Veoma su česte noći kad nemir ne da usnuti. Nemir koji je isprva sladak i drag, a što duže zalazi u noć, biva sve teži i mučniji.
Teško je po dušu da osjećanja koja su vezana uz događaje našeg života ne umiru zajedno sa tim događajima. Nego i kad nestane lica i krajeva koji su bili podlogom osjećanjima, ona ostaju živa i svježa i to ne u liku sjećanja nego istinita i moćna kao u dan doživljaja. A kako su izgubila svaku realnu podlogu, bude bol i čežnju, tresu dušom kao nezaštićenim stablom, hrane se nemirom srca, kradu sadašnjost i truju budućnost.
I još se često noću pitam: otkud ovaj nemir?
Ivo Andrić: Ex ponto
Aha.
Dobro sam.
Još sutra i gotovo.
Netočno je bilo a). Ali i to je pošlo nabolje.
Otkad sam vidjela njen komentar samopouzdanje još više skočilo.