Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
četvrtak, 26.10.2006.
Boli me.
Ako je istina da Ljubav pokreće svijet, što moram učiniti da on stane? Što moram učiniti da Zemlja prekine svoju vrtnju, da vrijeme stane, da pronađem ponovno izgubljeni smisao?
Teško priznajem da se nešto događa. Nešto čudno. Drugačije. Strano. Nešto samo moje, a opet tako općenito i svačije. I kad samo razmišljam o tome- suzdržavam se koliko je moguće ne želeći samu sebe uvaliti u nepostojeće probleme. A kad krenem pisati, tek onda zbilja postanem svjesna svega što se u meni nakupilo od suzdržavanja, postanem svjesna da je problem sve samo ne nepostojeć.
Ne volim površnost.
Ne podnosim dvoličnost.
Ne vjerujem stereotipima.
Ne želim ljubav iz navike.
Kao da se previše toga izdogađalo u prekratkom vremenskom razdoblju. Ne snalazim se više. Ako ne govorim o tome- vrijeđam samu sebe. A kad počnem- nema nikoga tko bi poslušao. Da takav trenutno i postoji- ne bi shvatio.
Volim pažnju.
Pretjeranu i u svim oblicima.
Znam gdje želim biti sutra.
Još uvijek vjerujem da volim.
No čemu ljubav ako se nema gdje ostvariti? Što kad uvijek daješ maksimum, a konstantno imaš osjećaj da dobivaš nazad puno premalo, čak i onda kada nimalo nije tako? Ako ne govorim o tome- samo sebe zatomljujem. A kad krenem- sve se redom pretvara u besmislice. I ne vjerujem da to iz moje glave, mojih usta izlazi.
Odnekud me pritišče.
Steže.
Žulja.
Boli.
Jako me boli.
No kako se liječiti kad ne znaš od čega boluješ?
Želim zagrljaj koji će biti posljedica tek jednog divnog Prijateljstva, poljubac čija će nježnost šutjeti sama za sebe. Ne želim tražiti, želim samo da sve bude naizgled ničim izazvano. A opet, nisam sigurna je li ikad i bilo drugačije ili je to moj mozak u dogovoru sa srcem tako percipirao ljubav u svim oblicima?
Jako me boli.
A ne znam što je to. Ne znam tko je. Nedostaje mi i sputava me. Želim biti voljena, a netaknuta od sviju. I ono najgore- sklona sam vjerovati da sam svemu sama kriva. Tko će mi čitati misli? Ta, ja ni sama ne znam što želim reći…
Ako Ljubav čini da sve na ovome svijetu poprimi oblik, smisao- gubim li gubeći Smisao i Ljubav?
A boli me.
Jako me boli.
ponedjeljak, 23.10.2006.
Što je Malena radila u nedjelju,22.listopada ?
Nakon tekme Dinamo-Zagreb, albuma Letu štuke i filma Svakog gosta tri dana dosta, sve redom nagradnih igara koje su mi gore navedeno donijele, na red je došlo nešto puno veće, posebnije, da ne kažem vrijednije.
Ovu sam nagradnu igru odigrala već refleksno, automatski, ne misleći previše hoću li biti među prvih deset. Uostalom, kolike su mi za to šanse?? Iako, razmišljala sam o tom koncertu otkad sam prvi put ugledala plakate po gradu. No uz svu želju i volju za odlazak, uza sve što meni Seal kao takav, on kao pojava i njegove pjesme znače-nisam bila u mogućnosti dati za kartu 220 kuna. I kad sam već prekrižila i taj koncert, iz one iste navike u četvrtak popodne provjerila sam dobitnike. Vriska koja se u tom trenutku prolomila unutar moja četiri zida bila bi, vjerujem, nesnosna za sve koji bi se u tom trenu našli u mojoj blizini. Sreća što takvih nije bilo. Tamo negdje na sredini te liste, nalazilo se i moje ime. Bila sam u prvih deset. Postojala je karta koja je čekala samo mene.
Tu je priča tek krenula.
Jer bila je to doista samo karta. Jedna karta. Karta koja je otvarala mogućnost da Seala poslušam uživo, no sama po sebi nije značila baš ništa. Sve dok kraj sebe u dvorani ne bi imala Ljubav.
