kaže linus prije par dana tijekom naše usputno-popodnevne analize muško-ženskih razlika kako je tehničko znanje posljednje utočište muškosti prema kojem žene uspješno galopiraju i eto očekuje se da i njega osvoje.
ova njegova tvrdnja vratila mi je u sjećanje prvih mjesec dana rada u firmi u kojoj sam i sada zaposlena. važno je reći da je i to zaposlenje dokaz kako u Božjem planu ne treba tražiti zemaljske logike, obzirom da se radi o strojarskoj firmi, što nema veze sa mojim zvanjem, pa sam se jednako tako mogla zaposliti i u mljekarskoj industriji ili u zoološkom vrtu.
naime, mi smo jedni od rijetkih preživjelih hrvatskih proizvođača koji živimo svoju tešku i turobnu svakodnevicu u kojoj nas država ucjenjuje sa plaćanjem za robu koju joj isporučujemo. taj apsurdni krug u kojem mi proizvodimo, država kupuje, a rijetko plaća nikako da se razbije, ali to nije predmet današnje litanije, iako ćemo i tu temu, jednom, odraditi. onako, naširoko, kako volim i običavam.
dakle, dobijem posao u macho firmi, usele me u super ured reda veličine pristojne garsonijere sa pogledom na proizvodni pogon i zvučnim efektima koje proizvode klasični i cnc strojevi, a podsjećaju na zagrebački muzički bienale.
prvi dan posla, dobro odgojena kakva jesam započnem svoje hodočašće po proizvodnom pogonu sa američkim osmjehom na licu, a sve u cilju upoznavanja svojih novih kolega i lagane samo-promocije. za vodiča i mentora odaberem direktora proizvodnje koji kao i svaki dobro baždareni dalmatinac započne priču o našem proizvodnom procesu od karpata (priznajem da je njegova temeljitost bila presudan čimbenik za moju daljnu naobrazbu). uzme frajer vijak i objašnjava mi navoje, uzme acetabulum (jedva sam naučila ovu glupu riječ) i objašnjava mi torziju, stane objašnjavat statističke metode provjere i probleme sa tornos makinjom, vodi me u skladište sirovina i epopeja o lot broju, spominje nekakve šarže, pause, tehničke dokumentacije. čudesa. nu, što me to snašlo, već tražim po džepu sličicu sv. Antuna da mu se usputno pomolim za pomoć. koncentrirano gledam svog učitelja i baš kada ga hoću upitati za pojašnjenja on prelazi na drugu temu, mjerni uređaji, profil projektor, šubleri i mikrometri. napokon mentor i vodič (u sadašnjosti je on već evoluirao u status mog osobnog tehničkog gurua) primjeti kalvarijski znoj na mom čelu i rastopljenu maskaru oko očiju zaustavi se i onako ponosno, muški zaključi: vidim da ti je malo naporno. trebat će ti nešto vremena da uđeš u sve to skupa.
u meni počne tinjati bijes, sjetim se svih majki sovjetskog saveza koje su gradile pruge, glodale, tokarile, polirale i pri tome pjevale od sreće. da, da, pjevale. sjetim se žena astronauta, krotiteljica lavova, alpinistica, vozačica tramvaja, misionarki koje su bez straha njegovale gubavce, malarične, hiv pozitivne i kažem: sestre drage, nema tog tornosa i tog spinnera kojeg ja neću prokužiti.
jasno vam je da je rat morao biti objavljen. ratna strategija se sastojala od upotebe ženske lukavosti i onog za što utvaram da je šarm. drage sestre za vas sam izvukla potrebne informacije od neprijatelja, oslabila ga, napravila sam reformatorski grijeh i znanje iz njihovih glava stavila na papir.
započelo je prozaičnim upitima o tehnologiji, svaki dan po malo, kada smo savladali osnovu: kovanje, tokaranje, glodanje, mehaničarska obrada, krenuli bismo na pasivizaciju, kromiranje i elektro poliranje. nakon nekog vremena obrađivali smo teme kakvoće, sljedivosti i kontrole. osjećaj je bio fenomenalan, kolosalnih razmjera, polako sam ulazila u društvo odraslih i to muškaraca, onih koji imaju mnoge fancy kratice i na faksu su imali od 5 – 8 matematika, a neznatno manje fizika. čak me i prestalo smetati što me zovu (naravno dok ih ne čujem, ali u firmi ipak imamo dovoljno žena da se sve sazna) mala jer mala je sada nekoliko koraka do ravnopravnosti i to tehničke.
ipak, koliko god dokazala da je upravo sve moguće naučiti ili barem djelomično savladati, talent i interes ostaju sporni. i tu je značajna razlika. vjerojatno, samo rijetke žene mijenjaju razgovor o svojim i tuđim emotivnim stanjima za onaj o vijcima ili auspuhu. stoga, tehničko znanje, i nije u opasnosti.
Post je objavljen 02.09.2005. u 13:20 sati.