Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
nedjelja, 24.09.2006.
...
…Kad su prije nekoliko godina pisma prestala dolaziti-nedostajala su. I Njemu. I meni. više no što možete zamisliti. No tada su naši susreti već bili dovoljno česti da sve ono što je prije stalo u desetak stranica pisma bude izrečeno.
Kad se prije godinu dana doselio ovdje, nismo više imali puna dva dana vikenda samo za sebe, kao onda kad bi autobusom jedno drugome dolazili u posjet svaki petak navečer.
Kada smo prije nešto više od pola godine poruke zamijenili besplatnim pozivima, bilo je to tako čudno. Sve one riječi koje stanu u 160 znakova, koje su učinile da se ovako ludo zaljubimo- nisu više bile tako česte. Osjećala sam prazninu znajući da nemam više što prepisivati u sve one silne bilježnice.
I sada dok ovo pišem- sve je drugačije. Prije su moje riječi dodirivale papir tek kada sam ga pomno odabrala znajući da će za koji dan, kad stignu do njega, krasiti neki od zidova. Sada iz bilježnice trgam prvi prazni s jasnom spoznajom da ću, za moj pojam, ružno našvrljane riječi, ionako već ujutro pretipkati, a onda spremiti u neki od foldera.
Sve se promijenilo.
I ništa više nije isto.
Drugačije je, ali jednako divno.
Za onih godinu i po kad smo se samo dopisivali, mislila sam da nikada neće proći, da neću dočekati dan da ga upoznam uživo. Bilo je teško. Toliko teško da smo znali razmišljati o prekidu svega osjećajući bol što nemamo kraj sebe nekoga koga u životu vidjeli nismo, a silno bi željeli,
Ali prošle su. A ljubav je rasla.
Dvije godine života u različitim gradovima nisu imale kraja. Svakodnevna razmišljanja i odbrojavanje do onog dana kad ćemo moći jedno do drugoga bez dvosatne vožnje autobusom činila su se beskonačna.
A onda je i to prošlo.
Osim svega što smo dijelili do tada, počeli smo dijeliti i grad.
Ljudi teško razumiju.
Nije svakome jasno zašto mi tako teško pada doći do njega, a znati da ne spavam večeras tamo. Nije im jasno kako uspijevamo održati tako zdrav odnos sa svojim roditeljima, odnos kakav bi svatko mojih godina sa svojima trebao imati. Trebao, kažem. Pa da im ne bude čudno što dečko kojeg njihova kćer poznaje gotovo petinu svog života ostane prespavati, čak i onda kada su oni u istome stanu. Dapače- baš onda.
Ne shvaćaju zašto između bučnog kafića i toplog doma uvijek biramo ono drugo, čak i ako to znači kartanje remija do jutra. Nama je sve to oduvijek normalno. Tako domaće i tako naše. Nikad nismo bili od onih parova koji će svoje dnevno viđanje obaviti negdje na kavi. Nije me sram reći da kao par nikada na kavi nismo bili (ne računam eventualno društvo). Podrazumijeva se da ručamo zajedno s mojima, s njegovima, da odmaramo poslije ručka, jedno drugo kasnije pratimo do stanice izgledajući svo vrijeme zaljubljeno kao prvog dana. Ili da bolje kažem- kao prve poruke.
Nazovite to djetinjastim, neuravnoteženim, svejedno mi je. Ja još uvijek osjećam leptiriće prije svakog razgovora i susreta s njim. Još uvijek ne mogu jesti od previše razmišljanja o svemu lijepome što nas još čeka. I svaki put kad se u mislima vraćam unazad- sve više vjerujem kako nemam zašto žaliti sve one trenutke koja sam umjesto za knjigom ili nekom drugom obavezom provela za mobitelom ili papirom pišući mu cijelu noć. Jer uvijek kad je bilo teško, on je bio taj koji bi rekao :»Ljubi, bit će sve u redu.» I ja sam znala da hoće. Sve ove godine s njim, što blizu, što daleko (u srcu nikada daleko) živjela sam i ostale životne radosti. ali on je uvijek bio i ostao moja najveća radost.
I zato neka vas ne čudi ovaj post od kojeg bi zubi mogli zaboljeti. Neka vas ne čudi što ova Malena subotnje veče ne provodi drmajući se u ritmu neke kvazi muzike, udišući dim cigareta. Ona je nakon savršene večeri, tek nekoliko minuta nakon 22 sata napustila njegov stan i krenula kući ne misleći kako propušta nešto u životu.
