men vumen priche
kako mi je krasan moj badge! i imam dva! sad moram josh nauchiti kak da i kam onad drugi stavim. do tada bum ih mijenjala. hvala dylan, tak su mi super. ko da si znao kak izgledam!
danas sam in a bitchy mood. nanervirah se mnogo jucher skroz.
kao shto je prijateljica po mukama bloggerica jordanowitcz ili tako nekako na vlastitoj kozhi osjetila, mi zhene rastavljenushe nismo podobne zhene ni sinovima chistachica, a i svi ostali nas gledaju ko da smo s marsa pale. josh ne do ti bog da si se udala i rastala prije 30 jado jadna.
zhenska reakcija je obichno joj jadna, pa to je strashno!
a mushka TI si bila udata? u vechini sluchajeva moji mushki poznanici i frendovi reagiraju sa rechenicom, pa kaj te pustio, a kad ih pitam, a hochesh me ti, onda reakcija, kaj si ti luda, ti da mi budesh zhena! bad girlz rule kazhe dylan.
nije to razlog. naime najvechi problem mushkom mozgu je taj shto sam ja nechija ex-zhena.
bozhe jucher sam po 700ti puta vodila isti razgovor s mushkim mozgom. i stalno se kroz taj razgovor provlachila rechenica, da, ali ti si se vech jednom udala. da i zato me treba ubit. jer ako sam se jednom udala to sigurno znachi da ne mogu opet. jer bozhe moj ako sam jednom voljela onda nechu vishe nikad. jer mi se rodimo s jednom odredjenom kolichinom ljubavi u sebi i onda se to troshi.
mene npr. vishe brine kak sam mogla biti tada u krivu u smislu da to ipak nije osoba s kojom chu hepili ever after.
svakako ne mislim da chu nekog buducheg voljeti manje nego on mene zato kaj sam se jednom udala, a on nije. bozhe me oprosti i razmishljanja.
fala bogu pa moj micek josh uvijek nije pokazao znakove tog ponashanja, odnosno tog razmishljanja. ne znam bi li se ubila sada ili kasnije.
ne znam, mi zhene smo ko neki davezhi, stalno vas jadne nekaj tlachimo, nedamo vam van, ljubomorne smo i kajaznam kaj.
kad me frend jucher pitao kaj moj dragi misli o tome da sam prije bila udata, fakat nisam imala pojma na kaj cilja. ni u peti mi nije bila njegova slijedecha rechenica (nakon moje hiper zbunjola face)
on: pa kajaznam, mene bi malo to jebalo, ono…ja sam se prvi puta u zhivotu odluchio vezati tako za nekoga a ona vech je.
ja: ekskjuz mi (gledam ga razrogachenih ochiju, odnosno ne gledam njega nego geledam messenger)
on: pa da. kaj tebi to ne bi palo na pamet?
ja: sorry ne bi. uostalom koja je razlika izmedju mog braka od 6 godina i veze do 8 godina koju je imala tvoja draga prije nego kaj ste vi pocheli hodati?
on: pa nije to isto!
ja: pa kak nije, daj mi pliz objasni.
on: pa nije
ja: ????
pauza…jesam ga sje…
on: pa nije. zato kaj si ti bila udata. vi ste htjeli zajedno provesti ostatak zhivota.
ja: a oni nisu? pa kupili su stan zajedno! i imali su vishe peripetija oko toga kak che podjeliti tu imovinu kad su prekinuli nego mi! jedino kaj nisu imali papir na kojem su nekaj potpisali da che ostatak zhivota bla, bla, bla. chak to na papiru ne pishe.
on: hmmm. ali ja i dalje mislim da to nije isto.
ja: pa nije. ja sam imala najbolji tulum na svijetu, a oni nisu. uostalom, zar ti stvarno mislish da ona tebe voli vishe nego ja svog dragogo zato kaj ona nije imala papir? fakat ten e kuzhim
on: ali oni nisu bili spremni na taj korak a ti jesi.
ja: ja sam se udala s 23. kolko me ti dugo znash? 9 godina, pa valjda onda znash na kaj sam bila spremna a na kaj nisam
on: kaj sad to znachi da nisi bila zaljubljena?
ja: bozhe kaj je vash mushki mozak crno bijel. ne to ne znachi da nisam bila zaljubljena. to samo znachi da sam napravila ono shot sam u tom trenutku smatrala ispravnim. ta moja udaja nije nishta promijenila u mom zhivotu. kuzhish. zato kaj sam imala 23 i zato kaj mi je to sve tada bilo kul i imala sam neke planive i ciljeva a udaja nije utjecala na iste. zato se i raspalo. zato kaj smo se mi maknulu sa te tochke di smo se zhenili a razlozi za brak su ostali tamo. KUZHIS. nema veze sa volili ne volili.
on: nish ja tebe ne razumijem.
ja: nije ni chudo. ti si mene u stanju i nakon kaj me poznash 9 godina mjeriti po tome kaj sam bila udata! ne vjerujem. sigurno si mislish i da, ako mi se jedan brak raspao onda bu i neki durugi.
on: ma neeee, ja govorim hipotetski, j ate ne bi zhenio bash zato kaj te znam 9 godina, zgazila bi me. mi mushki sanjamo o jakim, cool bitch zhenama, a u stvari se zhenimo za neke micice koje nas trebaju.
ja: ma eto vidish zakaj se moj brak raspao! to ti je razlog, cool bitch je nastavila svojim samostalnim putem ali muzh to nije htio pa se brak raspao. ne zbog volim, ne volim. kuzhish sad?
on: ja bi se ipak pitao pa ona je vech bila udata.
ja: ajde ti meni ipak objasni molim te razliku izmedju mog braka i veze od tvoje drage, koja se isto prekinula zato kaj su prerasli jedno drugo, i vezu. ajde pliz.
on: oni nisu imali papir.
ja: pa eto vidish da je to samo papir.
on: nije. - tishina
ja: aha znachi ak ja svom dragom kazhem da ga volim i da hochu s njim provesti ostatak zhivota to je jedno, a sve to ima puuuuno veche znachenje i garanciju ako u nekij vjechnici ili crkvi potpishem papir?
on: gle ne znam sad ni sam. znam da zvuchi glupo kad ti to tak napishesh, ali ono, kaj ti sad meni kazhesh da se nebush vishe nikada udala?
ja: kakve sad to veze ima? zato kaj sam rekla da je to samo papir? ja samo kazhem da se dvoje ljudi mozhe vezati i bez papira, odnosno da taj chin nije nikakva garancija da che neshto uspjeti. medjutim moji pogledi na brak nisu tema ovog razgovora, ti kazhesh da je moja ljubav manje vrijedna zato kaj sam ja bila udata, a ja kazhem da ste vi mushkarci svi budale.
on: mozhda jesmo, ali ja tako razmishljam.
ja: a ti si pogotovo budala jer se u 4 mjesecu zhenish za curu koja je imala sve isto shto i ja samo nije imala papir…ja ti kazhem da nema razlike, i da te ne voli nish manje zato kaj je bila za nekoga vezana.
klik na sign out
preporucham svim mushkarcima djevice bez proshlosti, jer te mora da vole najvishe!
chajna vs. hk
sjedim tu u ovom kineskom vlaku i pishem postich jedan. kad smo kolegica i ja ushle u vlak ostale smo u chudu. onaj double decker vlak na dva kata. unutra ima vish mjesta nego u avionu. super izgleda. a onda se naravno pitam zashto se chudim. pa svi kazhu da che kina za nekoliko godina biti apsolutna velesila. na kraju se ispostavilo da je ovo ipak honkonshki vlak. go figure.
taj hk je kao dio kine. ali nije. ali je. kako kome valjda odgovara. honkonshki kinezi su kinezi ali nisu. imaju honkonshki pasosh, a da prelazak kinesko honkonshke granice potrebna im je posebna iskaznica (ko putovnica). starnac u HK mozhe (ovisno iz koje je zemlje) na 2 tjedna ili 3 mjeseca bez vize, a za kinu svima treba viza. HK kinezi mogu putovati kada i kako hoche, kineski kinezi josh uvijek bash ne mogu. kneski kinezi mogu imati ono famozno jedno djete, HK mogu koliko hoche.