U jednome od prvih pisama spomenuo je Seala i njegovu Kiss from the rose. Pjesmu sam čula, no nikad je nisam vezala uz tog tamnoputog britanskog pjevača, isto kao što nisam odmah shvatila da se radi o naslovnoj pjesmi filma Batman forever. No sve je to manje bitno. Otada sam skupila nešto materijala i istinski se zaljubila u njegovu glazbu.
Život nije uvijek jednostavan. Zapravo, češće nije. Ovotjedni raspored i sve redom neki tehnički problemi Ljubavi nisu dopustili da pođe sinoć sa mnom. Mogla sam birati.
Tražiti od Ljubija da pristane pod svaku cijenu, nagovarati ga dok ne kaže da, prihvatiti novonastalo stanje i kartu ili prodati ili ostaviti za uspomenu (ovo drugo činilo mi se čak sretnijom opcijom od prodavanja) ili sama uživati, koliko to prilike budu dopuštale.
I bilo je svega. Ali sagledala sam situaciju i iz nekog novog kuta i shvatila da ću previše i zauvijek žaliti ako ne odem. Svi koji bi eventualno i dali novce za taj koncert, nisu bili u mogućnosti ići sa mnom. Pa sam pomislila «Nije vrag da je odlazak na koncert solo najgore što mi se može dogoditi?» I nije me bilo strah manjka društva, već onog trenutka kad krenu prvi taktovi najdraže nam pjesme, a ne budem u mogućnosti ušuškati se u njegovo krilo.
Ali otišla sam.
Ono što me neobično razveselilo bila je činjenica kako je publika mahom starija, tako i ozbiljnija pa sam se čitava nekako važno osjećala. Došavši u Draženov dom pola sata do početka, činilo mi se kako će dvorana ostati tako poluprazna. No kako je vrijeme odmicalo, uskoro ni na parteru ni na tribinama nije bilo praznog mjesta. Ne sjećam se kada je, kao sinoć, koncert počeo na vrijeme, u minutu. 20.00. Natali je svoj dio posla obavila i više nego korektno i u svojih pola sata pokazala kako ima glas kojeg se mnoge njene kolegice iz glazbenog svijeta mogu posramiti. Koliko me ona oduševila, toliko me postavljanje opreme koje je uslijedilo razočaralo. Jer svaki je kabel bio na svom mjestu tek nešto nakon devet sati. No i to se zaboravilo kad se Seal onako visok, sav u crnom, pojavio na pozornici. Energija kojom je zračio ta dva sata osvajala je redom sve u publici. Da nisam vidjela na svoje oči, ne bih vjerovala da taj čovjek ima toliko ritma. Teško je zamisliti to njihanje kukovima, nježnost u svakoj otpjevanoj riječi, ljubav koju te riječi šalju. To treba osjetiti.
I već sam se navikla na činjenicu da sam na koncert stigla sama kad je krenula… Jedva sam se uspjela sabrati i pronaći mobitel. Što volim tu nula tarifu!
Osjećala sam se tek malo bliže njemu… I nisam ni suzu pustila. Ma lažem. Jesam jednu malu, malu, tek zato što nisam imala kuda s rukama, s usnama. A On je čitavu Kiss from the rose, kao i Love's divine slušao sa mnom.
I baš kao što su Sealove laganice lagane do kraja, tako su i one brže pjesme sasvim brze. Vjerujem da nije bilo nikoga tko je znao baš sve pjesme, ali nije bilo osobe koja je sjedila. Ako ste pogledali tek isječak sa koncerta u nekoj od dnevnih emisija, znat ćete o čemu govorim.
Meni osobno dva sata bila su puno premalo, no ne žalim nimalo što sam te sate provela baš tamo. Žalim tek što moje ruke nisu grlile, što usne nisu ljubile, što noge nisu bile preko njegovih, a glava na njegovom ramenu, žalim što me nije držao sasvim blizu… No sada znam da sam sposobna otići na ovako velik događaj sama i odlično se zabaviti. Znam da liježem navečer bez grižnje savjesti što si to ipak nisam priuštila.
A koncerata će biti još.
