Mala ovcica

Ma što reći!?!?

Odrastamo brzinom munje, zubi su skoro svi na broju.  Al su nam ovi zadnji zadali glavobolje... i njemu i nama!

Prohodali smo k'o veliki. Krenuli  u vrtić. Odavno. E tu su počeli pravi problemi. Jedan dan vrtića, tjedan dana temperature. Čepići ne pomažu, ajmo na hitnu. Teror, mrcvarenje, pretrage, zadržavanje na odjelu. Ležimo par dana, nema terapije... Ništa mu nije!!??! Ok, odemo mi doma. Izliječimo se do kraja. Krenemo u vrtić opet. Par dana vrtića pa opet temperatura. Pa sve ispočetka.... I tako četiri puta zaredom, razni doktori, par bolnica, dva zadržavanja. Nije mu ništa!?!?

Zanimljivo (a ujedno i prokleto tužno) kako se jedan odjel naziva "Hitna služba",  a na dijelu pedijatrije dvadesetak djece čami satima, dok paralelno na dijelu za odrasle nešto se događa, ljudi dolaze i odlaze. Na pedijatriji statično. Djeca plaču jer ih drže bez veze, kada napokon dođu na red pretraga po pretraga (nema šanse sve odjednom odraditi).... dođe tako i ponoć a slika Hitne: prazno sve, praktički nigdje nikoga, samo ista ekipa djece čeka. Čekaju na red, čekaju na pretrage a onda čekaju i nalaze. Prestrašno! Mi smo došli oko 19h, do 01 u noći nismo bili gotovi - doktorica nije niti obavila sve što treba! Stjerali smo sve u #$" i otišli doma, uz prijetnje obavještavanja nadležnih, medija i svih ostalih mogućih i nemogućih..... 

I što ti kao roditelju preostaje kad nakon svog silnog neodnosa ne dobiješ niti najosnovnije - normalnu i kvalitetnu pretragu? Što nego povući veze? Da, na žalost to je okrutna i doslovna istina - ništa bez veze.

I eto, povukli i mi veze da bi napokon odradili nešto sasvim jednostavno. Običan bris nosa i grla, koji mu do tog trenutka ili nitko nije napravio ili nije radio kako treba - nalaz u roku jednog dana pokazao je da je dijete stalno bolesno radi streptokoka. Ajde napokon nešto znamo! Terapija, mjesec dana izolacije i liječenja, jačanja imuniteta.... Sad je sve ok.

I što reći na sve to? Ne možeš zabiti glavu u pijesak kako noj. Da sam ja u pitanju, briga me - liječim se sama doma. Ali ne i u slučaju djeteta.

Vratili smo se u vrtić, odmah pokupili i neke nove fore, zezanje staraca i malo inata je već postalo normalno.  Već odlučuje što mu paše, tko mu paše, a s kim se ne želi družiti... ima i svoju ekipicu u parku.

Voli životinje, jako! Najviše male i velike peseke (kako ih mama zove, obzirom da mališa odbija progovoriti). Zaljubio se, skupa sa mamom,  u jednoga koji je baš po njegovoj mjeri - po dobi, veličini i karakteru. Tata nam neda, al slomit ćemo mi njega kad - tad! 

More, naravno, obožava. Nakon prvog dana čuđenja kakva je to velika površina vode i zašto su drugi ljudi s njim u toj velikoj kadi, opustio se i uživao gackajući po plićaku, igrajući se u pijesku, rušeći tuđe kule.... 

Ma to dijete raste preko noći! Samo čekam da zapali pljugu i izvadi si pivu iz frižidera, toliko me nekad iznenađuje. Srećom, to neće moći još neko vrijeme.