pa tako imamo i honkonshki plavi vlak (to mu je ime, ko nahsa mimara), te imamo kineski vlak. cijena ista, samo je pitanje koji potrefish! nije ni kineski losh (bolji od svih nashih, osim onog brzopoteznog, to josh nisam probala) ali je dekoracijia vishe nego zanimljiva. svijeltlo tirkizno-zeleni sicevi od umjeztne kozhe, ono za glavu je 100% magenta boja, na prozorima chipkasti zastorichi koje ako slichajno nedo ti bog povuchesh da gledash kroz prozor, chim okrenesh glavu neko vrati natrag!
usluga je i u jednom i u drugom ista (ovi su tu svi vrlo usluzhni), jedino kaj se kineski kinezi malo manje smjeshkaju od honkonshkih.
e da, i u kineskom vlaku se prodaje knjiga o mau. afkors.
suptilne razlike! nisu. kad treba HK je dio kine, kad ne treba onda nije. prije par tjedana se HK nekaj zamjerio ameriki pa je precjednik bush upozorijo kinesku vladu da malo pripazi na taj hongkong, ne! a onda su se kinezi pravili konezi, ko kaj mi imamo s tim. a nakon tjedan dana su na sve lokalne HK stanice spichili himnu prije dnevnika.
taj hk je kao dio kine. ali nije. ali je. kako kome valjda odgovara. honkonshki kinezi su kinezi ali nisu. imaju honkonshki pasosh, a da prelazak kinesko honkonshke granice potrebna im je posebna iskaznica (ko putovnica). starnac u HK mozhe (ovisno iz koje je zemlje) na 2 tjedna ili 3 mjeseca bez vize, a za kinu svima treba viza. HK kinezi mogu putovati kada i kako hoche, kineski kinezi josh uvijek bash ne mogu. kneski kinezi mogu imati ono famozno jedno djete, HK mogu koliko hoche.
pa tako imamo i honkonshki plavi vlak (to mu je ime, ko nahsa mimara), te imamo kineski vlak. cijena ista, samo je pitanje koji potrefish! nije ni kineski losh (bolji od svih nashih, osim onog brzopoteznog, to josh nisam probala) ali je dekoracijia vishe nego zanimljiva. svijeltlo tirkizno-zeleni sicevi od umjeztne kozhe, ono za glavu je 100% magenta boja, na prozorima chipkasti zastorichi koje ako slichajno nedo ti bog povuchesh da gledash kroz prozor, chim okrenesh glavu neko vrati natrag!
usluga je i u jednom i u drugom ista (ovi su tu svi vrlo usluzhni), jedino kaj se kineski kinezi malo manje smjeshkaju od honkonshkih.
e da, i u kineskom vlaku se prodaje knjiga o mau. afkors.
suptilne razlike! nisu. kad treba HK je dio kine, kad ne treba onda nije. prije par tjedana se HK nekaj zamjerio ameriki pa je precjednik bush upozorijo kinesku vladu da malo pripazi na taj hongkong, ne! a onda su se kinezi pravili konezi, ko kaj mi imamo s tim. a nakon tjedan dana su na sve lokalne HK stanice spichili himnu prije dnevnika.
e da, i isprichavam se stanovnicima grada guangzhou. u nekom od predhodnih postva rekla sam da grad izgleda kao de je netko izlio beton iz avijona, pa izgradio zgrade ba izbishio rupe i zasadio drva. nije da grad nije betonski, ali rupa od za drva ima puno. chak shtovishe svaki komad ne izgradjene zemlje je zelen. i to ne sporadichno izniklo cvijeche i zhbunje, nego lijepo uredjeni vrtovi i poshishana trava (zamislite koliko je to malih rupuca) problem je u tome shto je taj grad tako visok (zgradurine od 20 i 30 katova su ko kod nas one u centru od 4 i 5), i toliko zagadjen od industrije da to jadno drveche ne dolazi do izrazhaja!
kazhe moja frendica da je neki dan gledala na telki neke satelitske snimke zagadjenja guandong provincije. kazhe da crveni oblak (veeeeeliko zagadjenje) sezhe skroz do taiwana, a zhuti oblak chak do australije i novog zelanda. a ja sam tu vech 7 dan (o.k. kratka pauza u hk ali nije ni tam puno bolje.) nije ni chudo da mi je ten u kurcu!
kazhe moja frendica da je neki dan gledala na telki neke satelitske snimke zagadjenja guandong provincije. kazhe da crveni oblak (veeeeeliko zagadjenje) sezhe skroz do taiwana, a zhuti oblak chak do australije i novog zelanda. a ja sam tu vech 7 dan (o.k. kratka pauza u hk ali nije ni tam puno bolje.) nije ni chudo da mi je ten u kurcu!
overworked
na rubu izdisaja smogla sam malo snage da napishem koju rijech! aaaargh (se tak to u stripovima) radim ko crnche, preko dana hodam ko manijak po sajmovima, a onda oko 18.00 dodjem u ured (ili hotel u guangzhou) pa onda do ponochi chitam mailove. danas je dan 7 od 14 takvih. na pola puta sam!
kada ovo zavrshi bit chu ameba, jednostanichno biche, chovjechja ribica, borg drone. u meni neche biti grama snage. mozak che mi ispiti ponavljanje stalno istih rechenica, pitanje stalno istih pitanja, gledanje stalno istih stvari.
vech mi sada fali sna, zraka (chak i ovog HK zagadjenog), noge ne osjecham neovisno o svim refleksoloshkim masazhama stopala i misrishljavim kupkama.
sve u svemu dosta sam umorna...i siva. i sivo se osjecham, i umorno.
kada ovo zavrshi bit chu ameba, jednostanichno biche, chovjechja ribica, borg drone. u meni neche biti grama snage. mozak che mi ispiti ponavljanje stalno istih rechenica, pitanje stalno istih pitanja, gledanje stalno istih stvari.
vech mi sada fali sna, zraka (chak i ovog HK zagadjenog), noge ne osjecham neovisno o svim refleksoloshkim masazhama stopala i misrishljavim kupkama.
sve u svemu dosta sam umorna...i siva. i sivo se osjecham, i umorno.
pa eto koje sam je sreche. ne samo da su hrevati bili u HK nego jednog od chlanova tajland bloga poznivam! pa koja je to faking nepravda?!?!?! i ne samo to nego smo se i chuli i josh sam ih upuchivala u tajne shoppinga (zna mujerica, probala) i nochnog zhivota (nashla se faking usidjelica da im objasnjava)...stvarno imam lude sreche.
ja sam u guangzhou, shto sam bogu skrivila. i to eto vech 5 dan. to je onaj grad o kojem sam pisala, od betona i stakla i tu i tamo koje drvo. ali, on the bright side, naishla sam na brdo solidnih chak shtovishe dobrih restorana, kineskih, ali ribljih. skroz dobro ako se chovjek ne sjeti onih barushtina gdje te ribetine uzgajaju.
i bila sam ekoloshki osvjestena pa nisam jela ribu od peraje morskog psa (a i da nisam bila ekoloshki osvjestena ne bi jer je zastrashujuche ljigava), ali sam zato bila grozomorno znatizheljna i jela sam to neshto (mislim da je juha) od ptichijeg gnjezda. samim time shto ne znam shto je jasno vam je i kakve je konzistencije, malo je jaaaako ljigavo, a okus...bolje ne bi.
ali chak sam i neke prijatelje uspjela na vecheru odvesti i naruchiti pravu kinesku vecheru kak se spada. nash chetvero, 6 jela, sve svi jedu iz istog tanjura. srecha moja pa su oni prvi puta u kini pa sam bila brzha sa shtapichima! eto bar neshto!
tumorou se vracham u civilizaciju, normalni veceji, kad se tushiram nechu morati paziti da mi voda ne udje u usta i nechu morati prati zube sa vodom iz boce! chak ni chinjenica da je tu ogromni internacionalni sajam i da po cesti oko hotela i u restoranima trenutno ima vishe zapadnjaka nego kineza ne mozhe nadomjestiti ipak normalne uvjete zhivota u hk. kuzhish ti shta mene veseli. vece koji nije chuchavac i u kojem se normalno pushta voda!
ja sam u guangzhou, shto sam bogu skrivila. i to eto vech 5 dan. to je onaj grad o kojem sam pisala, od betona i stakla i tu i tamo koje drvo. ali, on the bright side, naishla sam na brdo solidnih chak shtovishe dobrih restorana, kineskih, ali ribljih. skroz dobro ako se chovjek ne sjeti onih barushtina gdje te ribetine uzgajaju.
