|
Vrijeme leti kao ludo, nisam se stigla niti okrenuti, a moj mališan je prešao pola godine. Svašta smo već prošli, otpratili smo grčeve sretni i u nadi da ih više nećemo nikada vidjeti. Uživali smo kratko u zatišju, sreći bez muka i razigranom sineku. Nakon toga uslijedili su zubi. Muka za mukom, nema nama mira...
Izbila su nam prva dva u jedno poslijepodne, u razmaku od svega par sati. Dva oštra nožića, koja sada kreću u konkretnije grickanje svega i svačega.
Bili smo na moru, upoznali se sa njegovim prednostima i opuštajućim djelovanjima. Igrali se, lupali nogicama po plićaku, malo upijali sunca, uživali na čistom morskom zraku.
Stekli smo rutinu papanja, spavanja, kupanja... Nakon mora i kupanje je puno veselije, a i neurednije. Nogice rade i lupaju sve u šesnaest, ima mali sreće što ne mora kupaonicu brisati nakon kupanja, kao njegov tata. Morka je sva. Nema veze, neka uživa.
Kada se sjetim kako su nam grozna bila prva kupanja, koliko je mališa šizio i plakao, i kako nije uživao... toliko je sada uživancija.
Počeli smo papati kao veliki, a unatoč brojnim prognozama kako će teško biti započeti jesti žlicom, mi nismo imali tih problema. Nakon početnih mrštenja sa prva dva-tri zalogaja, završetak prvog obroka na žlicu ostao je sa smješkom. Kao i svaki sljedeći...
Do sada smo već isprobali cijelu paletu raznih okusa, neki dočekani sretnije, neki malo manje, ali sve u svemu još nismo otkrili namirnicu koju baš jako ne volimo!
Na kraju ljeta upoznali smo nove ljude, nove bebe i vršnjake. Otkrili smo kako se mališa voli družiti s njima, napokon netko s kime je pronašao „zajednički jezik“.
Sada više nije beba, sada je veliki dečko. Ležanje više ne dolazi u obzir, naravno. Sad, kada je otkrio nove poglede na svijet, ne da se više pomaknuti od njih. Ima već mjesec i pol dana kako je počeo stajati sve čvršće, sviđa mu se i to. Za puzanje nije zainteresiran, mora on biti drugačiji od svojih kompića koji uvelike pokazuju tendenciju novim oblicima kretanja, ali moj mališa se ne da. Može, ali neće. Neka mu, stigne. I ovako je sasvim dovoljno brz u kretanju unatrag ili ukrug.
Uglavom, maknuli smo se sa kreveta, igranje na njemu više nije opcija. Sada su nam najsigurnije igre na bespućima poda, baby gyma i sličnih.
Još nas muče zubi, svaki dan, nekada manje nekada grozno. Trenutno smo u fazi „grozno“, poremetilo nam se ono spavanje što smo napokon nametnuli, budimo se svako malo preko noći... plakanje, ponekad vriska, namažemo gelom, pa prođe... i tako u krug.
Nadam se da će brzo izbiti i ti sljedeći, da se malo odmori. Lakše je nekako kada znaš smisao i pravi razlog muci. Kada znaš da ide. Jer ovako može unedogled.
Upravo smo u pripremama za zimu, opskrba zimskom opremom, toplom robicom, i razmišljanjima kako će to lijepo izgledati... Tko zna, možda do tada i prohoda!  
|
