malavita

otkazni rok čovjeku dozvoljava luksuz potpuno novog pogleda na tvrtku iz koje odlazi. kako je vaša neurotična kolegica iz blog.hr kluba trenutno u toj poziciji, dozvolite joj da sa vama podijeli neka uzgredna opažanja.
fenomen zvan kolegij iliti ga modernije staff meeting (čuj, ono, tu ti mi, kaj sad, malo ono, kužiš, brainstormamo, onda malo radimo company mapping, onda smišljamo inpute da bismo dobili željene outpute, a sve ti je to zbog promjene sa funkcijske na procesnu orijentaciju tvrtke, ono totalna fora, spikamo se, imamo velike flomiće pa crtamo, pa gledamo slikice i filmove, ma zakon!) fantastična je tema promišljanja, a i mjesto apsolutnog dokoličarenja ukoliko ste u otkaznom roku…poput mene…(hehe, za dvije setemane jutra počinju sa bijelom kavom u manona i nekom pametnom novinom ispod pazuha, sunčanim naočalama na umornim od lude zabave očima i neodoljivim lip glossom zbog kojeg žena užasno samouvjereno izgleda).

kod nas su u pravilu kolegiji ponedjeljkom u devet što je i logično ukoliko je tvrtka (pazi sad ovo) procesno orijentirana pa se lijepo dogovorimo što trebamo raditi, svako na svoju stranu, zaveži ga tu, kissin' hand …i tako. no, obzirom da je tvrtka u kojoj radim šizofreničarka (tom zaključku u prilog govori i to što su mene zaposlili na pravdi Boga, bez rodbinskih veza i racionalnog promišljanja), kolegiji se dogovaraju i prema potrebi (to zovemo kriznim štabom u kojem uvijek vlada poslovna histerija), a i češće.

zašto češće? pa zato što su kolegiji postali sinonimom za pozornicu na kojoj svatko vježba svoj ego, govori svoj „kako li sam samo pametan i dovitljiv“ monolog, crta svoje verzije dijagrama/organigrama/gantograma, recitira blijede mantre prototipa hrvatskog menadžera za 21.stoljeće velimira sriće, citira funky business u situacijama koje su više patetična sonata, a manje funky groove, drži svoje definitivno fenomenalne multimedijalne prezentacije koje su uspješno sakrile prazninu sadržaja ili započinje rečenicu sa „dvojim da je ta aktivnost pod mojom ingerencijom“ ukoliko je upozoren/na na neki problem.

još uvijek vjerujem da odijelo ne čini čovjeka. iako ga nosim. što me čini konformistom (priznajem, kriva sam, no niste vidjeli moja austin powers odijela). pa posljedično prijenosno računalo i rječnik iskrivljenih menadžerskih tuđica ne čine menadžera, odnosno (budimo dosljedni) upravitelja. isto tako kolegiji koji ne donose koncizne i konkeretne zaključke uz objašnjenja poslovnih koraka ne bi se trebali održavati. trošak vremena i živaca. ako mi, primjerice, netko od kolega za vrijeme kolegija na pitanje kada ćemo složiti ručice i pametne glavice i napisati nešto što se od nas traži već šest mjeseci odgovori „čujte, problem je što naša orijentacija (ako netko spomene još jednom tu riječ…bit će, rekla bi moja stara majka, belaja.obećavam) zahtjeva radikalne reforme prema procesnom postavljanju operationsa (života mi, frajer ne govori operacije nego operationsi), zaključim da sam ja a) glupa, tupa, neupotrebljiva jer mi ta rečenica ništa ne govori b) posrijedi je neka pogreška, neki lapsus ili obiteljska drama, žena ga ostavila, našao sinu u ruksaku marihuanu, pa sad blebeće, smirit će se on ili c) ništa ne zaključujem.lice mi odaje privid mentalne prisutnosti, a u glavi homer simpson stanje.

pomodarstvo. u osnovnoj smo čitali pokondirenu tikvu. neki tada nisu bili na satu.

nego vrijeme mi je za „break“ . nakon toga me čeka „quality assurance test“, a za to mi treba kontrolni „feedback“ da bi ga unijela u „QAT“ i zatvorila današnji „WS“.