malavita

zadnji dan na poslu. uspjela sam. odlazim kao dama.
„jako nam je žao što odlazite, direktorica govori sve najbolje o vama“ – kaže kolegica š. na hodniku. na to će kolega b: “ ej, mala, pametna si ti. vidi se da si dalmatinka (nisam mu željela kvarit raspoloženje preciznom geografskom konstatacijom da moj rodni kraj, de facto, nije u dalmaciji…), i tako taman što si se zalaufala, odlaziš.“ priznajem, ego mi se dobro osjeća, a ni meni s njime danas nije naporno. posebice kada mi je jasno da me kolege sa pretposljednjeg posla još uvijek oblajavaju – ali za dobrim konjem se prašina diže.valjda.

dokumentaciju ostavljam pedantno posloženom. svom nasljedniku pišem mailove opaski, napomena i upozorenja. volim isticati rubriku "važno" pa je još i boldam i stavim u drugu boju.( možda sam trebala postati tajnicom) u kutiji osobnih stvari nalazim zanimljivosti. npr. oni rižini koluti – kako sam uopće mogla promisliti da ću odjednom mak kiflice zamijeniti sa tim prehrambenim stiropolom. tu su i homeopatske kuglice, moja šalica, zeleni čaj, cd-ovi, slika psa i neke skripte (kao učila sam za poslijediplomski kada nije bilo posla).

ljudima govorim da mi se jave ako ih put nanese na jug. ne znam je li to kažem samo tako ili bih voljela da me nekada netko od njih nazove. ovo je, ionako, bila usputna stanica u osobnoj tranziciji.

kolega kojeg uopće nisam primjećivala mailom mi je poslao :-( kao reakciju na moj odlazak. ej mala, kako si samo gorda i slijepa. sada je malo kasno da postanete najbolji prijatelji.

izljubila sam se po uredima (ove mlađe muškarce ipak nešto predanije). nešto mi se u grlu stislo. odlučila sam da su to dobri ljudi. drugo me ne zanima.

radna knjižica je bogatija za novi pečat.

u 17:00 dolazi kamion po naše stvari. imamo 23 kutije, a tijekom pakiranja smo imali barem toliko razloga za svađu i nerazumijevanje. onda smo se spakirali i pomirili. kod nas je uvijek tako. burno.

putujemo u subotu. molim sve one koji u meni vide dragu im ženu/dijete da se pomole za naš sretan put.

dok se ponovno ne uštekam na neku novu mrežu, možete me pronaći kako se poput gušterice kupam u zadnjim trzajevima ljetnog sunca. ako spazite baroknu siluetu na stijeni do vaše, sigurno gledate u malavitu.

do sljedeće ispovijesti.

serijal savjeta za postizanje idiličnih odnosa sa roditeljima otvaram popisom informacija za koje je od esencijalne važnosti ne otkriti im ("nekih stvari ima koje ne govore se svima"). na ovaj način izbjegavaju se mnoga roditeljska "zašto? kako? gdje sam pogriješila?" pitanja. prirodni zakon nas uči da u životu ionako sve prolazi, a štošta na kraju ispadne čak i dobro.

