Kako se matura bliži-moj probavni, živčani, a i svi ostali sustavi moga tijela nekontrolirano rade. U jednom trenutku sve je tako divno, savršeno sam svjesna činjenice da sve stignem naučiti i da nemam razloga udarati glavom o zid, a onda već idući puknem kao kokica, suze krenu same od sebe, sve je nekako preblizu, a ja nespremna…
Izjeda me to. Ne znam kud bih sama sa sobom. Bojim se previše odmaknuti misli od svega toga skupa, kako ne bih potrošila vrijeme predviđeno za učenje. A opet… Baš me to «bježanje» o silnih brojčica i slova umiruje, spašava da ne poludim sasvim. I iako sam rastresena više no ikad, istovremeno negdje u dubini duše osjećam mir kakav se ne da opisati. Samo, ne ide to dvoje skupa. Ili sam sasvim mirna i zadovoljna ili sam živčana za poludit!
Najgore od svega je što ne znam što očekivati.
Znam da vas ima ovdje podosta koji ste iste situacije prošli, maturu položili. Meni samo treba par riječi, bila to utjeha, podrška, kakvo objašnjenje. Da znam gubim li živce bez razloga ili ipak ima nešto u svemu tome…