Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
srijeda, 28.06.2006.
Odličan
5
Slovima:pet
Do dana današnjeg spavala sam i budila se s golemim teretom u bušani. Neizvjesnost mi nije dala mira. Sve je ovisilo o matematici.
Al neka je i to prošlo...
ponedjeljak, 26.06.2006.
:)
Što volim ovo ljeto i sparinu!
Otvorena vrata i prozore.
Svu silinu nezatomljenih glasova.
Njega.
I kapljicu znoja što se nestašno kotrlja niz leđa….
A kako tek ne volim lijegati sama. U noćima kao ova što će doći nema toga što bi radije no rukama milovala njegova leđa, usnama usne ljubila, nosićem njegov dirala…
Kad noć prekrije dan, a oči se same ispune suzama, moje šašavo srce žali što je samo. Sekica noćas spava kod prijateljice i iako sam sretna zbog nje, ne mogu podnijeti tu noćnu samoću. Volim čuti da kraj mene, u istoj sobi, još netko diše.
Kažite da sam djetinjasta, nazovite to kako želite. Moja zabava večeras će, kao i inače u takvim noćima, biti gledanje televizije do iznemoglosti kako bi oči čim prije ljubile njegove, makar u snovima.
subota, 24.06.2006.
Čekajući po ko zna koji put sedmicu na stanici, jedva dišući od sparine, kažem ja Ljubavi:
»Ajme, srećo, kako me ova vrućina ubija. Stvarno mi nije dobro, imam osjećaj da ću se srušit. Još mi je i tlak tak nizak. Kaj da radim?»
Na to će meni Moje Velko Sve:
«Pa to je bar jednostavno. Povećaj volumen.»
Odmah mi je sinulo.
A što drugo očekivat od jednog ferovca....
utorak, 20.06.2006.
Teško je po dušu da osjećanja koja su vezana uz događaje našeg života ne umiru zajedno sa tim događajima. Nego i kad nestane lica i krajeva koji su bili podlogom osjećanjima, ona ostaju živa i svježa i to ne u liku sjećanja nego istinita i moćna kao u dan doživljaja. A kako su izgubila svaku realnu podlogu, bude bol i čežnju, tresu dušom kao nezaštićenim stablom, hrane se nemirom srca, kradu sadašnjost i truju budućnost.
I još se često noću pitam: otkud ovaj nemir?
Ivo Andrić: Ex ponto
Aha.
Dobro sam.
Još sutra i gotovo.
Netočno je bilo a). Ali i to je pošlo nabolje.
Otkad sam vidjela njen komentar samopouzdanje još više skočilo.
nedjelja, 18.06.2006.
Nisam u mogućnosti,vremenu,želji i volji da bilo što objavim u skorije vrijeme.
Do tada samo mala pitalica za sve vas.
Koja od sljedećih tvrdnji nije točna:
a) matematika je,zahvaljući još jednom trinaestom prošla izvrsno
b) skripte sa slike niže dolje nisu moje
c) moja nije ni slika
d) zahvaljujem svima na komentarima,ali nisu pomogli
e) ni najmanje
?
ponedjeljak, 12.06.2006.
Nećem naslov!
Kako se matura bliži-moj probavni, živčani, a i svi ostali sustavi moga tijela nekontrolirano rade. U jednom trenutku sve je tako divno, savršeno sam svjesna činjenice da sve stignem naučiti i da nemam razloga udarati glavom o zid, a onda već idući puknem kao kokica, suze krenu same od sebe, sve je nekako preblizu, a ja nespremna…
Izjeda me to. Ne znam kud bih sama sa sobom. Bojim se previše odmaknuti misli od svega toga skupa, kako ne bih potrošila vrijeme predviđeno za učenje. A opet… Baš me to «bježanje» o silnih brojčica i slova umiruje, spašava da ne poludim sasvim. I iako sam rastresena više no ikad, istovremeno negdje u dubini duše osjećam mir kakav se ne da opisati. Samo, ne ide to dvoje skupa. Ili sam sasvim mirna i zadovoljna ili sam živčana za poludit!
Najgore od svega je što ne znam što očekivati.
Znam da vas ima ovdje podosta koji ste iste situacije prošli, maturu položili. Meni samo treba par riječi, bila to utjeha, podrška, kakvo objašnjenje. Da znam gubim li živce bez razloga ili ipak ima nešto u svemu tome…
Danas je na redu pismeni iz hrvatskog.