daklem:
1. ukoliko ste žensko nije uputno vladarici tri kantuna od kuće otkriti datum i mjesto na kojem ste izgubili nevinost. za nju je svaki datum preuranjen, a svako mjesto neprilično. što se "lovaca" tiče, valjda ste do sada, drage mlade dame, shvatile kako vaši/naši očevi ni ne pokušavaju razotkriti misteriju spolne zrelosti ženskog djeteta. ono što ne znaju, ne boli ih.
2. ukoliko ste vegetarijanac ili vegan ostavite tu radosnu vijest samo za sebe jer vaši roditelji kokoš ne smatraju mesom, a mesna juha ukoliko u njoj ne pliva gromada govedine zapravo je prava vegetarijanska poslastica. svaka rasprava je bespredmetna, a vi ste u njoj zagarantirano gubitnik. također nemojte inzistirati na znanstveno dokazanoj činjenici kako u leći i grahu ima dovoljno bjelančevina, takvi nutricionistički stavovi izazivaju posprdni roditeljski smijeh. kako bi ostali dosljedni svojim prehrambenim navikama izbjegavajte skupna blagovanja dok ste pod roditeljskim krovom.
3. ukoliko ste muškarac ne otkrivajte svojoj mami slatku istinu kako ste prve seksualne spoznaje naučili od međunarodno priznate i planetarno poznate učiteljice janne jameson. mame takvu školu smatraju prostačkom i vulgarnom, te su sklonije uvesti vas u seksualni život uz pomoć poredbi i alegorija iz svijeta prirode, uzimajući za primjer leptire i cvijeće.
4. ukoliko se namjeravate vjenčati ne trubite o toj fantastičnoj odluci roditeljima šest mjeseci unaprijed. shvaćate li da oni preko vašeg vjenčanja popravljaju nedostatke svoga? shvaćate. onda dobro.
5. ukoliko svom prvorođenom muškom djetetu namjeravate dati ime val ili žal umjesto andrija (otac), andrija (djed) i andrija (pradjed) nikako to nemojte podijeliti sa svojim ocem, ne želite valjda da se čovjek propije. dovedite ga pred gotov čin. na krštenju. pa valjda mislite krstit dijete!? mislite. onda dobro.
6. ako vas istetovira pijani prijatelj na oproštajki od vašeg dečka (bez obzira jeste li muško ili žensko), zadržite to za sebe. ako otkriju, kažite da je bilo u tattoo studiju i da frajer posjeduje sve dozvole kao i iso certifikate.
7. ako odlučite postati hare krišna bakta, šutite o tome. ionako će vas proći.
8. ukoliko odlučite raskinuti menadžerski ugovor da biste u tibetanskim planinskim lancima upoznali samog sebe ili da biste do penzije držali seminare u pučkim učilištima o umijeću smijanja, pred roditeljima držite jezik za zubima. recite im da radite u osiguravajućem društvu.
9. ako planirate godinu dana zajebavat se po europi sa gutačima vatre i žonglerima, roditeljima to prezentirajte kao studijsko putovanje.
10. marihuana je opasna droga i stepenica do ovisnosti. priče sa prevencijom od glaukoma kod roditelja jednostavno ne pale.

ako imate moralnih dilema oko ovih uputa, čestitam na roditeljima. vama dr. phil nije potreban. no, svoje roditelje ne bi mijenjala za svjetska blaga, iako su neke od ovih uputa skrojene upravo prema našim zajedničkim iskustvima.

neću vas lagati. tužna je ta spoznaja, ali i apsolutno istinita. ja sam nepopravljivi tv-junky. jučer sam izašla iz denial faze i napokon priznala tu gorku istinu svima oko sebe (suprugu, psu, obiteljskim fotografijama, umjetničkim slikama i bizarnoj skulpturi koju sam kao svadbeni poklon dobila od ne znam koga i moram ju neko vrijeme držati u stanu jer ako taj isti kojeg ne poznajem navrati u moju zagrebačku izbu, da se ne uvrijedi...).

iako uz kratkotrajni osjećaj ponosa izjavljujem da ne gledam bar-seljanizam, bigbrotherseljanizamroze, domaće, meksičke, portugalske, brazilske, talijanske, srpske i bosanske tv-novele, kao ni kad neka moderna marry poppins uporno hoće odgajati tvoju djecu, ili kada yaya i ekipa ničim izazvani odvale zid u sobi potpuno nepoznatog "sretnika", a bogami ni kad nečija majka mrtva hladna otiđe u drugu obitelj i izvodi raznorazne kulinarske majstorije koje doma ne običava, primjećujem da mi je tv konstantno na opciji on.

