Mala ovcica

Lagano kreće period aktivnijeg traženja i opremanja malog princa. Recesija udara pa smo i dalje na gledanju (pasanju očiju).
Sva sreća da se baka sjetila dobro čuvanog kofera sa tavana, koji je sasvim slučajno prepun dječjih stvari.
Tako smo nas dvije jedno popodne odlučile provesti u prašini zatrpane kutijama.

Iznenadila sam se koliko je zapravo stvari sačuvano, ja sam bila uvjerena da moje robice odavno nema. Iako je većina toga demode, našlo se nešto (veća količina) stvari za iskoristiti; od pelena, staklenih flašica, bodića, čak i pokoja cool majičica.
Zanimljivo mi je bilo gledati sve te stvari, moju prvu robicu staru kao i ja. Al zanimljivo da je većina robice bila muška, a ja sam bila jedino dijete....
Na žalost, ona važnija a time i skuplja oprema je davno nestala u raznoraznim donacijama, ipak nisu očekivali više od jednog djeteta nakon toliko godina (a valjda sam ja vrijedila za troje).
Srećom, izgleda da ćemo od kume dobiti kinderbet u kojem je prije kojih 6 godina spavala njena mala haharica, i zapravo je super da i moje dijete spava u istom krevetiću. Keep it in the family.

Osim toga, buduća baka je očito očarana svim tim beba stvarima, svaki put kad se vidimo sinek nešto dobije za obući. Već se vidi da će biti pravi maneken. Komoda nam je skoro puna razne robe i opreme, al zapravo i dalje nemamo sve. Bojim se napraviti spisak stvari što nam sve treba, kako ćemo sve to stići!