i bila sam ekoloshki osvjestena pa nisam jela ribu od peraje morskog psa (a i da nisam bila ekoloshki osvjestena ne bi jer je zastrashujuche ljigava), ali sam zato bila grozomorno znatizheljna i jela sam to neshto (mislim da je juha) od ptichijeg gnjezda. samim time shto ne znam shto je jasno vam je i kakve je konzistencije, malo je jaaaako ljigavo, a okus...bolje ne bi.
ali chak sam i neke prijatelje uspjela na vecheru odvesti i naruchiti pravu kinesku vecheru kak se spada. nash chetvero, 6 jela, sve svi jedu iz istog tanjura. srecha moja pa su oni prvi puta u kini pa sam bila brzha sa shtapichima! eto bar neshto!
tumorou se vracham u civilizaciju, normalni veceji, kad se tushiram nechu morati paziti da mi voda ne udje u usta i nechu morati prati zube sa vodom iz boce! chak ni chinjenica da je tu ogromni internacionalni sajam i da po cesti oko hotela i u restoranima trenutno ima vishe zapadnjaka nego kineza ne mozhe nadomjestiti ipak normalne uvjete zhivota u hk. kuzhish ti shta mene veseli. vece koji nije chuchavac i u kojem se normalno pushta voda!
mujerica se vracha kuchi
o.k. da, tek u 2 mjesecu, ali bozhe moj. valjda ste iz mog chemera i jada shvatili koliko mi se ne da tu biti. i odmah sve gledam ruzhichasto i odmah mi se sve da. i odmah volim ovaj grad. o.k. kinu i dalje ne volim!
nego, procjenjena sam kao osoba kojoj je life before business. odnosno kazhe moj shef da njega ne chudi to kaj se hochu vratiti i ne produzhiti ugovor. nisam ja tip kazhe koji mozhe skroz zanemariti drushtveni zhivot, a imati drushtveni zhivot u HK je teshko. kazhe on ja sam znao da chete se ili vratiti ranije (chak i prije tih 7 mjeseci) ili da chete skroz okrenuti prichu, raditi u nashoj firmi godinu dvije i onda se okrenuti internacionalnim vodama i firmama.
yeah right. moj bivshi bi se sigurno smozhio s njim da sam osoba kojoj je life before business. pa mislim da se u preko nekoliko godina nasheg braka nismo ukupno tjedno vidjali vishe od tri dana! i to zbog posla. mog posla. don't get me wrong, i on je imao karijeru, realno uspjeshniju od mene (visha pozicija, vishe love) ali nije bio prokleto ambiciozan ko ja.
meni se moj zhivot popeo na vrh glave. ne da mi se vishe zabijat chavle po kuchi, mijenjati zharulje, gledat teve sama, kupovat auto sama i to. a do sada to nisam imala. zato kaj sam ja mogla sve sama i samim time sam imala i takve veze i takav brak. pa uostalom zakljuchila sam da mogu sama u HK na 6 mjeseci. i kad je onda on izrekao to da mu se chini da sam ja life before business osoba, shvatila sam da vishe nisam. a bila sam. karijera mi je bila vazhnija od socijalizacije bilo kakve vrste, pa sam stoga donosila "chudne" zhivotne odluke. tri godine sam provodila 200 dana godishnje na putu, oshla sam u HK. e da i nije to meni predstavljalo problem. nikada. meni bilo super. samo me nitko oko mene nije razumijo. ali stvarno nitko! a ja sam samo voljela svoj posao i svoju karijeru i zhrtvovala sam puno svari koje su ljudima vazhne, frendove, izlaske, druzhenja, brak (e da i to sam sve u 25-toj)
a na zhalost za zhenu koja zheli raditi neki ozbiljan posao to automatski znachi da je prokleto ambiciozna i naravno znachi neka odricanja. frajerima to nekak lakshe dodje. nikda se ne moraju suochavati sa nekim problemima i pitanjima.
nemoraju razmishljati da li che njihova supruzhnica biti pod opterechenjem ako on zaradjuje vishe od nje. shto kada je situacija obrnuta, dakle kada ona zaradjuje vishe od njega, predstavlja odredjenu dozu problema. jer mushki ego to ne mozhe podnjeti. umjesto da bude sretan jer ima neku sigurnost (tak si mi zhene to interpretiramo), ne on to dozhivljava kao atak na svoju mushkost.
drugo, evo iz moje perspektive i novo otkrivenog life before business stava. ja sada radim jedan prekrasan posao. volim ga i ne bi ga voljela mijenjati. kad se vratim u ZG, bit che josh bolji, josh zanimljiviji, josh tezhi i samim time meni bolji. i ok, sad je ko imam nekih tridesetak godina. i u nekoj fazi zhivota chu valjda u meni prevladati taj neki majchinski feelig (sad npr. mislim da bi mogla zaboravit djete u duchanu). i kaj onda? e to je situacija sa kojom se djechaci nikada neche suochiti. oni neche morati razmishljati posao ili obitelj. ja hochu. i to ne iz osjechajnih razloga, ne kazhem ja da djechaci vole djecu manje. nego iz chisto praktichnih. moj posao che kako god okrenesh biti bez radnog vremena, ukljuchivati che putovanja. ko bu dojio to? i u krajnjoj liniji, chak i u vrlo emancipiranim zemljama, zhene su ipak te koje se onda posvete djeci. ne kazhem da prestanu raditi ili neshto slichno, ali neko vrijme svoje karijere moraju ipak podrediti svemu tome.
zato npr. tu skroz nije loshe zhivjeti i imati karijeru. tu je tak normalno da dijete odgaja amah ili bake da zhene tu ne zastanu u poslu. okej, da imaju tri mjeseca porodljinog ukupno i ustvari je to vrlo cruel. ali chak i one koje ne rade, ne zastanu u svom zhivotu zbog djeteta. i kaj to znachi da su ta djeca manje voljena. nisam sigurna. naime tu chete vikendom vidjeti obitelji kako zajedno idu na ruchak, piknik, u shopping, u shetnju, kako umiru od smijeha, grle se, slikaju, posjechuju muzeje. u svakom sluchaju kvalitetnije provode zajednichko vrijeme. da li je to zbog toga shto se zhene ovdje ne osjechaju uskracjhene za nishta? pa nemaju frustracije?
to je samo stvar mentaliteta znam. i iako sam ja osoba koju stvarno ne zanima shto drugi misle i shto drugi smatraju da je ispravno, i kolikogod se mi trudili pobjechi od nekih stvari s kojima se nachelno ne slazhemo, ipak su odgoj i neka tradicija to shto te u nekim stvarima sputava. nama je normalno da zhena ostane kod kuche godinu dana, ove moje tu se snebivaju. i osim kaj njima zvuchi super da ne moraju raditi godinu dana, malo njih bi se za to odluchilo, i rijetki bi ih chidno gledali zato kaj su se vratile na posao ranije.
puno sam se puta pitala zashto bi se zhena morala odrechi nechega. sad che sve majke graknuti na mene i rechi da to nije odricanje. ali je. jer ako su u mujerici probudi mama, onda mujerica neche vishe mochi raditi ovo shto radi. jer che mujerica biti mama koja che htjeti biti s djetetom. a ako mujerica odluchi da ona bash zheli raditi to shto radi, onda che se mujerica morati odrechi vremena koje mozhe provoditi sa sinom (nedo mi bog kcheri pa da okolo izvadjaju pizdarije ko ja svojoj mami). zato mujerica nema djecu. i bogu hvala pa je dovoljno svjesna svoje nesigurnosti u pitanju karijera ili djeca, pa neche eksperimentirati. karijera for now. djeca...pa imam josh vremena ne?