uzmimo za primjer jučerašnje kasno popodne. televizija, daljinski i ja! a vidi, vidi, na hrt plus zanimljiva emisija o narodnim običajima međimurja, ma vidi lijepih nošnji, koji zanimljiv folklor, a tek izvorna glazba i opalim tako laganih 45 minuta kroz zvukove i boje malog međimurja. nakon toga uslijedi navigacija po daljinskom do sljedećeg pristaništa: na cartoon networku billy i mandy. kako mi je mandy zakon od animirane djevojčice, sa lakoćom progutam tri nastavka i kilu grožđa. ma čekaj, pa neću valjda propustiti nastavak legendarnog johnny brava . a to nikako! eh, ovo je bilo dobro. idemo dalje…preskačem slovence, em ih baš i ne razumijem, em im je zabavni program u rangu švicarskog ili talijanskog, em mi malo idu na nerve zbog skidanja one table…bosanci pjevaju…blago njima…srbi igraju košarku (dobro igraju što jest-jest)…schroeder i ona debela se sučeljavaju, malo gledam pa se sjetim da ne znam njemački i nastavim listati dalje…hm, neka nedobra humoristična na drugom, glavna junakinja mi je malo jadna, ali kako serija traje 20 minuta izdržat ću…(na scenu izlazi suprug u bermudama bez majice noseći klopu i poslovično upita „što mi večeras nudiš na tv-u?“)…kao prvo gledanje dnevnika na sve tri tv postaje (od pojave zorana šprajca u tv dnevniku i mog ishitrenog, nadasve lascivog komentara o njegovoj vanjštini u našem obiteljskom mikrokozmosu od 19:30 do 20:00 vlada šutnja), zatim forenzičari na rtl-u, pa nekakvi super pametni CIS za američku vojsku (ej, FBI sucks, Navy CIS rulez, oni su inteligentni, zgodni, nekonvencionalni, imaju gothic djevu koja je ict prodigy, a glavni junak nosi neko breme, neku tajnu, dubok je), pa opet neka doktorsko-forenzičarsko-istražiteljska musaka koju predvodi lindsey iz serije pravda za sve, pa kad sam već sve to pogledala malo da bacim oko na JAG (stara, dosegla si televizijsko dno, čuj za par sati su ti čarobnice pa kad već gledaš…), a vidi na hallmarku počinje film…ma gledali smo ga sto puta…kako ne znaš? što me nerviraš, jessica lang je psihotična svekrva koja se hoće riješiti kanonizirane ljepotice –svoje snahe - gwyneth paltrow.

količina knjiga pored kreveta koje ću kao pročitati konstantno raste. nova mi je tehnika zavaravanja kako ću nakon preseljenja imati više vremena za čitanje. nešto mi u toj jednadžbi ne štima jer trenutno višak vremena zdrobim pred tv-om ili na netu.

evo već se vidim kako u kućnom ogrtaču u zimsko nedjeljno jutro proučavam povijesne zapise liječničke prakse jedne davne, male, ali veličanstvne republike.

da, da, a ako vas zanima na dijeti sam od ponedjeljka.

napomena: neka mi se svojim dobronamjernim savjetima javi dobra dušica izašla iz faze tv ovisnosti. Bog će ju višestruko nagraditi. komune i grupe potpore ne dolaze u obzir.

otkazni rok čovjeku dozvoljava luksuz potpuno novog pogleda na tvrtku iz koje odlazi. kako je vaša neurotična kolegica iz blog.hr kluba trenutno u toj poziciji, dozvolite joj da sa vama podijeli neka uzgredna opažanja.
fenomen zvan kolegij iliti ga modernije staff meeting (čuj, ono, tu ti mi, kaj sad, malo ono, kužiš, brainstormamo, onda malo radimo company mapping, onda smišljamo inpute da bismo dobili željene outpute, a sve ti je to zbog promjene sa funkcijske na procesnu orijentaciju tvrtke, ono totalna fora, spikamo se, imamo velike flomiće pa crtamo, pa gledamo slikice i filmove, ma zakon!) fantastična je tema promišljanja, a i mjesto apsolutnog dokoličarenja ukoliko ste u otkaznom roku…poput mene…(hehe, za dvije setemane jutra počinju sa bijelom kavom u manona i nekom pametnom novinom ispod pazuha, sunčanim naočalama na umornim od lude zabave očima i neodoljivim lip glossom zbog kojeg žena užasno samouvjereno izgleda).

