Marketing
I love my computer cause my friends live in it
Sve što je ovih dana okupiralo moju pametnu glavu, kralo mi vrijeme i dobro raspoloženje (a pritom u prvom redu mislim na blaženo neznanje i neorganiziranost faksa svoga)- nije vrijedno spomena. Sve lagano sjeda na svoje mjesto, i ja sve više pronalazim i sebe i sve te silne prostorije u beskonačnom spletu hodnika, slova i brojki. I nije me dugo bilo ovdje. Možda i predugo. Ali nema većeg gušta nego kad se potreba za tipkanom riječi pojavi sama od sebe, ničim pozvana i onda ne pišem ja nju, već ona mene vodi.
Riječi su mi uvijek nekako ležale, tekle baš kad su trebale. Jednom (kažem jednom, ali lako je moguće da to jednom nikad ne dođe) možda napišem čitavu priču. Zasad, ovako svježa i bez pravog pogovora, kao na kraju kakve knjige, i ovo mi je puno. On je taj koji se umije igrati riječima puno bolje no što meni uspijeva. Iz njegove glave i njegovih prstiju možda krene strujati nešto sasvim drugo, priča sa suvislim početkom (iako nisam sigurna da takvo što postoji u ovom slučaju) i bez pravog kraja (tako sam bar nekako ja to zamislila). Voljela bih da sam u stanju pronaći riječi koje je današnji susret zaslužio. Voljela bih naći riječi koje njega kao osobu, kao čovjeka i nikako tipičnog pripadnika muškog roda u potpunosti opisuju. Voljela bih da je vrijeme sporije teklo. Voljela bih da je više toga stiglo biti izrečeno.
A više od svega voljela bih da mi netko doista zapečati internet, jer zbilja ne znam jesam li spremna čitati komentare na ovo.
I onda kad sam rekla da treba iskoristiti te tvoje gene, znam da se nisi uvrijedio, samo si što je mirnije moguće primio još jedan u nizu komplimenata. Znam da ne misliš doista da su žene evoluirale od muškaraca (
) i da sam ja jedna od tipičnih ženki. Znam i da ovaj susret nije bio tek proba za neke druge, koji tek ima da dođu na red (to zapravo nikad nisi ni rekao, ali ako sam nešto sposobna- to je izokretati tuđe riječi u svoju korist, sve samo da bih čula- Ma znaš da nije tako, svjesna si koje mišljenje o tebi imam ). Imaš li ga još uvijek? Jednako je čisto i nepromijenjeno?
I baš kao što sam tamo negdje na početku rekla- ti bi sve ovo puno bolje sročio. Ja, evo, stjecajem okolnosti nisam to u stanju i ko zna hoću li ikada biti. No voljela bih da znaš da je vrijeme provedeno s tobom danas bilo puno više od pukog popunjavanja vremenske rupe između predavanja. Poznavajući sebe, neću izdržati a da te ne podsjetim kako ovaj post stoji ovdje i čeka na tebe. Na kraju, svejedno je kad ćeš sve ovo pročitati. No dok oči prelaze slova i redke, neka se usne razvuku u osmijeh. Onaj jedva primjetan, sramežljiv i poseban. Samo tvoj.
I naposletku , i ono mjesto za dvoje bilo je tek projekcija neke druge stvarnosti, a sve zbog lošeg vina. Zar ne, prijatelju?
