Proljeće je a u meni nemir... :) [ # ]

Ne znam odakle krenuti, još mi je zbrka u glavi... ovaj post pišem već par dana ali nikako mi ne uspijeva sročiti ga kako sam si zamislila..... ukratko – mališa je stigao!
Mala ovčica nam se pridružila točno na vrijeme, nevjerojatno precizno.

U noći sa 20. na 21.03. oko 3 sata probudio me neki čudan osjećaj, da bih nakon par sekundi shvatila što se događa – krenulo je, pukao je vodenjak!
Muž se probudio već po navici kako sam ja ustala iz kreveta i pitao me „Jel idemo?“. U tom trenutku ne znam tko je bio zbunjeniji; on jer sam ga digla iz sna, ili pak ja koja nisam znala šta bih i kud prvo.
Nekako smo si zdošli, uspjeli pokupiti barem ključeve od auta, obući se i krenuti pomalo prema bolnici. Trudova uopće nije bilo u tom trenutku i to me malo brinulo, jer sam se bojala izgubiti vodu a da onaj glavni dio poroda nije bio ni u naznakama.
Došli smo u ambulantu, muž je morao čekati vani dok su meni uzimali silne podatke, preglede, ctg-ove i slično.
Zaključak: ja sam mislila kako mi je pukao vodenjak, vode još ima pa ostajem na odjelu radi praćenja a ctg pokazuje lagane trudove koje ja niti ne registriram.
Muž je otišao doma, odspavati i što drugo nego se spremiti za posao.

Smjestili su me u sobu oko pola 5, i dalje nisam primjećivala nikakve promjene, ali mi se pomalo počeo javljati osjećaj sličan onome koji sam imala dok su me mučili lažni trudovi do prije koji dan. Palo mi je na pamet kako bih ipak mogla roditi tokom dana, i najavila dragome neka ipak na poslu sredi sve što ima jer su mi ti trudovi bili na svakih 10 minuta.
Nakon što sam obavijestila nadležne kako mi i dalje voda curi ipak su me ponovno pogledali i zaključili kako se situacija razvija dosta brzo. U 7 sati su zaključili kako je ipak vrijeme, ekspresno me bacili na „pripreme“ i najavili kako za sat vremena idem u „box“ te da si mogu pozvati muža da dođe. Na kraju nije ni stigao krenuti na posao nego je (nakon nespavanja) došao nazad u bolnicu.
U 8 sati ja sam već bila prikopčana na ctg a trudovi su postajali sve jači i vremenski na svake 3 minute, kada je došao i on.

Jedna od rijetkih stvari koja mi je ostala u svijesti je kako doktorica koja me pregledala komentira kako se brzo otvaram i napredujem kao šestorotkinja, brzo će to. smokin
Bila je u pravu, jer je išlo toliko brzo da mi nisu stigli niti odraditi potrebne nalaze kako bih dobila epiduralnu, koju u početku nisam mislila da će mi trebati ali na kraju sam ju htjela.
Kako se moj mališa približavao dolasku među nas, tako je bol postajala sve jača, a moram priznati da sam u nekim trnucima ipak pustila koji povik, iako sam se trudila koncentrirati na disanje i muževa usmjeravanja kada god bih „skrenula s puta“.
Kada je došao trenutak tiskanja i izbacivanja mališe van, doktor mi je puno pomogao guranjem trbuha, muž podrškom i ažurnim izvješćem koliko još imamo i u roku od ukupno 2 i pol sata moj mališa je bio vani.
Tiho i dosta diskretno je zaplakao, ali dovoljno.

Nisam se usudila otvarati oči cijelo to vrijeme, sve dok mi nisu rekli da je sve u redu i stavili mi ga na prsa.
Dok smo ga gledali i divili mu se, još zapravo potpuno nesvjesni da je to naše malo čudo i naša beba, doktori su me morali šivati jer ipak nije sve savršeno. Moje subjektivno mišljenje je da je taj proces dosta dugo trajao, ali ja sam se osjećala toliko iscrpljeno kao da je sve skupa trajalo danima....

Neizmjerno sam ponosna na muža koji mi je puno pomogao samim time što je bio pored mene, neumorno mi pomagao i sugerirao sve što je trebalo, mazio po ruci konstantno bez prekida za vrijeme cijelog poroda... imam osjećaj da ga nakon svega volim još i više. Neopisivo sam sretna i ponosna na njega i cjelokupnu situaciju.

Naravno, kada sam malo došla k sebi, kada sam napokon popamtila njegove mjere i dimenzije, shvatila sam zapravo koliko sam sretna što se sve tako lijepo i uredno odvijalo, kako sam imala sreće da je išlo brzi i da sam zapravo svoje prvo dijete rodila u rekordnom roku. Nije mi više ništa drugo bilo važno, i iako mi u ovom trenutku nije baš na pameti razmišljanje o tome kada ćemo na sestricu, ona ipak nije otpala s rasporeda.

Prvi dan nakon poroda bio mi je dosta težak jer se nikako nisam mogla ustati, navodno radi injekcije koju su mi (neuspješno po mom mišljenju) dali. Ustala sam tek navečer, ali uz nesvjesticu, tako da do sljedećeg jutra nismo niti pokušavali.
Trebalo je vremena ali i to sam savladala, iako malo kasnije nego moje cimerice.
Bitno je da su meni mog mališu odmah donijeli, da se upoznamo i podružimo.
Sve ove dane u bolnici nisam mogla skinuti pogled s njega. Iako su nam dani privikavanja i vježbanja cicanja bili dosta teški (jer ipak je mali tvrdoglavi ovan) i to smo nekako uspjeli.
Sada smo doma, a kako će nam proći sljedeći dani i kako smo se privikli javim naknadno. cerekcerekcerek

29.03.2011. ...13:13 [ Komentari (0) ] Isprintaj

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Srpanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Listopad 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (3)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (4)

Opis bloga


  • Od beznađa do malog čuda. Moja priča.

    Pretpostavljam nekima nezanimljiv, ali za mene virtualni dnevnik buduće majke od kojih (malo manje od) tridesetak godinica....
    Da se lakše prisjetim ovih slatkih dana kada moj hahar i nevini princ (ili princeza) loptom razbije prozor, podere najdražu haljinu ili samo ucapka blatom cijeli stan i netom izglancane podove.