Marketing
Što se zapravo dogodi kad čujete DUM ili Zašto mi bubamare više nisu taaako slatke?
Sve što nosi u sebi ime Peugeot, u meni već duže pobuđuje osjećaje divljenja i želje. Ne pišem ovo da bismo raspravljali koliko je marka spomenutog automobila kvalitetna, što valja, a što ne.Pa ipak, za mene kao ženu slatki mali bubasti i guzasti Pežoići /da, baš ovak sam to htjela napisat/ u samom su vrhu kad je u pitanju dizajn. Slučajno volim i bubamare. Ne koliko mišiće, ali volim. Trebam li uopće spomenuti reklamu koja veže slatke male auteke i slatke male bubače?
E, pa baš mi to kresanje dviju bubamara ne izlazi iz glave zadnjih dana. Ne možem je izbacit. Ne ide.
Tu počinje priča.
Šećem danas od stanice, tek što je Ljubav potrčao na sedmicu i buljim u 206 sparkanu na pločniku. Mislim na bubamare, na treskanje automobila, na zamagljena stakla, kad ono- DUM! Pogled usmjerim prema čovjeku ispred sebe i glavom mi proleti «Mora da je zapeo rukom…». I samo što su se misli vratile bubamarama, čuo se nešto prodorniji zvuk. Svi znamo kako zvuče Tihomiri. Ili možda bolje rečeno-kako ne zvuče, a kako se osjete. E pa ovo im nije bilo ni blizu! Gospodin ispred mene prdnuo je tako da ga ne bi spasilo ni da je o automobil kraj sebe udario istovremeno kad i ispustio prdac. I da nije rukom kasnije mahnuo par puta lijevo-desno iza vlastite stražnjice-možda bi mi male slatke bubamare i dalje bile jednako slatke.
Post je objavljen 07.06.2006. u 19:23 sati.