P.S. jel' da sam malo neuravnotezhena u zadnjih par postova, pochnem o jednom i zavrshim na skroz drugom. al bar znate da je onak iz glave ovo nastalo. bez popravaka i prepravaka!
nego, procjenjena sam kao osoba kojoj je life before business. odnosno kazhe moj shef da njega ne chudi to kaj se hochu vratiti i ne produzhiti ugovor. nisam ja tip kazhe koji mozhe skroz zanemariti drushtveni zhivot, a imati drushtveni zhivot u HK je teshko. kazhe on ja sam znao da chete se ili vratiti ranije (chak i prije tih 7 mjeseci) ili da chete skroz okrenuti prichu, raditi u nashoj firmi godinu dvije i onda se okrenuti internacionalnim vodama i firmama.
yeah right. moj bivshi bi se sigurno smozhio s njim da sam osoba kojoj je life before business. pa mislim da se u preko nekoliko godina nasheg braka nismo ukupno tjedno vidjali vishe od tri dana! i to zbog posla. mog posla. don't get me wrong, i on je imao karijeru, realno uspjeshniju od mene (visha pozicija, vishe love) ali nije bio prokleto ambiciozan ko ja.
meni se moj zhivot popeo na vrh glave. ne da mi se vishe zabijat chavle po kuchi, mijenjati zharulje, gledat teve sama, kupovat auto sama i to. a do sada to nisam imala. zato kaj sam ja mogla sve sama i samim time sam imala i takve veze i takav brak. pa uostalom zakljuchila sam da mogu sama u HK na 6 mjeseci. i kad je onda on izrekao to da mu se chini da sam ja life before business osoba, shvatila sam da vishe nisam. a bila sam. karijera mi je bila vazhnija od socijalizacije bilo kakve vrste, pa sam stoga donosila "chudne" zhivotne odluke. tri godine sam provodila 200 dana godishnje na putu, oshla sam u HK. e da i nije to meni predstavljalo problem. nikada. meni bilo super. samo me nitko oko mene nije razumijo. ali stvarno nitko! a ja sam samo voljela svoj posao i svoju karijeru i zhrtvovala sam puno svari koje su ljudima vazhne, frendove, izlaske, druzhenja, brak (e da i to sam sve u 25-toj)
a na zhalost za zhenu koja zheli raditi neki ozbiljan posao to automatski znachi da je prokleto ambiciozna i naravno znachi neka odricanja. frajerima to nekak lakshe dodje. nikda se ne moraju suochavati sa nekim problemima i pitanjima.
nemoraju razmishljati da li che njihova supruzhnica biti pod opterechenjem ako on zaradjuje vishe od nje. shto kada je situacija obrnuta, dakle kada ona zaradjuje vishe od njega, predstavlja odredjenu dozu problema. jer mushki ego to ne mozhe podnjeti. umjesto da bude sretan jer ima neku sigurnost (tak si mi zhene to interpretiramo), ne on to dozhivljava kao atak na svoju mushkost.
drugo, evo iz moje perspektive i novo otkrivenog life before business stava. ja sada radim jedan prekrasan posao. volim ga i ne bi ga voljela mijenjati. kad se vratim u ZG, bit che josh bolji, josh zanimljiviji, josh tezhi i samim time meni bolji. i ok, sad je ko imam nekih tridesetak godina. i u nekoj fazi zhivota chu valjda u meni prevladati taj neki majchinski feelig (sad npr. mislim da bi mogla zaboravit djete u duchanu). i kaj onda? e to je situacija sa kojom se djechaci nikada neche suochiti. oni neche morati razmishljati posao ili obitelj. ja hochu. i to ne iz osjechajnih razloga, ne kazhem ja da djechaci vole djecu manje. nego iz chisto praktichnih. moj posao che kako god okrenesh biti bez radnog vremena, ukljuchivati che putovanja. ko bu dojio to? i u krajnjoj liniji, chak i u vrlo emancipiranim zemljama, zhene su ipak te koje se onda posvete djeci. ne kazhem da prestanu raditi ili neshto slichno, ali neko vrijme svoje karijere moraju ipak podrediti svemu tome.
zato npr. tu skroz nije loshe zhivjeti i imati karijeru. tu je tak normalno da dijete odgaja amah ili bake da zhene tu ne zastanu u poslu. okej, da imaju tri mjeseca porodljinog ukupno i ustvari je to vrlo cruel. ali chak i one koje ne rade, ne zastanu u svom zhivotu zbog djeteta. i kaj to znachi da su ta djeca manje voljena. nisam sigurna. naime tu chete vikendom vidjeti obitelji kako zajedno idu na ruchak, piknik, u shopping, u shetnju, kako umiru od smijeha, grle se, slikaju, posjechuju muzeje. u svakom sluchaju kvalitetnije provode zajednichko vrijeme. da li je to zbog toga shto se zhene ovdje ne osjechaju uskracjhene za nishta? pa nemaju frustracije?
to je samo stvar mentaliteta znam. i iako sam ja osoba koju stvarno ne zanima shto drugi misle i shto drugi smatraju da je ispravno, i kolikogod se mi trudili pobjechi od nekih stvari s kojima se nachelno ne slazhemo, ipak su odgoj i neka tradicija to shto te u nekim stvarima sputava. nama je normalno da zhena ostane kod kuche godinu dana, ove moje tu se snebivaju. i osim kaj njima zvuchi super da ne moraju raditi godinu dana, malo njih bi se za to odluchilo, i rijetki bi ih chidno gledali zato kaj su se vratile na posao ranije.
puno sam se puta pitala zashto bi se zhena morala odrechi nechega. sad che sve majke graknuti na mene i rechi da to nije odricanje. ali je. jer ako su u mujerici probudi mama, onda mujerica neche vishe mochi raditi ovo shto radi. jer che mujerica biti mama koja che htjeti biti s djetetom. a ako mujerica odluchi da ona bash zheli raditi to shto radi, onda che se mujerica morati odrechi vremena koje mozhe provoditi sa sinom (nedo mi bog kcheri pa da okolo izvadjaju pizdarije ko ja svojoj mami). zato mujerica nema djecu. i bogu hvala pa je dovoljno svjesna svoje nesigurnosti u pitanju karijera ili djeca, pa neche eksperimentirati. karijera for now. djeca...pa imam josh vremena ne?
P.S. jel' da sam malo neuravnotezhena u zadnjih par postova, pochnem o jednom i zavrshim na skroz drugom. al bar znate da je onak iz glave ovo nastalo. bez popravaka i prepravaka!
Five 4 kids
Ja sam pitala Bridge jel mozhe 5 honkonshkih dolara, ili kineskih novaca, al to nisu konvertibilne valute chim se maknesh iz ove regije!
Nechu preprichavati ali sve o five 4 kids kod tete bridge.
Nechu preprichavati ali sve o five 4 kids kod tete bridge.
joj kako sam se nanervirala odmah ujutro. chitajuchi monitor kao i obichno uz jutarnju kavu preletim naslove i obichno ne chitam puno nekaj. ne da mi se. kao shto sam rekla radje pratim vijesti na blogu (e okej, stvarno pretjerujete s tim velikim bratom. pa cijela naslovnica bloga se pretvorila u VB novosti, kao i uostalom i cjeli monitir, i mean really!!!!)
daklem vijest prva - zakon o pravima pacijenata. testiranja na maloljetnicima i mentalno zaostalim ljudima???? za nevjerovat. pogotovo me kao zhensko biche sablaznio ginekoloshki pregled na djevojchicama od 10-12 godina radi istrazhivanja HPV-a. mislim stvarno. pa meni je uz zubara i dan danas ginekoloshki pregled jedan od najtraumatichniji. jebate sjecham se svog prvog pregleda, pa kad sam izashla sa njega trebalo mi 2 godine da se vratim! i iako sam bila vrlo dobro informirana i znala sam kaj da ochekujem i nisam imala 10 ili 12 godina, ipak to nije ugodno. uvijek se nakon toga i danas (a imam premrachnu doktoricu) osjecham bljak. zanima me samo kojom su se metodom te curke nashle u tom istrazhivanju. neko je pitao mame i tate? ili je netko nije pitao nikoga. naravno da me raspizdilo i testiranje na dushevnim bolesnicima i mentalno zaostalim pacijentima, ali kao zhenu kazhem, ovo me posebno iznervoziralo.
dodatno me nanerviralo pomanjkanje skrbi za umiruche a o famoznim hebragovim listama chekanja nechu ni prichati. nikad nechu zaboraviti kada sam prije nekliko godina 3 tjedna imala uzhasnu glavobolju. i nije bilo dana da je popustila. radila sam sve moguche pretrage i sve su bile granichne i sl. i onda mi je moj neurolog rekao da bi trebala ichi obaviti CT. dobila uputnicu (na povjesti bolesti pisalo molim hitan CT), otishla u bolnicu i kazhe meni ona sestra tamo (koja jadna ni kriva ni duzhna slusha nasha izdrkavanja, znam ali...) "evo imam jedan termin u 7 mjesecu, inache vas mogu naruchiti tek u 9." ja sam skoro pala u nesvjest (shto od glavobolje, shto od chinjenice da se cijela pricha dogadjala u travnju). naravno da sam joj shtoshta izgovorila, pa jebate mogu umrijeti za tri dana. i valjda zato kaj sam vikala dovoljno glasno, naruchila me tjedan dana kasnije...i taj je nalaz bio granichan...granichno luda.