Ova Malena u san će utonuti tek nakon što u mislima još jednom prođe uređenje njihovog budućeg doma do u detalj. Sve o čemu je razmišljala svih ovih noći- došlo je na red.
Nemojte samo reći da bajke ne postoje.
I živjet će sretno i veselo, okruženi mnoštvom dječice…
ponedjeljak, 18.09.2006.
Ne, ovo nije takav post
Ako ste očekivali post tipa «Gradski derbi očima pripadnice nježnijeg spola», moram vas razočarati. Jer ako je postojala i najmanja šansa da ovdje osvane neki osvrt- više je nema.
Jesam li uživala u nogometu tih sat i po? Jesam.
Bi li se dosađivala čak i da od lopte nisam vidjela ništa, već samo gledala prekrasne koreografije, usklađenost i plavu boju BBB-a na istoku? Ne bih sigurno.
Je li nas kiša oprala odmah kak je tekma počela? Je. Do gole kože.
Jel nam smetalo? Ni najmanje.
Jesam li došla doma strgana, vozeći se tramvajem u kojem se osjećao višak testosterona? Aha.
I nije mi falilo baš ništa.
Kasnije je uslijedio pravi babinjak s mojim curama i iako su otišle poprilično rano i to uglavnom zbog posla- vrijedilo je slaviti s njima rođendan i tjedan dana nakon što je bio.
Ako ste očekivali iole povezan i svrhovit post- i tu ste se zeznuli, da ne kažem zajebali.
Sve što vam danas mogu ponuditi su savjeti o tome kako uspješno potrošiti dan u svega par koraka, a da ni iz pidžame ne izađete. Zainteresirani- mail je desno dolje.
četvrtak, 14.09.2006.
1309. Treći put.
Što je za mene sreća?
Kad me kod Njega kao rođendanski poklon dočeka knjiga koji si već duže želim.
Kad umjesto puta u Italiju godišnjicu provedem s Ljubavi u zoološkom vrtu.
Kad nakon toga skuham rižoto koji «bi bio savršen da nije preslan».
Kad s neviđenim poletom obrišem i operem suđe, povješam veš, promijenim posteljinu i zavalim se u krevet.
Kad Ljubav za vrijeme prijenosa Lige prvaka masira moje umorne zglobove.
Kad cvilim jer ne dobijem, a Ljubi ipak ne popusti.
Kad dođem doma doma i ugledam posve postavljene kuhinjske pločice, a na stolu ispunjen zahtjev za max adsl.
Kad provjerim mail i shvatim da sam dobila karte za tekmu Zagreb- Dinamo.
Ovo zadnje zadnje se dogodilo pa me sukladno tome najviše drži. Kako na pravom nogometnom stadionu /one na kakvima je Ljubav nekada igrao ne računam/ nikad nisam bila, vjerujem da ću /makar nisam jedna od fanatičnih obožavateljica toga sporta/ većinu utakmice provesti očarana atmosferom.
Hvata me očajnička želja za svime što je slatko, slano, kiselo, ma jestivo općenito, za cmizdrenjem, cmoljenjem i svim ostalim varijacijama na temu. Znam, lijeka nema. Ima tek ljudi koji će me takvu morat trpit.
subota, 09.09.2006.
The day before tomorrow
Jesam li ikada zamišljala večer prije rođendana provesti sama samcata, zatvorena u svoja četiri zida, baš bez igdje ikoga ?Pa…Ako i jesam, nikad nije postojala verzija u kojoj već oko 8 navečer sjedim za kompom u pidžami, gladna ko mish i lijena ustat, o nečem više da ne pričam.
Ovako stvari otprilike stoje.
Mama: na večeri s kumovima
Tata: s mamom
Seka: negdje vani
Baka: već negdje treći put /ili i četvrti, ne znam, prestala sam valjda brojit nakon tri/ zove na večeru /uporno odbijam/
Kuhinja: već nekoliko sati u novim pločicama /boljeg raspoloženja od mene i nikako ne gladna/
Mojoj malenkosti vrhunac dana bili su čak nekoliko sjajnih trenutaka.
1) Nakon sinoćnjeg buljenja u tv /opet!/ do pola 4 otvorila svoje oke već prije 9 /što mi bi??