kod nas su u pravilu kolegiji ponedjeljkom u devet što je i logično ukoliko je tvrtka (pazi sad ovo) procesno orijentirana pa se lijepo dogovorimo što trebamo raditi, svako na svoju stranu, zaveži ga tu, kissin' hand …i tako. no, obzirom da je tvrtka u kojoj radim šizofreničarka (tom zaključku u prilog govori i to što su mene zaposlili na pravdi Boga, bez rodbinskih veza i racionalnog promišljanja), kolegiji se dogovaraju i prema potrebi (to zovemo kriznim štabom u kojem uvijek vlada poslovna histerija), a i češće.

zašto češće? pa zato što su kolegiji postali sinonimom za pozornicu na kojoj svatko vježba svoj ego, govori svoj „kako li sam samo pametan i dovitljiv“ monolog, crta svoje verzije dijagrama/organigrama/gantograma, recitira blijede mantre prototipa hrvatskog menadžera za 21.stoljeće velimira sriće, citira funky business u situacijama koje su više patetična sonata, a manje funky groove, drži svoje definitivno fenomenalne multimedijalne prezentacije koje su uspješno sakrile prazninu sadržaja ili započinje rečenicu sa „dvojim da je ta aktivnost pod mojom ingerencijom“ ukoliko je upozoren/na na neki problem.

još uvijek vjerujem da odijelo ne čini čovjeka. iako ga nosim. što me čini konformistom (priznajem, kriva sam, no niste vidjeli moja austin powers odijela). pa posljedično prijenosno računalo i rječnik iskrivljenih menadžerskih tuđica ne čine menadžera, odnosno (budimo dosljedni) upravitelja. isto tako kolegiji koji ne donose koncizne i konkeretne zaključke uz objašnjenja poslovnih koraka ne bi se trebali održavati. trošak vremena i živaca. ako mi, primjerice, netko od kolega za vrijeme kolegija na pitanje kada ćemo složiti ručice i pametne glavice i napisati nešto što se od nas traži već šest mjeseci odgovori „čujte, problem je što naša orijentacija (ako netko spomene još jednom tu riječ…bit će, rekla bi moja stara majka, belaja.obećavam) zahtjeva radikalne reforme prema procesnom postavljanju operationsa (života mi, frajer ne govori operacije nego operationsi), zaključim da sam ja a) glupa, tupa, neupotrebljiva jer mi ta rečenica ništa ne govori b) posrijedi je neka pogreška, neki lapsus ili obiteljska drama, žena ga ostavila, našao sinu u ruksaku marihuanu, pa sad blebeće, smirit će se on ili c) ništa ne zaključujem.lice mi odaje privid mentalne prisutnosti, a u glavi homer simpson stanje.

pomodarstvo. u osnovnoj smo čitali pokondirenu tikvu. neki tada nisu bili na satu.

nego vrijeme mi je za „break“ . nakon toga me čeka „quality assurance test“, a za to mi treba kontrolni „feedback“ da bi ga unijela u „QAT“ i zatvorila današnji „WS“.

vikend proveden iza zamračenih roleta (dobro je što njega povremeno priroda pozove pa sam sama, mojih nekoliko sati slobodne patetike neće biti narušeno nepotrebnim objašnjenjima zašto u kući vlada sveopća deprimirajuća atmosfera. imam valunge! zato!) u skicama i krokijima napuštenih snova, odbačenih želja i djelomičnih kompleksa, donio je priču o mogućim društvenim ulogama koje nikada neću odigrati, a činilo se da hoću, barem onda, dok sam planove zapisivala u narančastu knjigu, a život imao nebrojeno mnogo drugih prilika i re-run opcija.