i da nemamo pravo na second opinion. i da teoretski lijechnik nema zakonsku obavezu potpuno obavijestit pacijenta o tijeku lijechenja i postupku lijechenja. a ovo stvarno mogu potvrditi iz prve ruke. i ne govorim o lijechniku opche prakse i o opchepraktichnim antibioticima koji se prepisuju za viroze i prehlade i bez antibiograma (helou, pa i ja znam da to nichem ne sluzhi). govorim o operativnom zahvatu. koji je lijechnik odluchio promijeniti usred operativnog zahvata. i onda je dotichna osoba nakon par mjeseci morala ponovno na operaciju, i to onu prvobitno planiranu! i kaj je najgore, radi se o vrhunskom struchnjaku, i nije se radilo o lovi...da se radilo o lovi valjda ne bi krenuo operirati in the first place!
zdravstvo nam je skroz u kurcu, ogroman pogon koji isus krist vishe nemre popraviti. ko tvornica sa zastarjelom tehnologijom. a ovaj prijedlog zakona o pravima pacijenata...samo mi se chini da uvodi josh vechu kaoticnost.
vijest druga - kao totalna suprotnost ovoj gore, radi se o uskrachivanju mog prava da se javno trujem. EU i zakon o ne pushenju na javnim mjestima. ne znam kaj da kazhem. mislim znam ja da je to ne zdravo, ovisnost, znam kak budu mi plucha izgledala, sve znam. sve sam to i znala u srednjoj kad sam pochela pushit, pa sam ipak pochela. pa sam prestala. pa sam opet pochela. pa koliko mi god svi solili pamet sa reklamama ili anti reklamama, sa soljenjem pameti ja i dalje nisam prestala. ja i mnoshtvo drugih. i da vechina nas zna da smo ovisni i da je to ne zdravo. kazhu da 80 posto pushacha zheli prestati pushiti. to bi znachilo do od 10 ljudi 8 zheli prestati. chisto sumnjam. osim ako i ja ne spadam u te koji zhele prestati jer naravno da znam da bi trebala prestati. ali josh nisam. pa da 80% pushacha u hrvatskoj zheli (stvarno zheli) prestati onda ih nebi bilo miljon i dvjesto hiljada na nashu mizernu populaciju od nategnutih 4.5 miljona.
iako sam mishljenja da vechina od tih mladih pushacha (90% njih novih ispod 20 godina) pochinje pushiti kao social smoker, dakle iz potpuno drushtvenih razloga, ideja o zabrani pushenja na javnim mjestima i nije tako losha. ali kaj ne bi bilo bolje fakat, ali mislim fakat zabraniti prodaju duhanskih proizvoda tim mladima i raditi na edukaciji istih.
izgleda da je represija way out? nije. samo me to nanerviralo tak da sam si odmah ishla zapaliti jednu!
a sad idem po josh jednu zdravu kavu...
daklem vijest prva - zakon o pravima pacijenata. testiranja na maloljetnicima i mentalno zaostalim ljudima???? za nevjerovat. pogotovo me kao zhensko biche sablaznio ginekoloshki pregled na djevojchicama od 10-12 godina radi istrazhivanja HPV-a. mislim stvarno. pa meni je uz zubara i dan danas ginekoloshki pregled jedan od najtraumatichniji. jebate sjecham se svog prvog pregleda, pa kad sam izashla sa njega trebalo mi 2 godine da se vratim! i iako sam bila vrlo dobro informirana i znala sam kaj da ochekujem i nisam imala 10 ili 12 godina, ipak to nije ugodno. uvijek se nakon toga i danas (a imam premrachnu doktoricu) osjecham bljak. zanima me samo kojom su se metodom te curke nashle u tom istrazhivanju. neko je pitao mame i tate? ili je netko nije pitao nikoga. naravno da me raspizdilo i testiranje na dushevnim bolesnicima i mentalno zaostalim pacijentima, ali kao zhenu kazhem, ovo me posebno iznervoziralo.
dodatno me nanerviralo pomanjkanje skrbi za umiruche a o famoznim hebragovim listama chekanja nechu ni prichati. nikad nechu zaboraviti kada sam prije nekliko godina 3 tjedna imala uzhasnu glavobolju. i nije bilo dana da je popustila. radila sam sve moguche pretrage i sve su bile granichne i sl. i onda mi je moj neurolog rekao da bi trebala ichi obaviti CT. dobila uputnicu (na povjesti bolesti pisalo molim hitan CT), otishla u bolnicu i kazhe meni ona sestra tamo (koja jadna ni kriva ni duzhna slusha nasha izdrkavanja, znam ali...) "evo imam jedan termin u 7 mjesecu, inache vas mogu naruchiti tek u 9." ja sam skoro pala u nesvjest (shto od glavobolje, shto od chinjenice da se cijela pricha dogadjala u travnju). naravno da sam joj shtoshta izgovorila, pa jebate mogu umrijeti za tri dana. i valjda zato kaj sam vikala dovoljno glasno, naruchila me tjedan dana kasnije...i taj je nalaz bio granichan...granichno luda.
i da nemamo pravo na second opinion. i da teoretski lijechnik nema zakonsku obavezu potpuno obavijestit pacijenta o tijeku lijechenja i postupku lijechenja. a ovo stvarno mogu potvrditi iz prve ruke. i ne govorim o lijechniku opche prakse i o opchepraktichnim antibioticima koji se prepisuju za viroze i prehlade i bez antibiograma (helou, pa i ja znam da to nichem ne sluzhi). govorim o operativnom zahvatu. koji je lijechnik odluchio promijeniti usred operativnog zahvata. i onda je dotichna osoba nakon par mjeseci morala ponovno na operaciju, i to onu prvobitno planiranu! i kaj je najgore, radi se o vrhunskom struchnjaku, i nije se radilo o lovi...da se radilo o lovi valjda ne bi krenuo operirati in the first place!
zdravstvo nam je skroz u kurcu, ogroman pogon koji isus krist vishe nemre popraviti. ko tvornica sa zastarjelom tehnologijom. a ovaj prijedlog zakona o pravima pacijenata...samo mi se chini da uvodi josh vechu kaoticnost.
vijest druga - kao totalna suprotnost ovoj gore, radi se o uskrachivanju mog prava da se javno trujem. EU i zakon o ne pushenju na javnim mjestima. ne znam kaj da kazhem. mislim znam ja da je to ne zdravo, ovisnost, znam kak budu mi plucha izgledala, sve znam. sve sam to i znala u srednjoj kad sam pochela pushit, pa sam ipak pochela. pa sam prestala. pa sam opet pochela. pa koliko mi god svi solili pamet sa reklamama ili anti reklamama, sa soljenjem pameti ja i dalje nisam prestala. ja i mnoshtvo drugih. i da vechina nas zna da smo ovisni i da je to ne zdravo. kazhu da 80 posto pushacha zheli prestati pushiti. to bi znachilo do od 10 ljudi 8 zheli prestati. chisto sumnjam. osim ako i ja ne spadam u te koji zhele prestati jer naravno da znam da bi trebala prestati. ali josh nisam. pa da 80% pushacha u hrvatskoj zheli (stvarno zheli) prestati onda ih nebi bilo miljon i dvjesto hiljada na nashu mizernu populaciju od nategnutih 4.5 miljona.
iako sam mishljenja da vechina od tih mladih pushacha (90% njih novih ispod 20 godina) pochinje pushiti kao social smoker, dakle iz potpuno drushtvenih razloga, ideja o zabrani pushenja na javnim mjestima i nije tako losha. ali kaj ne bi bilo bolje fakat, ali mislim fakat zabraniti prodaju duhanskih proizvoda tim mladima i raditi na edukaciji istih.
izgleda da je represija way out? nije. samo me to nanerviralo tak da sam si odmah ishla zapaliti jednu!
a sad idem po josh jednu zdravu kavu...
voajerizam part tu
otkrila sam kamo plovi ovaj brod. tokyo-bejing-shanghai-hongkong. tura traje 14 dana.