Život i nije tako kompliciran, kad gledaš iz pravog kuta…
utorak, 17.10.2006.
Pomagajte !
U nedostatku inspiracije
nabrijana do kraja
živčana i ljuta na sve i svakog
u problemima tjelesne i ženske prirode
s bushanom koja me buba da to nije normalno
najljepše molim neku dobru dušu da vidi kaj sam sad to (opet 
) zeznula s prikazom komentara da ovak glupo sve zgleda. 
Mail je na starom mjestu.
Eto ga na.
I sad objavim ovo i ovdje komentari dobri,al tamo na postu niže-ne valja!A i ovaj okvir blesavi oko boxeva koji se pomiče ovisno o duljini posta.
update
Netko me razveselio!!
Boxevi su na mjestu...
?
Ili ne?
srijeda, 11.10.2006.
I love my computer cause my friends live in it
Sve što je ovih dana okupiralo moju pametnu glavu, kralo mi vrijeme i dobro raspoloženje (a pritom u prvom redu mislim na blaženo neznanje i neorganiziranost faksa svoga)- nije vrijedno spomena. Sve lagano sjeda na svoje mjesto, i ja sve više pronalazim i sebe i sve te silne prostorije u beskonačnom spletu hodnika, slova i brojki. I nije me dugo bilo ovdje. Možda i predugo. Ali nema većeg gušta nego kad se potreba za tipkanom riječi pojavi sama od sebe, ničim pozvana i onda ne pišem ja nju, već ona mene vodi.
Riječi su mi uvijek nekako ležale, tekle baš kad su trebale. Jednom (kažem jednom, ali lako je moguće da to jednom nikad ne dođe) možda napišem čitavu priču. Zasad, ovako svježa i bez pravog pogovora, kao na kraju kakve knjige, i ovo mi je puno. On je taj koji se umije igrati riječima puno bolje no što meni uspijeva. Iz njegove glave i njegovih prstiju možda krene strujati nešto sasvim drugo, priča sa suvislim početkom (iako nisam sigurna da takvo što postoji u ovom slučaju) i bez pravog kraja (tako sam bar nekako ja to zamislila). Voljela bih da sam u stanju pronaći riječi koje je današnji susret zaslužio. Voljela bih naći riječi koje njega kao osobu, kao čovjeka i nikako tipičnog pripadnika muškog roda u potpunosti opisuju. Voljela bih da je vrijeme sporije teklo. Voljela bih da je više toga stiglo biti izrečeno.
A više od svega voljela bih da mi netko doista zapečati internet, jer zbilja ne znam jesam li spremna čitati komentare na ovo.
I onda kad sam rekla da treba iskoristiti te tvoje gene, znam da se nisi uvrijedio, samo si što je mirnije moguće primio još jedan u nizu komplimenata. Znam da ne misliš doista da su žene evoluirale od muškaraca (
) i da sam ja jedna od tipičnih ženki. Znam i da ovaj susret nije bio tek proba za neke druge, koji tek ima da dođu na red (to zapravo nikad nisi ni rekao, ali ako sam nešto sposobna- to je izokretati tuđe riječi u svoju korist, sve samo da bih čula- Ma znaš da nije tako, svjesna si koje mišljenje o tebi imam ). Imaš li ga još uvijek? Jednako je čisto i nepromijenjeno?
I baš kao što sam tamo negdje na početku rekla- ti bi sve ovo puno bolje sročio. Ja, evo, stjecajem okolnosti nisam to u stanju i ko zna hoću li ikada biti. No voljela bih da znaš da je vrijeme provedeno s tobom danas bilo puno više od pukog popunjavanja vremenske rupe između predavanja. Poznavajući sebe, neću izdržati a da te ne podsjetim kako ovaj post stoji ovdje i čeka na tebe. Na kraju, svejedno je kad ćeš sve ovo pročitati. No dok oči prelaze slova i redke, neka se usne razvuku u osmijeh. Onaj jedva primjetan, sramežljiv i poseban. Samo tvoj.
I naposletku , i ono mjesto za dvoje bilo je tek projekcija neke druge stvarnosti, a sve zbog lošeg vina. Zar ne, prijatelju?
11.10.2006. u 20:16 •
21 Komentara •
Print •
# •
^