valjda je najveći udarac za inteligentno čeljade kada shvati kako je talentirano ni za što. kako može puno toga, sve odradi korektno, ali uvijek nedostaje stepenica ili dvije pa da se to nešto može pripisati njegovoj genijalnosti, urođenoj darovitosti.

imala sam velikih planova za sebe. davno su ljudi govorili kako postoji potencijal, a ja se nježno i samodovoljno smijuljila vjerujući kako će taj potencijal završiti u nekoj važnoj instituciji sa važnim radnim zadacima spašavajući svijet od gladi i bolesti ili barem razvijajući korisne inicijative za bolji svijet sutra (ma što sutra! već danas!).

svašta sam trebala biti: samozatajna, ali vrlo poznata/ugledna povjesničarka umjetnosti, super sigurna u sebe-emancipirana-money loaded odvjetnica, žestoka istraživačica-novinarka brojno nagrađivana za svoje hrabre novinarske pothvate, predsjednica hrvatske narodne banke, marketinška stručnjakinja, bibliotekarka (odlučila se povući među mirise pljesnivih knjiga, daleko od surovog svijeta i promiskuitetnih muškaraca), aktivistica ljudskih prava, spasiteljica tuljana i kitova, profesorica etike, domaćica koja čita heideggera, znanstvenica koja se opušta čitajući candace bushnell, dizajnerica interijera čije savjete usvajaju mnoge slavne obitelji, pr agentica, vlasnica izdavačke kuće, forenzičarka (naravno, u new yorku gdje ima prave akcije), harre krishna svećenica.

činilo se kako imam puno vremena.

to vrijeme je sada tu, događa se. a ja nisam ništa od navedenoga. svi su se planovi rastopili. onaj ponedjeljak koji je trebao pokrenuti lavinu sretnih i uspješnih godina i dovesti me do jedne od tih davno odsanjanih uloga nije došao. nema tuge u ovoj konstataciji, možda nešto mediteranskog cinizma.
učim se prihvaćati sadašnjost, mislim da je to odlika onih koji odrastu. drago mi je da je tako. biti robom vlastitih fantazija ne donosi dobro.

57,5 kg, bora oko očiju četiri – oko svakog po dvije, lijepe li simetrije, konzumiranih kalorija noć prije cca 2000, planiranih, a ne ostvarenih sportskih aktivnosti dvije (ugodno trčanje po atletskoj stazi i rastezanje mišića prije spavanja), planiranih, a ostvarenih ostalih aktivnosti četiri (šetnja i igra sa psom, kraće predavanje namijenjeno suprugu na sljedeće teme: uragan katrina/hrco petrač/osjetilna zalihost društva i dekadentne posljedice/iz povijesti hrvatskog brodograditeljstva, odabir knjiga iz kućne biblioteke koje ću pročitati kad budem u mirovini jer sad moram gledati idiotski film naziva „pregovarač“, kreiranje liste zdrave hrane koju ću sebi pripremati kad odrastem i naučim se kuhati), minuta provedenih na netu u neobaveznom čavrljanju o bolnim posljedicama približavanja tridesetoj 95.