ovo mu je zadnja stanica! moja garnitura osoba ostala je ovdje tri dana. zadnji dan promatrala sam ih kako su izlazili s broda i analizirala sam njihovu prtljagu. chovjek shtoshta mozhe nauchiti iz prtljage.
dakle:
stariji brachni par iz sobe 12/3 - kao shto im i prilichi (godinama a rekla bih i satusu), angazhirali su nosacha, i kao da zhive u nekom drugom vremenu, naruchili su auto. s broda su sishli, ona samo sa svojom torbicom i vjerovali ili ne kutijom za sheshire, a on sa novinama pod rukom. prtljaga je starinska, tvrdi chetvrtasti koferi. raznih velichina, jedan veliki, vishe kao sanduk, jedan srednji, neshto shto bi mogao biti neseser i ta kutija za sheshire. sve iz iste kompletacije. i dobro iznosheno. rekla bih da su gospodin i gospodja kao i njihova prtljaga, vidjeli svakakve destinacije u zhivotu.
naravno izashli su sa broda drzhechi se pod ruku. on je imao sheshir na glavi (panama?!) ona neku leprshavu haljinu. lagano su se naklonili posadi broda koja ih je isprachivala i sjeli u svoj auto. naravno nakon shto je on diskretno nosachu (koji je just for the record izgledao kao da ima vishe godina od njega) dao napojnicu.
debeli amerikanac iz sobe 2/4 ostao je dosljedan sebi do zadnjeg trenutka. kratke klache, havajska koshulja, sandale, oba fotoaparata i kamera. ne, nije imao shiltericu! ochekivala sam neku novu torbu ili kofer, i to da bude u skladu sa havajskim koshuljama, neko pre strashno chudo od dizajna kupljneno samo za ovu priliku. ali ne, gospodin je imao sa sobom jednu od onih velikih torbi kakvu obichno vidim da nose americhki vojnici. znate, ona okrugla. i to je izgledalo kao da je vidjelo svijeta. mozhda neka posudba?
i dok je silazio s broda, veselo je chavrljao sa svima, skoro je kamerom srushio jednog od chlanova posade dok je neshto zhustro objashnjavao svom sugovorniku, chovjeku kojeg sam prvi puta vidjela. a kada je sishao sam je pokupio svoju prtljagu ali je ipak ostavio napojnicu nosachu koji je u ovom sluchaju samo stajao pored prtljage kao pravi amerikanac! malo je sa cheznjom pogledao brod. malo razmislio i napokon izvadio kameru i uslikao brod. a onda mu okrenuo ledja i uputio se svojoj dragoj zhenici.
obitelj iz sobe 3/2 sishla je s broda onako kako je i zhivjela na brodu. kcher i sin su se sjurili dolje, pa su onda shvatili da roditelji kasne pa su se sjurili gore. pa je sin pao, ali se pravio da mu nije nishta. pa se kcher zaletila u djevoju iz sobe 17/4 kojoj su pri udarcu poispadali papiri iz ruke. i naravno da joj je u pomoch pritekao mladich iz sobe 7/3 kojem sudar nije promakao jer je i ovako i onako gledao njeno dupe! muzh i zhena se nisu puno uzrujavali oko sitnih problema koje su prouzrokovali kcher i sin. mirno su se kao da nitko drugi ne postoji, a pogotovo ne djeca, spustili do prtljage, ona je pomno prebrojala prtljagu koja se sastojala od jednog kofera po osobi te josh dvije torbe. sve shareno i raspareno, ali novo novcato. vidjelo je samo gore navedene gradove (odnosno unutrashnjost broda) i pitam se hoche li ikada vidjeti ishta drugo osim eventualno popularnih ljetovalishta u engleskoj.
mlada djevojka iz sobe 17/4, ometena zaletavanjem engleskog djeteta, zastala je da popravi papire. koliko godi zhelio, mladich iz sobe 7/3 nije joj bash mogao ostati pomagati jer ga je popratio ljutiti pogled drage mu djevojke. izashli su sa broda jedan iza drugoga, on iza nje i promatrao ju je nezainteresirano. ona je nekoliko puta nervozno pogledala iza sebe, kao da ochekuje da che se vratiti. stali su svaki pored svoje torbe. njen kofer, zadnje chudo dizajna, samsonite naravno, on sprtska torba torba na kotachiche. kao i djevojka iz sobe 17/4. chak s i po torbama vish pashu! a i on ne mozhe i dalje skinuti pogleda sa nje. a ona kao da ga ne primjechuje, iako to mozhda ima vishe veze sa papirima koji bi joj mogli ponovno izletjeti iz ruku.
mama i sin iz sobe 2/4 nikako da se pojave....
ovo mu je zadnja stanica! moja garnitura osoba ostala je ovdje tri dana. zadnji dan promatrala sam ih kako su izlazili s broda i analizirala sam njihovu prtljagu. chovjek shtoshta mozhe nauchiti iz prtljage.
dakle:
stariji brachni par iz sobe 12/3 - kao shto im i prilichi (godinama a rekla bih i satusu), angazhirali su nosacha, i kao da zhive u nekom drugom vremenu, naruchili su auto. s broda su sishli, ona samo sa svojom torbicom i vjerovali ili ne kutijom za sheshire, a on sa novinama pod rukom. prtljaga je starinska, tvrdi chetvrtasti koferi. raznih velichina, jedan veliki, vishe kao sanduk, jedan srednji, neshto shto bi mogao biti neseser i ta kutija za sheshire. sve iz iste kompletacije. i dobro iznosheno. rekla bih da su gospodin i gospodja kao i njihova prtljaga, vidjeli svakakve destinacije u zhivotu.
naravno izashli su sa broda drzhechi se pod ruku. on je imao sheshir na glavi (panama?!) ona neku leprshavu haljinu. lagano su se naklonili posadi broda koja ih je isprachivala i sjeli u svoj auto. naravno nakon shto je on diskretno nosachu (koji je just for the record izgledao kao da ima vishe godina od njega) dao napojnicu.
debeli amerikanac iz sobe 2/4 ostao je dosljedan sebi do zadnjeg trenutka. kratke klache, havajska koshulja, sandale, oba fotoaparata i kamera. ne, nije imao shiltericu! ochekivala sam neku novu torbu ili kofer, i to da bude u skladu sa havajskim koshuljama, neko pre strashno chudo od dizajna kupljneno samo za ovu priliku. ali ne, gospodin je imao sa sobom jednu od onih velikih torbi kakvu obichno vidim da nose americhki vojnici. znate, ona okrugla. i to je izgledalo kao da je vidjelo svijeta. mozhda neka posudba?
i dok je silazio s broda, veselo je chavrljao sa svima, skoro je kamerom srushio jednog od chlanova posade dok je neshto zhustro objashnjavao svom sugovorniku, chovjeku kojeg sam prvi puta vidjela. a kada je sishao sam je pokupio svoju prtljagu ali je ipak ostavio napojnicu nosachu koji je u ovom sluchaju samo stajao pored prtljage kao pravi amerikanac! malo je sa cheznjom pogledao brod. malo razmislio i napokon izvadio kameru i uslikao brod. a onda mu okrenuo ledja i uputio se svojoj dragoj zhenici.
obitelj iz sobe 3/2 sishla je s broda onako kako je i zhivjela na brodu. kcher i sin su se sjurili dolje, pa su onda shvatili da roditelji kasne pa su se sjurili gore. pa je sin pao, ali se pravio da mu nije nishta. pa se kcher zaletila u djevoju iz sobe 17/4 kojoj su pri udarcu poispadali papiri iz ruke. i naravno da joj je u pomoch pritekao mladich iz sobe 7/3 kojem sudar nije promakao jer je i ovako i onako gledao njeno dupe! muzh i zhena se nisu puno uzrujavali oko sitnih problema koje su prouzrokovali kcher i sin. mirno su se kao da nitko drugi ne postoji, a pogotovo ne djeca, spustili do prtljage, ona je pomno prebrojala prtljagu koja se sastojala od jednog kofera po osobi te josh dvije torbe. sve shareno i raspareno, ali novo novcato. vidjelo je samo gore navedene gradove (odnosno unutrashnjost broda) i pitam se hoche li ikada vidjeti ishta drugo osim eventualno popularnih ljetovalishta u engleskoj.
