
Možda najbolje da krenem od samoga kraja i mog ležernog ušetavanja u Argentinu sinoć, dok je iza mene lupkao kofer na kotačiće.
Kako sam imala obraza na zadnje se dvije kave ne pojaviti, ovoga puta ni boravak u susjednoj županiji nije bio dovoljno dobra ispričnica. Tako smo moj koferčić, njegovi kotačići i ja, ravno s Autobusnog krenuli prema Trgu. Naravno da sam još jednom uspjela zaboraviti gdje se ranije spomenuti birc nalazi.Sreća moja da postoje i osobe kojima moje sjajno snalaženje u prostoru i orijentacija u istome ne mame zlobni smiješak na lice. Iako nas je bilo jedva za brojati na prste dvije ruke, čavrljanje u kojem sam sudjelovala nešto više od sat vremena sjetilo me zašto su blog kave uvijek tako posebne. Ne znam koliko ima smisla linkati one koji su se pojavili kad će sve ionako uskoro pisati ovdje. Bar se nadam. Jer ovo nikako nije «jedan od onih izvještaja». Ne bi trebao biti. Nakon što se popilo i pojelo sve što se dalo i moglo, nakon bezuspješnog čekanja Peppersa na Cvjetnom /hvala Maja/ i spektakularnog plesa na kiši /da i vas linkam?/, društvance se počelo rasipati. I dok su neki već uživali toplinu tako nam dobro znanih električnih vozila, ostatak je sinhronizirano mahao…
Možda bi bilo zgodno spomenuti kako se na kavi nisu jele lignje, kako te lignje nikako nisu bile punjene i kako tema kave nije bila pidjama party. Otkud lignje zapravo i čemu miris pidjame? Možda neki drugi put…