6:30 "pesje pišanje" -jutarnji ritual.
6:45 mjesto zbivanja kupaonica. nakon tuširanja, slijedi inspekcija tijela. okret glavom, pravac celulit na stražnjici. majko mila! pa dupe mi izgleda kao mjesečev krater "clavius". ok smiri se. zatvori oči, udahni duboko, sjeti se kako si lagano potrošila 300 eura za napredni tečaj krya yoge i sad lijepo diši, pokaži svima kako ne bacaš lovu na pizdarije, nego je ulažeš u sebe i svoje zdravlje što ima dugoročno pozitive posljedice (koga ovo sranje sa disanjem može uopće smirit?). gdje je krema protiv celulita, gdje je, poludjet ću?
inspekcija dlakavosti. može proći do vikenda. slijedi vaganje (ne znam koja mu je fora ostavljat šporke bječve na vagi!). pa kakav sam ja to čovjek? gladovala ili se prejedala, sudbonosnih 57,5 je uvjek tu. paranoično poliranje zubi sa tri vrste paste i izbjelivač kremom. inspekcija zubi. hvala Bogu zubi me još nisu izdali. pranje lica, ponovimo davno uhodani ritam: gel za pranje, jedan tonik, drugi tonik, dvije kreme i krema oko očiju. kosa. Isuse, kakvi rezanci na glavi. ovo će potrajati.
7:25 aloe vera, zelena magma, homeopatske kuglice, spirulina, lycium plus, bancha čaj – odlučila sam biti jako zdrava.
7:30 oblačenje i provjera. jebi ga, samo mi još indeks i romanca iz knjižnice fale. presvlačenje. sad je bolje. doduše na čelu mi piše „vidjela sam ovu kombinaciju na teti iz siemensa“, no obzirom da uska košulja daje privid postojanja sisa, prihvatljivo je.
7:32 poljubac najdražem. on, naravno, spava. sezona mu počinje u listopadu. koja profesija? možda da sam više vježbala skale i etide, a manje se zanimala za ljepila i uzgoj nekih biljnih vrsta, možda bi i ja sada spavala.
7:33 šminkanje. muškarci, samo da znate, postoje žene koje mrze šminkanje!ovdje nazočna!pa draga, gothic style je već neko vrijeme out.
7:40 dude, where's my car?
7:41 kravo nesposobna, makni mi se, ne mogu izać'. uh, te žene za volanom!
7:42 tko im je rekao da je phil collins ugodna jutarnja glazba?
7:43 je li ovo meni blenda? a-ha, svjetla. hvala, stari.
7:44 – 7:55 što sve danas trebam napravit? kao prvo, kloniti se zaustavljanja po hodnicima. odlazim i tekući problemi više nisu moja stvar. samo, pazi da sve obaviš prije odlaska. budi dama.
7:56 pa ženo, stvarno se ne znaš parkirat. što bi bilo da parkiralište firme nije poluprazno?

7:57 čuvaru zgrade u prolazu: „jeste vidjeli onaj, sramotni, rezultat jučer?"

kako se bliži datum seobe moje malene obitelji u južne krajeve, a samim time se zaključuje kontinentalni ciklus navika, običaja, snova i želja, počinjem sastavljati razne liste, slične onima koje spominju nick hornby i linus (neću vam uzeti za zlo ako pomislite da me čovjek plaća za blog reklamu).

jedna od takvih lista odnosi se na ljude, stvari i pojave koji će mi nedostajati za vrijeme adaptacije mediterraneo uvjetima i oživljavanja zakržljalih južnjačkih obrazaca ponašanja.
(napominjem da je lista rađena tehnikom struje svijesti, a kad su ljudi u pitanju isključivo po zakonima srca):

ljudi
sestra. ne govorim ti to često, ali volim te. volim tvoje male ruke, tvoj sićušni nos, tvoj miris i čistoću tvojih misli. još nešto. divim ti se! da, apsolutno! jaka si i zakon si. i nemoj vjerovati ni u što manje od ovog.

mala rodica i. nedostajat će mi prividna uloga tvoje savjetnice.
pametnice, tebi to ionako nije potrebno. ako smijem, samo još ovaj put: smanji stres oko faksa. to što si do sada napravila, velika je stvar. tamo gdje ideš, nitko od obitelji još stigao nije.

velika rodica i. volim naše potrošačke rituale. volim što si projektno orijentirana. kod tebe za sve postoji način izvedbe, a svaki se problem može riješiti. nedostajat će mi tvoja lakoća življenja.

supružnici l. uživala sam u činjenici da štreberski pratimo programe klasike u glazbenjaku samo zbog one pive u birtiji preko puta koja je predstavljala kulminaciju večeri i svojevrsnu nagradu.

