Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
nedjelja, 24.09.2006.
...
…Kad su prije nekoliko godina pisma prestala dolaziti-nedostajala su. I Njemu. I meni. više no što možete zamisliti. No tada su naši susreti već bili dovoljno česti da sve ono što je prije stalo u desetak stranica pisma bude izrečeno.
Kad se prije godinu dana doselio ovdje, nismo više imali puna dva dana vikenda samo za sebe, kao onda kad bi autobusom jedno drugome dolazili u posjet svaki petak navečer.
Kada smo prije nešto više od pola godine poruke zamijenili besplatnim pozivima, bilo je to tako čudno. Sve one riječi koje stanu u 160 znakova, koje su učinile da se ovako ludo zaljubimo- nisu više bile tako česte. Osjećala sam prazninu znajući da nemam više što prepisivati u sve one silne bilježnice.
I sada dok ovo pišem- sve je drugačije. Prije su moje riječi dodirivale papir tek kada sam ga pomno odabrala znajući da će za koji dan, kad stignu do njega, krasiti neki od zidova. Sada iz bilježnice trgam prvi prazni s jasnom spoznajom da ću, za moj pojam, ružno našvrljane riječi, ionako već ujutro pretipkati, a onda spremiti u neki od foldera.
Sve se promijenilo.
I ništa više nije isto.
Drugačije je, ali jednako divno.
Za onih godinu i po kad smo se samo dopisivali, mislila sam da nikada neće proći, da neću dočekati dan da ga upoznam uživo. Bilo je teško. Toliko teško da smo znali razmišljati o prekidu svega osjećajući bol što nemamo kraj sebe nekoga koga u životu vidjeli nismo, a silno bi željeli,
Ali prošle su. A ljubav je rasla.
Dvije godine života u različitim gradovima nisu imale kraja. Svakodnevna razmišljanja i odbrojavanje do onog dana kad ćemo moći jedno do drugoga bez dvosatne vožnje autobusom činila su se beskonačna.
A onda je i to prošlo.
Osim svega što smo dijelili do tada, počeli smo dijeliti i grad.
Ljudi teško razumiju.
Nije svakome jasno zašto mi tako teško pada doći do njega, a znati da ne spavam večeras tamo. Nije im jasno kako uspijevamo održati tako zdrav odnos sa svojim roditeljima, odnos kakav bi svatko mojih godina sa svojima trebao imati. Trebao, kažem. Pa da im ne bude čudno što dečko kojeg njihova kćer poznaje gotovo petinu svog života ostane prespavati, čak i onda kada su oni u istome stanu. Dapače- baš onda.
Ne shvaćaju zašto između bučnog kafića i toplog doma uvijek biramo ono drugo, čak i ako to znači kartanje remija do jutra. Nama je sve to oduvijek normalno. Tako domaće i tako naše. Nikad nismo bili od onih parova koji će svoje dnevno viđanje obaviti negdje na kavi. Nije me sram reći da kao par nikada na kavi nismo bili (ne računam eventualno društvo). Podrazumijeva se da ručamo zajedno s mojima, s njegovima, da odmaramo poslije ručka, jedno drugo kasnije pratimo do stanice izgledajući svo vrijeme zaljubljeno kao prvog dana. Ili da bolje kažem- kao prve poruke.
Nazovite to djetinjastim, neuravnoteženim, svejedno mi je. Ja još uvijek osjećam leptiriće prije svakog razgovora i susreta s njim. Još uvijek ne mogu jesti od previše razmišljanja o svemu lijepome što nas još čeka. I svaki put kad se u mislima vraćam unazad- sve više vjerujem kako nemam zašto žaliti sve one trenutke koja sam umjesto za knjigom ili nekom drugom obavezom provela za mobitelom ili papirom pišući mu cijelu noć. Jer uvijek kad je bilo teško, on je bio taj koji bi rekao :»Ljubi, bit će sve u redu.» I ja sam znala da hoće. Sve ove godine s njim, što blizu, što daleko (u srcu nikada daleko) živjela sam i ostale životne radosti. ali on je uvijek bio i ostao moja najveća radost.
I zato neka vas ne čudi ovaj post od kojeg bi zubi mogli zaboljeti. Neka vas ne čudi što ova Malena subotnje veče ne provodi drmajući se u ritmu neke kvazi muzike, udišući dim cigareta. Ona je nakon savršene večeri, tek nekoliko minuta nakon 22 sata napustila njegov stan i krenula kući ne misleći kako propušta nešto u životu.
Ova Malena u san će utonuti tek nakon što u mislima još jednom prođe uređenje njihovog budućeg doma do u detalj. Sve o čemu je razmišljala svih ovih noći- došlo je na red.
Nemojte samo reći da bajke ne postoje.
I živjet će sretno i veselo, okruženi mnoštvom dječice…
