vikend proveden iza zamračenih roleta (dobro je što njega povremeno priroda pozove pa sam sama, mojih nekoliko sati slobodne patetike neće biti narušeno nepotrebnim objašnjenjima zašto u kući vlada sveopća deprimirajuća atmosfera. imam valunge! zato!) u skicama i krokijima napuštenih snova, odbačenih želja i djelomičnih kompleksa, donio je priču o mogućim društvenim ulogama koje nikada neću odigrati, a činilo se da hoću, barem onda, dok sam planove zapisivala u narančastu knjigu, a život imao nebrojeno mnogo drugih prilika i re-run opcija.
valjda je najveći udarac za inteligentno čeljade kada shvati kako je talentirano ni za što. kako može puno toga, sve odradi korektno, ali uvijek nedostaje stepenica ili dvije pa da se to nešto može pripisati njegovoj genijalnosti, urođenoj darovitosti.
imala sam velikih planova za sebe. davno su ljudi govorili kako postoji potencijal, a ja se nježno i samodovoljno smijuljila vjerujući kako će taj potencijal završiti u nekoj važnoj instituciji sa važnim radnim zadacima spašavajući svijet od gladi i bolesti ili barem razvijajući korisne inicijative za bolji svijet sutra (ma što sutra! već danas!).
svašta sam trebala biti: samozatajna, ali vrlo poznata/ugledna povjesničarka umjetnosti, super sigurna u sebe-emancipirana-money loaded odvjetnica, žestoka istraživačica-novinarka brojno nagrađivana za svoje hrabre novinarske pothvate, predsjednica hrvatske narodne banke, marketinška stručnjakinja, bibliotekarka (odlučila se povući među mirise pljesnivih knjiga, daleko od surovog svijeta i promiskuitetnih muškaraca), aktivistica ljudskih prava, spasiteljica tuljana i kitova, profesorica etike, domaćica koja čita heideggera, znanstvenica koja se opušta čitajući candace bushnell, dizajnerica interijera čije savjete usvajaju mnoge slavne obitelji, pr agentica, vlasnica izdavačke kuće, forenzičarka (naravno, u new yorku gdje ima prave akcije), harre krishna svećenica.
činilo se kako imam puno vremena.
to vrijeme je sada tu, događa se. a ja nisam ništa od navedenoga. svi su se planovi rastopili. onaj ponedjeljak koji je trebao pokrenuti lavinu sretnih i uspješnih godina i dovesti me do jedne od tih davno odsanjanih uloga nije došao. nema tuge u ovoj konstataciji, možda nešto mediteranskog cinizma.
učim se prihvaćati sadašnjost, mislim da je to odlika onih koji odrastu. drago mi je da je tako. biti robom vlastitih fantazija ne donosi dobro.
Post je objavljen 12.09.2005. u 16:19 sati.