slavica (72), marija (82) - moje prijateljice.


mjesta/pojave/običaji, a i hrana
kontinentalna šuma, kombinacija bjelogorice i crnogorice, njen miris, posebice nakon kiše i njene mijene, osobito proljetno ruho, zamamno mirisima i bogato bojama. medvednica.

neke gradske ulice i trgovi u različito vrijeme dana. npr. jurišićeva, teslina, gajeva u kasno ljetno popodne, đamija, račkoga, gornji grad u zimska jutra, ilica, savska i tmt noću. razlozi su nepoznati, ali je odabir povezan sa osjećajem ugode koja se mjestimično miješa sa neobjašnjivom sjetom.

raznovrsnost kruha. u zagrebačkim pekarama je čovjek gotovo uvijek stavljen pred težak izbor. npr. jede li mi se kukuružnjak posut sa suncokretovim sjemenkama ili onaj sa lukom i maslinama? da možda kupim putar kiflicu ili šlapicu sa sezamom ili možda pivski perec?

bučnica, greblice, makovnjača i ostale kontinentalne delikatese. neću ih dolje jesti iako ih ima i relativno su fine, ali to bi bilo ravno izdaji. i da, ona rozata koju svi svojataju (a zna se da je naša) mi je jednostavno shit od kolača zato me nemojte niti pokušavati njome utješiti.

knjižare u kojima te prodavači/ce ne gledaju kao luđaka bez društvenog života ako sjedneš na one fine mekane fotelje i čitaš recenziju knjige koju namjeravaš kupiti.

ljudi koji po gradu voze bicikle zato što to vole, a ne zato da skinu salo.

pesoljupci – sekta kojom pripadam.

palmotićeva 33 – tamo je moja crkva. kada sam tamo, srce je mirno.

veliki izbor hobija koji nikada neće biti moji, ali lijepo je da postoje. na primjer trbušni ples, umijeće izrade vitraja, slaganje misaonih matrica, brzo čitanje i holistički pristup zdravlju.

raznovrsnost kulturnih, znanstvenih i sportskih događaja. iskreno, nije da sam se baš prezasitila ijednim od ponuđenih, ali kako rekoh, lijepo da postoje. čisto zbog osjećaja kako bih mogla otići da baš gori tlo pod nogama ili da mi kauč nije prirasao za tijelo.

i na kraju izlozi dućana svake vrste, specijaliziranih, odjevnih, prehrambenih, antikvarijata, parfumerija, namještaja, poklon galerija, okulistike, sportske opreme, biljnih ljekarni, ribičkih štapova, cd-ova, bijele tehnike….bilo kakvi, jer mi je zadovoljstvo gledati njihov sadržaj, planirati, kombinirati, a ponekad i sanjariti.

sigurna sam da ova lista nije konačna. prvo vrijeme novog života dolje razotkrit će i druge zagrebačke sitne nostalgije. obavijestim vas o tome.

kaže linus prije par dana tijekom naše usputno-popodnevne analize muško-ženskih razlika kako je tehničko znanje posljednje utočište muškosti prema kojem žene uspješno galopiraju i eto očekuje se da i njega osvoje.
ova njegova tvrdnja vratila mi je u sjećanje prvih mjesec dana rada u firmi u kojoj sam i sada zaposlena. važno je reći da je i to zaposlenje dokaz kako u Božjem planu ne treba tražiti zemaljske logike, obzirom da se radi o strojarskoj firmi, što nema veze sa mojim zvanjem, pa sam se jednako tako mogla zaposliti i u mljekarskoj industriji ili u zoološkom vrtu.

naime, mi smo jedni od rijetkih preživjelih hrvatskih proizvođača koji živimo svoju tešku i turobnu svakodnevicu u kojoj nas država ucjenjuje sa plaćanjem za robu koju joj isporučujemo. taj apsurdni krug u kojem mi proizvodimo, država kupuje, a rijetko plaća nikako da se razbije, ali to nije predmet današnje litanije, iako ćemo i tu temu, jednom, odraditi. onako, naširoko, kako volim i običavam.