mlada djevojka iz sobe 17/4, ometena zaletavanjem engleskog djeteta, zastala je da popravi papire. koliko godi zhelio, mladich iz sobe 7/3 nije joj bash mogao ostati pomagati jer ga je popratio ljutiti pogled drage mu djevojke. izashli su sa broda jedan iza drugoga, on iza nje i promatrao ju je nezainteresirano. ona je nekoliko puta nervozno pogledala iza sebe, kao da ochekuje da che se vratiti. stali su svaki pored svoje torbe. njen kofer, zadnje chudo dizajna, samsonite naravno, on sprtska torba torba na kotachiche. kao i djevojka iz sobe 17/4. chak s i po torbama vish pashu! a i on ne mozhe i dalje skinuti pogleda sa nje. a ona kao da ga ne primjechuje, iako to mozhda ima vishe veze sa papirima koji bi joj mogli ponovno izletjeti iz ruku.
mama i sin iz sobe 2/4 nikako da se pojave....
mushkarci i zhene stvarno govore nekim skroz razlichitim jezikom? ili je to mozhda moja frustracija komunikacijom putem raznijeh messangera i ajsikjua. vrag che ga znati. ali chinjenica je da che zhene chak i u tom pismenom obliku uspjeti poloviti moj sarkazam ili cinizam, a mushkarci su skloni to tumachiti vrlo crno na bijelo. ne vide nijance u pismenoj komunikaciji.
i ne pricham o osobama koje me povrshno znaju. te me obichno ne razumiju niti kada me gledaju. tima obichno ispadnem ili totalna frikusha koju isus bog ne razumije ili me se isprepadaju pa me obilaze.
daklem, ja imam problema u komunikaciji sa osobama sa kojima te probleme ne bi trebala imati.
npr. micek. okej, ja dzhejn (ili je to djejn) on tarzan, ja, navodno, s venere, on sigurno s marsa. ali on mene pozna, ne? bash ta koje se svi boje ga je privukla?! pa kak je sad nemresh vishe prepoznati na "papiru" gubim dragocjene minute nashih telefonskih razgovora na objashnjavnje onoga kaj sam napisala.
a kada npr. to kaj sam napisala prepricham (dakle ima i rupe) svojoj prikazi, ona to odmah skuzhi i na pola me prekine i nas dvije onda slijedecha dva sata analiziramo ko je lud!
ali i to je gubitak vremena! naime radi se o percepciji. a da docharam jedan drugi primjer. manje vishe svi grafichari i texstilci znaju shto su to pantoni, osh textilni ili grafichki. to je jedna krasna lepeza svih moguchih i nemoguchih nijanssi boja, pa je svakoj dodjeljen broj. slichno, samo bolje slozheno, onim bojicama po kojima svi trazhimo nijanse ne bi li pofarbali svoj blog. enivej, prichamo mi neshto jednom kako moramo napraviti neke kupache gache, ili jaknu, ne sjecham se vishe. i pitamo kolegica dizajnerica (nisam dizajner) i ja nasheg mushkog kolegu koji je prototip mushkarca koji bi nosio navedeni artikal, koje bi boje taj trebao biti
"plave" - kazhe on
"plave?" - kazhemo mi
"da, plave." - uz laganu nervozu odgovara on
"koje plave?" - nas dvije pametne
"kak to mislite koje plave. pa plave, ne svjetlo plave, ne tamno plave nego plave!" - vech poprilichno nervozno odgovara on i gleda nas ko da smo lude
tu naravno nastupa pompozno vadjenje gore spomenute lepete tekstilnih pantona, guranje istih njemu u ruke
"evo na izaberi kaj je to PLAVA boja" - nas dvije neshvachene
a on na to uzme neshe pantone, zhivchano ih baci na stol uz "kaj vi tu mene jebete?"
a nas dve se u chudu gledamo i fakat nam nish jasno.
e tako prikaza i ja analiziramo a ustvari on ne vidi nijanse.
mushkarci su ipak simple bicha (chast izuzecima ali ono...josh nije niti jedan uspio dokazati da sam u krivu)
i ne pricham o osobama koje me povrshno znaju. te me obichno ne razumiju niti kada me gledaju. tima obichno ispadnem ili totalna frikusha koju isus bog ne razumije ili me se isprepadaju pa me obilaze.
daklem, ja imam problema u komunikaciji sa osobama sa kojima te probleme ne bi trebala imati.
npr. micek. okej, ja dzhejn (ili je to djejn) on tarzan, ja, navodno, s venere, on sigurno s marsa. ali on mene pozna, ne? bash ta koje se svi boje ga je privukla?! pa kak je sad nemresh vishe prepoznati na "papiru" gubim dragocjene minute nashih telefonskih razgovora na objashnjavnje onoga kaj sam napisala.
a kada npr. to kaj sam napisala prepricham (dakle ima i rupe) svojoj prikazi, ona to odmah skuzhi i na pola me prekine i nas dvije onda slijedecha dva sata analiziramo ko je lud!
ali i to je gubitak vremena! naime radi se o percepciji. a da docharam jedan drugi primjer. manje vishe svi grafichari i texstilci znaju shto su to pantoni, osh textilni ili grafichki. to je jedna krasna lepeza svih moguchih i nemoguchih nijanssi boja, pa je svakoj dodjeljen broj. slichno, samo bolje slozheno, onim bojicama po kojima svi trazhimo nijanse ne bi li pofarbali svoj blog. enivej, prichamo mi neshto jednom kako moramo napraviti neke kupache gache, ili jaknu, ne sjecham se vishe. i pitamo kolegica dizajnerica (nisam dizajner) i ja nasheg mushkog kolegu koji je prototip mushkarca koji bi nosio navedeni artikal, koje bi boje taj trebao biti
"plave" - kazhe on
"plave?" - kazhemo mi
"da, plave." - uz laganu nervozu odgovara on
"koje plave?" - nas dvije pametne
"kak to mislite koje plave. pa plave, ne svjetlo plave, ne tamno plave nego plave!" - vech poprilichno nervozno odgovara on i gleda nas ko da smo lude
tu naravno nastupa pompozno vadjenje gore spomenute lepete tekstilnih pantona, guranje istih njemu u ruke
"evo na izaberi kaj je to PLAVA boja" - nas dvije neshvachene
a on na to uzme neshe pantone, zhivchano ih baci na stol uz "kaj vi tu mene jebete?"
a nas dve se u chudu gledamo i fakat nam nish jasno.
e tako prikaza i ja analiziramo a ustvari on ne vidi nijanse.
mushkarci su ipak simple bicha (chast izuzecima ali ono...josh nije niti jedan uspio dokazati da sam u krivu)
bash je dobar ovaj blog!
skuzhila sam da sam od kada sam pochela intenzivno blogati (pod time vishe mislim na chitanje tudjih blogova nego na pisanje svojih) da sam skroz informirana. pa chak i tu di jesam, npr. vishe skoro pa ne chitam novine, samo shetuckam po blogu i sve saznam.
tako npr. preko bloga pratim big brother. toliko ste si truda dali da taman da sam i u hrvatskoj uopche ne bi imala potrebe gledati to na teveju.
ili sevin novi spot? sve znam, skoro si mogu i zamisliti kak zvuchi. trivijalna novost znam ali od velike vazhnosti za opchu sprdnju! bozhe moj shto bi mi da nema seve?
pa kaj je onda josh bilo. oni nemi dogadjaji sa kaskaderom koji je poginuo, pa sada ova ubojstva u brodu. i to sve iz puno osobnije perspektive. skroz dobro.
e da, pa skoro sam zaboravila, prachenje olimpijskih preko bloga, nenadmashivo! tu sam imala poteshkocha sa vremenskom razlikom, a nekavih snimki bash i nije bilo, stoga mi je blog bilo jedino kaj mi je ostalo. a s obzirom da su chajnizi osvojili preko nekoliko medalja sve je bilo puno chajniza a hrvata nigdje.
domacha politika me puno ne zanima, ali kad bi, i da si dam truda, sigurna sam da bi i to mogla skroz kvalitetno pratiti na blogu. za to fala bogu postoji politika na forumu, koju, fala bogu, ne pratim.
josh malo pa che me se odrechi oni tamo moji jer kad mi krenu prichati o novostima ja sve znam pa osim vremenske prognoze nemaju kaj za prenjeti.
