Marketing
Što je Malena radila u nedjelju,22.listopada ?
Nakon tekme Dinamo-Zagreb, albuma Letu štuke i filma Svakog gosta tri dana dosta, sve redom nagradnih igara koje su mi gore navedeno donijele, na red je došlo nešto puno veće, posebnije, da ne kažem vrijednije.
Ovu sam nagradnu igru odigrala već refleksno, automatski, ne misleći previše hoću li biti među prvih deset. Uostalom, kolike su mi za to šanse?? Iako, razmišljala sam o tom koncertu otkad sam prvi put ugledala plakate po gradu. No uz svu želju i volju za odlazak, uza sve što meni Seal kao takav, on kao pojava i njegove pjesme znače-nisam bila u mogućnosti dati za kartu 220 kuna. I kad sam već prekrižila i taj koncert, iz one iste navike u četvrtak popodne provjerila sam dobitnike. Vriska koja se u tom trenutku prolomila unutar moja četiri zida bila bi, vjerujem, nesnosna za sve koji bi se u tom trenu našli u mojoj blizini. Sreća što takvih nije bilo. Tamo negdje na sredini te liste, nalazilo se i moje ime. Bila sam u prvih deset. Postojala je karta koja je čekala samo mene.
Tu je priča tek krenula.
Jer bila je to doista samo karta. Jedna karta. Karta koja je otvarala mogućnost da Seala poslušam uživo, no sama po sebi nije značila baš ništa. Sve dok kraj sebe u dvorani ne bi imala Ljubav.
U jednome od prvih pisama spomenuo je Seala i njegovu Kiss from the rose. Pjesmu sam čula, no nikad je nisam vezala uz tog tamnoputog britanskog pjevača, isto kao što nisam odmah shvatila da se radi o naslovnoj pjesmi filma Batman forever. No sve je to manje bitno. Otada sam skupila nešto materijala i istinski se zaljubila u njegovu glazbu.
Život nije uvijek jednostavan. Zapravo, češće nije. Ovotjedni raspored i sve redom neki tehnički problemi Ljubavi nisu dopustili da pođe sinoć sa mnom. Mogla sam birati.
Tražiti od Ljubija da pristane pod svaku cijenu, nagovarati ga dok ne kaže da, prihvatiti novonastalo stanje i kartu ili prodati ili ostaviti za uspomenu (ovo drugo činilo mi se čak sretnijom opcijom od prodavanja) ili sama uživati, koliko to prilike budu dopuštale.
I bilo je svega. Ali sagledala sam situaciju i iz nekog novog kuta i shvatila da ću previše i zauvijek žaliti ako ne odem. Svi koji bi eventualno i dali novce za taj koncert, nisu bili u mogućnosti ići sa mnom. Pa sam pomislila «Nije vrag da je odlazak na koncert solo najgore što mi se može dogoditi?» I nije me bilo strah manjka društva, već onog trenutka kad krenu prvi taktovi najdraže nam pjesme, a ne budem u mogućnosti ušuškati se u njegovo krilo.
Ali otišla sam.
Ono što me neobično razveselilo bila je činjenica kako je publika mahom starija, tako i ozbiljnija pa sam se čitava nekako važno osjećala. Došavši u Draženov dom pola sata do početka, činilo mi se kako će dvorana ostati tako poluprazna. No kako je vrijeme odmicalo, uskoro ni na parteru ni na tribinama nije bilo praznog mjesta. Ne sjećam se kada je, kao sinoć, koncert počeo na vrijeme, u minutu. 20.00. Natali je svoj dio posla obavila i više nego korektno i u svojih pola sata pokazala kako ima glas kojeg se mnoge njene kolegice iz glazbenog svijeta mogu posramiti. Koliko me ona oduševila, toliko me postavljanje opreme koje je uslijedilo razočaralo. Jer svaki je kabel bio na svom mjestu tek nešto nakon devet sati. No i to se zaboravilo kad se Seal onako visok, sav u crnom, pojavio na pozornici. Energija kojom je zračio ta dva sata osvajala je redom sve u publici. Da nisam vidjela na svoje oči, ne bih vjerovala da taj čovjek ima toliko ritma. Teško je zamisliti to njihanje kukovima, nježnost u svakoj otpjevanoj riječi, ljubav koju te riječi šalju. To treba osjetiti.
I već sam se navikla na činjenicu da sam na koncert stigla sama kad je krenula… Jedva sam se uspjela sabrati i pronaći mobitel. Što volim tu nula tarifu!
Osjećala sam se tek malo bliže njemu… I nisam ni suzu pustila. Ma lažem. Jesam jednu malu, malu, tek zato što nisam imala kuda s rukama, s usnama. A On je čitavu Kiss from the rose, kao i Love's divine slušao sa mnom.
I baš kao što su Sealove laganice lagane do kraja, tako su i one brže pjesme sasvim brze. Vjerujem da nije bilo nikoga tko je znao baš sve pjesme, ali nije bilo osobe koja je sjedila. Ako ste pogledali tek isječak sa koncerta u nekoj od dnevnih emisija, znat ćete o čemu govorim.
Meni osobno dva sata bila su puno premalo, no ne žalim nimalo što sam te sate provela baš tamo. Žalim tek što moje ruke nisu grlile, što usne nisu ljubile, što noge nisu bile preko njegovih, a glava na njegovom ramenu, žalim što me nije držao sasvim blizu… No sada znam da sam sposobna otići na ovako velik događaj sama i odlično se zabaviti. Znam da liježem navečer bez grižnje savjesti što si to ipak nisam priuštila.
A koncerata će biti još.
Život i nije tako kompliciran, kad gledaš iz pravog kuta…
Post je objavljen 23.10.2006. u 21:00 sati.