dakle, dobijem posao u macho firmi, usele me u super ured reda veličine pristojne garsonijere sa pogledom na proizvodni pogon i zvučnim efektima koje proizvode klasični i cnc strojevi, a podsjećaju na zagrebački muzički bienale.
prvi dan posla, dobro odgojena kakva jesam započnem svoje hodočašće po proizvodnom pogonu sa američkim osmjehom na licu, a sve u cilju upoznavanja svojih novih kolega i lagane samo-promocije. za vodiča i mentora odaberem direktora proizvodnje koji kao i svaki dobro baždareni dalmatinac započne priču o našem proizvodnom procesu od karpata (priznajem da je njegova temeljitost bila presudan čimbenik za moju daljnu naobrazbu). uzme frajer vijak i objašnjava mi navoje, uzme acetabulum (jedva sam naučila ovu glupu riječ) i objašnjava mi torziju, stane objašnjavat statističke metode provjere i probleme sa tornos makinjom, vodi me u skladište sirovina i epopeja o lot broju, spominje nekakve šarže, pause, tehničke dokumentacije. čudesa. nu, što me to snašlo, već tražim po džepu sličicu sv. Antuna da mu se usputno pomolim za pomoć. koncentrirano gledam svog učitelja i baš kada ga hoću upitati za pojašnjenja on prelazi na drugu temu, mjerni uređaji, profil projektor, šubleri i mikrometri. napokon mentor i vodič (u sadašnjosti je on već evoluirao u status mog osobnog tehničkog gurua) primjeti kalvarijski znoj na mom čelu i rastopljenu maskaru oko očiju zaustavi se i onako ponosno, muški zaključi: vidim da ti je malo naporno. trebat će ti nešto vremena da uđeš u sve to skupa.

u meni počne tinjati bijes, sjetim se svih majki sovjetskog saveza koje su gradile pruge, glodale, tokarile, polirale i pri tome pjevale od sreće. da, da, pjevale. sjetim se žena astronauta, krotiteljica lavova, alpinistica, vozačica tramvaja, misionarki koje su bez straha njegovale gubavce, malarične, hiv pozitivne i kažem: sestre drage, nema tog tornosa i tog spinnera kojeg ja neću prokužiti.

jasno vam je da je rat morao biti objavljen. ratna strategija se sastojala od upotebe ženske lukavosti i onog za što utvaram da je šarm. drage sestre za vas sam izvukla potrebne informacije od neprijatelja, oslabila ga, napravila sam reformatorski grijeh i znanje iz njihovih glava stavila na papir.
započelo je prozaičnim upitima o tehnologiji, svaki dan po malo, kada smo savladali osnovu: kovanje, tokaranje, glodanje, mehaničarska obrada, krenuli bismo na pasivizaciju, kromiranje i elektro poliranje. nakon nekog vremena obrađivali smo teme kakvoće, sljedivosti i kontrole. osjećaj je bio fenomenalan, kolosalnih razmjera, polako sam ulazila u društvo odraslih i to muškaraca, onih koji imaju mnoge fancy kratice i na faksu su imali od 5 – 8 matematika, a neznatno manje fizika. čak me i prestalo smetati što me zovu (naravno dok ih ne čujem, ali u firmi ipak imamo dovoljno žena da se sve sazna) mala jer mala je sada nekoliko koraka do ravnopravnosti i to tehničke.

ipak, koliko god dokazala da je upravo sve moguće naučiti ili barem djelomično savladati, talent i interes ostaju sporni. i tu je značajna razlika. vjerojatno, samo rijetke žene mijenjaju razgovor o svojim i tuđim emotivnim stanjima za onaj o vijcima ili auspuhu. stoga, tehničko znanje, i nije u opasnosti.