A već sutra matematika. Ali i utorak. Trinaesti. Može li biti loše..?
petak, 09.06.2006.
...
…I nije važno
ispunjaju li riječi tišinu
ili ona sama govori.
U tebi se budim.
I dok je tako
svako će novo jutro
biti nova pobjeda,
novi osmijeh,
nova ljubav.
Sve dok moje srce budno sanja,
s tobom sve ostvaruje,
dok daje bez uvjeta
i prima bez da traži-
u tebi ću spavati.
Nije važno…
srijeda, 07.06.2006.
Što se zapravo dogodi kad čujete DUM ili Zašto mi bubamare više nisu taaako slatke?
Sve što nosi u sebi ime Peugeot, u meni već duže pobuđuje osjećaje divljenja i želje. Ne pišem ovo da bismo raspravljali koliko je marka spomenutog automobila kvalitetna, što valja, a što ne.Pa ipak, za mene kao ženu slatki mali bubasti i guzasti Pežoići /da, baš ovak sam to htjela napisat/ u samom su vrhu kad je u pitanju dizajn. Slučajno volim i bubamare. Ne koliko mišiće, ali volim. Trebam li uopće spomenuti reklamu koja veže slatke male auteke i slatke male bubače?
E, pa baš mi to kresanje dviju bubamara ne izlazi iz glave zadnjih dana. Ne možem je izbacit. Ne ide.
Tu počinje priča.
Šećem danas od stanice, tek što je Ljubav potrčao na sedmicu i buljim u 206 sparkanu na pločniku. Mislim na bubamare, na treskanje automobila, na zamagljena stakla, kad ono- DUM! Pogled usmjerim prema čovjeku ispred sebe i glavom mi proleti «Mora da je zapeo rukom…». I samo što su se misli vratile bubamarama, čuo se nešto prodorniji zvuk. Svi znamo kako zvuče Tihomiri. Ili možda bolje rečeno-kako ne zvuče, a kako se osjete. E pa ovo im nije bilo ni blizu! Gospodin ispred mene prdnuo je tako da ga ne bi spasilo ni da je o automobil kraj sebe udario istovremeno kad i ispustio prdac. I da nije rukom kasnije mahnuo par puta lijevo-desno iza vlastite stražnjice-možda bi mi male slatke bubamare i dalje bile jednako slatke.
ponedjeljak, 05.06.2006.
Kako se ovaj vikend nisam odmorila ili Zašto mi pidjama miriše na lignje
Možda najbolje da krenem od samoga kraja i mog ležernog ušetavanja u Argentinu sinoć, dok je iza mene lupkao kofer na kotačiće.
Kako sam imala obraza na zadnje se dvije kave ne pojaviti, ovoga puta ni boravak u susjednoj županiji nije bio dovoljno dobra ispričnica. Tako smo moj koferčić, njegovi kotačići i ja, ravno s Autobusnog krenuli prema Trgu. Naravno da sam još jednom uspjela zaboraviti gdje se ranije spomenuti birc nalazi.Sreća moja da postoje i osobe kojima moje sjajno snalaženje u prostoru i orijentacija u istome ne mame zlobni smiješak na lice. Iako nas je bilo jedva za brojati na prste dvije ruke, čavrljanje u kojem sam sudjelovala nešto više od sat vremena sjetilo me zašto su blog kave uvijek tako posebne. Ne znam koliko ima smisla linkati one koji su se pojavili kad će sve ionako uskoro pisati ovdje. Bar se nadam. Jer ovo nikako nije «jedan od onih izvještaja». Ne bi trebao biti. Nakon što se popilo i pojelo sve što se dalo i moglo, nakon bezuspješnog čekanja Peppersa na Cvjetnom /hvala Maja/ i spektakularnog plesa na kiši /da i vas linkam?/, društvance se počelo rasipati. I dok su neki već uživali toplinu tako nam dobro znanih električnih vozila, ostatak je sinhronizirano mahao…
Možda bi bilo zgodno spomenuti kako se na kavi nisu jele lignje, kako te lignje nikako nisu bile punjene i kako tema kave nije bila pidjama party. Otkud lignje zapravo i čemu miris pidjame? Možda neki drugi put…