/, da bih, naravno, odmah nakon ustajanja, na putu do kupaonice, upalila komp i visila na njemu sve do reći ćemo 11 kad me Majka zamolila da odem u dućan, što sam odbila iz vrlo jednostavnog i lako shvatljivog razloga- ne samo da sam bila u pidžami, već je moja kosa bila neoprana i takva nikako nisam mogla napuštati topli stan.
2) Vidno uzrujana što sam noćas film gledala bez Nje, iako sam obećala da neću, Seka me glatko odbila kad sam pitala želi li sa mnom u neobavezan šoping. /Nije postojao nikakav razlog jer obećali smo si da za godišnjicu nema poklona, ipak idemo u Italiju //sad je to već u prošlom vremenu – trebali smo//. Dakle, ne bi trebala davati-samo primiti, i to onaj dar koji se tiče samo i isklkučivo rođendana. Ali ne ide to kod mene tako. Sitnica možda jeste sitnica, ali ja ću je kupiti./
Kad je /nakon što sam joj obećala da film nikako neće gledati u mome društvu, jer koliko god se ja trudila da to ne učinim- moram odati bar mali majušni dio radnje/ Seka napokon pristala trpiti moje društvo tih nekoliko sati-nitko sretniji od mene.
3) Jaje, jaje se nije kupilo jer Ljubav nije bio sa mnom, ali ne može se reći da nisam našla artikl koji me obuzeo potpuno. Sad ide pravi vrhunac. Nakon ovotjedne luđačke kupnje u dm-u /koju, usput budi rečeno obavljam svaka barem dva tjedna i nakon što sam prije svega nekoliko dana kupila čak dva paketa dnevnih uložaka //o tome neki drugi put///, večeras sam se doma vratila s još jednima. Discreet multiform./Djevojke, znate o čem pričam, dečki-obrazujte se/ I to zašto? Zato što se uz uloške dobije i torbica za iste.
4) Napokon došavši do blagajne, kad je teta već otkucala većinu toga, ljubazno je pitala: «A ovo je sve?» Rekoh :»Ne,sve je ovo još naše.» i ponosno pokazah na još toliko artikala. Naravno da se ispostavilo da je to brza blagajna, za najviše 10 proizvoda. Nisam tip koji će propast u zemlju od srama,u tu kategoriju spadaju samo ekstremno neugodne situacije /kao ona kad mi je profesor, da, profesor posudio svoju jaknu da se ne smrznem i to u prisutstvu svoje žene, al o tom neki drugi put 
/, a sreća moja pa ni teta nije bila neljubazna ni zločesta pa nam je uredno otkucala i ostatak. A ja taman pomislila kako sam jednom za promjenu izabrala pravu blagajnu, onu na kojoj se ne čeka najduže / a takva očito samo mene čeka/.
I tako.
Odustala sam od daljnjih vrhunaca.
Doslovno.
Odo se družit s hrpom veša koja čeka da bude opeglana.Još samo da prođe ponoć da vidim hoće me se netko sjetit, a onda gasim mob i čekam novi dan.
Jesam li ja ono mislila napisati kako mi je danas bilo dosadno?
kategorija: obitelj-karijera-osobno
šatro
četvrtak, 07.09.2006.
Bemti apstinenciju /kad bez inteneta ne može/
Ja i moje faze i blesava glava i srce šašavo!
Ovako više ne ide.
Ili bih pisala, a nemam o čemu
ili imam, ali nisam raspoložena
ili sam raspoložena pa ne želim ureći to stanje
ili sam u stanju u kojem nije poželjno pisati
ili mi je sve poželjno pa bolje da stanem.
Baš to.
I što mi je dalje, to mi je bliže.
A što više zatvaram oči i tamo ga pronalazim
snenog
i što ga više stišćem mislima
tako snažno da boli
To sam sama sebi smješnija
i tužnija
i smješnija
i tužnija
I mijenjam lica
mijenjam raspoloženja.
Nemam razloga
i imam ih na stotine.
Tjeram se na san
na san dug nekoliko dana
Da prođe dan
i dva
i tri
I dalje ne moraju ići.
Želim san
san bez snova
baš onakav
da nakon buđenja učini da budeš tu…
Previše razmišljam.
Zato i prošli post.
Zato me i nema ovdje. 
srijeda, 06.09.2006.
Apstiniram
Od
čokolade /tek tako/
doručkova /prekasno ustajem/
ranih večera /prije 22h ništa/
kuhinje općenito /razvaljena je, u njoj nema ništa osim golih zidova, puno žbuke i prašine/
sexa / još je uvijek čitava županija između nas/
interneta
točka
