Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
petak, 25.08.2006.
Kako je ponekad teško biti žemska...
Sve do jučer, kad sam ih ponosno pokazivala onako preplanule, bujne (iako već bolne), sve je bilo u savršenom redu. Šetala sam Jadranom pa i kontinentalnom Hrvatskom i moram priznati da su više nego dobro služile jednu zahtjevnu i vrlo posesivnu zauzetu djevojku.
A onda su zajedno sa mnom doputovale nazad kući i iako smo se sve tome veselile, brzo je to prestao biti gušt. Mogu reći da sam na svoje tijelo ponosna, uspijevam ga nositi (osim ponekad kad leđa postanu neposlušna pa me Ljubav nježno pomazi i da mi to do znanja) i nema toga na što bi se požalila. Više-manje. Brada već ne spada u tu kategoriju, al nije ovo post koji bi gospođici Bradi posvetila. I taman kad sam bila presretna količinom sunca koje se naselilo na moju kožu, dođemo sve doma i sva si nekak odmah postanem velika. Bujna. Bolna. Napuhana. Ko da ću svaki čas eksplodirat.
Koja korist od njih tako velikih kad će se ionako vratiti na pravu veličinu? I zašto već jednom ne izmisle način na koji ću ja slobodno izaći, a one ostati doma?
Pih!
Baš ništa se nije promijenilo, ha?
petak, 04.08.2006.
Nije mi ža
Napisano u ponedjeljak,31.7.,objavljeno tek danas u miru internet caffea
"Ajde,mali,dolazi brzo,voda je super,a teta u toplesu kolko hoćeš.Sam javi kad si točno tu da te dočeka hladna salata od tune."Tako je majka moja neki dan Ljubavi poručila.Na to je meni proslijedila mobitel.
"Mišu,čujem da si u toplesu.
"
"Nisam,srećo,ne ove godine.Al svejedno brzo dođi,ne možem više čekat."
...
Bibinje je bilo dovoljno dugo da ne bude slatko.I nije mi ža.Sad sam bar sigurna da si takvu avanturu više nikad ne bi priuštila.Štogod netko rekao,ja ostajem pri istome.Više si neću dopustiti nedoumice i i mijenjanje plana u zadnji čas.Žensko društvo je zakon.Ali ne toliko raznoliko i ne na tako dugo vrijeme.
Znao je proći i čitav dan da ne budem cmoljava što nisam s Njim,no maili (i ne tako kratki) noćni razgovori sjetili bi me zašto uvijek radije biram Njega.Oni trenuci kad bi mi usfalio toliko da su trnci dirali cijelo tijelo,a ja znala da to nije zbog dodira-prizivali su u misli sve naše razgovore,sve one minute kad je govorila tišina,kad su oči govorile,kad je jedan pogled rekao sve.Nedostaje mi takvo komuniciranje.Više me ne mogu zadovoljiti tek dugi razgovori,čak i ako imaju i glavu i rep.Doslovno. Koliko zbilja žudim za njegovom blizinom postat će jasno kad ga dočekam sutra i stisnem ga uz sebe kao da ga zadnji puta diram.
A koliko misli čekaju susret njegovima,znala sam puno prije.Više no poljubac sanjam trenutak u kojem će mi biti negdje sasvim blizu,dok su nam misli jedno.U svakom mogućrm smislu.
Kako stvari sada stoje-ovdje sam do 13.8. Odmah produžujem s Ljubavi do Zadra,a možebitno otamo odmah do Varaždina.Tko zna kad ću ja do rodnog grada.I nije da mi fali...