e da zaboravila sam na sapunicu viLLu mariju ili kako vech koju vidim i chujem u galvi zahvaljujuchi vashim postovima u kojima se chudite tom kvalitetnom proizvodu hrvatske sapunicografije. pa shto se chudite? koji je to dobar proizvod moderne hrvatske kine i ostale grafije. imam osjechaj kao da je nakon malog mista i gruntovchana sve za(o)stalo. o flim nechu ni prichati. tako da mi uopche nije tesko zamisliti scene iz hrvatske sapunice. iskreno sam sretna shto nisam tamo pa ne moram gledati, jer bojim se da uz kvalitetnu ponudu ne bi imala puno opcija.
uspjeh koncerta ede maajke.
da ne nabrajam dalje, samo vi mene informirajte. on line novinska izdanja vishe ne chitam.
tako npr. preko bloga pratim big brother. toliko ste si truda dali da taman da sam i u hrvatskoj uopche ne bi imala potrebe gledati to na teveju.
ili sevin novi spot? sve znam, skoro si mogu i zamisliti kak zvuchi. trivijalna novost znam ali od velike vazhnosti za opchu sprdnju! bozhe moj shto bi mi da nema seve?
pa kaj je onda josh bilo. oni nemi dogadjaji sa kaskaderom koji je poginuo, pa sada ova ubojstva u brodu. i to sve iz puno osobnije perspektive. skroz dobro.
e da, pa skoro sam zaboravila, prachenje olimpijskih preko bloga, nenadmashivo! tu sam imala poteshkocha sa vremenskom razlikom, a nekavih snimki bash i nije bilo, stoga mi je blog bilo jedino kaj mi je ostalo. a s obzirom da su chajnizi osvojili preko nekoliko medalja sve je bilo puno chajniza a hrvata nigdje.
domacha politika me puno ne zanima, ali kad bi, i da si dam truda, sigurna sam da bi i to mogla skroz kvalitetno pratiti na blogu. za to fala bogu postoji politika na forumu, koju, fala bogu, ne pratim.
josh malo pa che me se odrechi oni tamo moji jer kad mi krenu prichati o novostima ja sve znam pa osim vremenske prognoze nemaju kaj za prenjeti.
e da zaboravila sam na sapunicu viLLu mariju ili kako vech koju vidim i chujem u galvi zahvaljujuchi vashim postovima u kojima se chudite tom kvalitetnom proizvodu hrvatske sapunicografije. pa shto se chudite? koji je to dobar proizvod moderne hrvatske kine i ostale grafije. imam osjechaj kao da je nakon malog mista i gruntovchana sve za(o)stalo. o flim nechu ni prichati. tako da mi uopche nije tesko zamisliti scene iz hrvatske sapunice. iskreno sam sretna shto nisam tamo pa ne moram gledati, jer bojim se da uz kvalitetnu ponudu ne bi imala puno opcija.
uspjeh koncerta ede maajke.
da ne nabrajam dalje, samo vi mene informirajte. on line novinska izdanja vishe ne chitam.
voajerizam
stoji mi tu ispred nosa sparkiran neki brod (onaj za krstarenja) na 5 katova. i sad ja kao pravi voajer gledam te ljude u njihovim danima relaksacije.
npr. brachni par u sobi 12/3 (12-ti balkon odnosno prozor na trechem katu) zajedno imaju valjda 160 godina. puno vremena provode na balkonu svoje brodske sobe. u 18.30 navlache zavjese i u 19.30 napushtaju sobu, sigurno idu na vecheru. zamisljam ih kao da su kolonijalni, ozbiljni ljudi koji su odluchili provesti josh jedan odmor na brodu, kao shto su to radili kada su bili mladji. hodaju ruku pod ruku, ona navecher ima preko ramena prebachen shal, on je u odijelu, tamnom, ona u haljini, kao shto i prilichi formalnim vecherama na brodu. dane provode u hladu suncobrana, chitaju ozbiljne knjige tvrdog uveza i rjeshavaju krizhaljke. oboje igraju bridge. ako se gospodja odluchi rashladiti u bazenu na glavu stavlja kapu da ne bi smochila kosu (a i higijenskije je). ne prichaju puno, ali ne zato shto nemaju jedan drugome nishta za rechi nego zato shto se jednostavno razumiju, komuniciraju ochima, dodirima. smireni su i medju njima nema niti jednog znaka nervoze. otishli su na jedan izlet i napisali brdo razglednica.
debeli amerikanac u sobi 2/4 (nema balkon samo pozor) - dojadilo mu chekati da zhena dovoljno smrshavi pa se odluchio sam otichi na krstarenje a ona doma sjedi na kauchu i jede od muke shto nije s njim, ali ovakva u kupachi ne stane. on je stalno u kratkim hlachama svijetlih boja sa crnim remenom i ima najvechu kolekciju havajskih koshulja koje sam ja vidjela! oko vrata mu je uvijek bar jedan, ako ne i dva(?), foticha. kamera u torbi prebachenoj preko ramena. u svom svojem promatranju dogadjaja na brodu seven seas mariner josh uvijek ga nisam vidjela da upotrebljava kameru. u sobi provodi minimalno vremena, i promatram ga kako sheche jednom od paluba ili kako pored bazena ispija koktele (nadam se za njegovo dobro da je na all inclusive aranzhmanu jer ako nije bojim se da che se onesvijestiti kada ka kokteli lupe po njegovom ne predobro stojechem dzhepu). stalno je nasmjeshen, sa svima se pozdravlja i komunicira i vech je druge vecheri upoznao simpatichan par te im se na njihov poziv pridruzhio za vecherom (inache jedini trenutak kada svoje dlakave i konstantno bijele noge pokriva dugim hlachama te oblachi jednobojnu kosulju i sako). razgovore sa zhenom obavlja jednom dnevno i to vishe ona razgovara nego on, samo odgovara na njena pitanja sa da i ne. bojim se da che se gospodja neugodno iznenaditi kada se gospodin vrati kuchi...
obitelj u sobi 3/2 (nema balkon samo prozor) - chetverochlana obitelj, po bjelini puti i svjetloj kosi, te oblinama mame, rekla bih da su englezi. vrlo su liberalni u odgoju djece, kcher i sin, ona 12 on 9, jure okolo po brodu, vrishte, skviche i pomalo nerviraju sve oko sebe. ostali punici tu i tamo poprijeko pogledaju roditelje koji kao da i ne primjechiju da je sin upravo sa sladoledom ushao u bazen. mama nije nikada izgubila kilograme koje je dobila kada je drugi puta ostala u drugom stanju, jednostavno je odustala i vishe nije nikada pokushala. a s obzirom da nije nikada trcahla za djecom, shto je vidljivo iz prilozhenog, kilogrami se nisu ni sami istopili. kosu nije vech dugo odrzhavala je neke mishije sive boje i visi bez oblika i forme. umorna je, ali odluchila je uzhivati u ovom odmoru koji im je poklonila bogata teta. tata je visok i mrshav i pomalo komichno sada izgleda pored nje. chinovnik koji po cijele dane gleda u neke brojke u nekom osiguravajuchem drushtvu odluchio je poshto poto svoj sivo zhuti ten pretvoriti u neku zdraviju boju. jedino shto je uspio je pocrveniti ko rak pa onda tri dana nije bio vidjen na bazenu. kcher i sin kao da su shvatili da su se roditelji odluchili odmoriti, chak i od njih, pa tumaraju i trche po brodu. jednom sam chak vidjela nekog mornara kako ih vodi, najvjerovatnije su ushli negdje gdje nisu trebali. cijeli brod se pita zashto mama i tata, kojima je odmor vishe nego ochito potreban, nisu kcher i sina ostavili negdje i otichli na ovo krstarenje sami. odgovor, oni jednostvano vishe ne znaju biti sami.
djevojka u sobi 17/4 (balkon) - sama. stalno s knjigom. puno vremena provodi na balkonu. visoka, mrshava, vidi se da radi na sebi iako je stalno vidjam sa knjigom u ruci...rekao bi chovjek knjishki moljac. nije. svakodnevno je u teretani. kada nije pre vruche chak zna joggirati na najgornjoj palubi. jednom sam je chak vidjela kako igra kosharku sa nekom ekipom mladih djechachicha (25-30 naravno). svakodnevno pliva, i to ne u onom fancy bazenu, nego u normalnom, kockastom. redovno ide na izlete, ali ne na sve ipak pomno bira. za vecherom je sama za stolom, ali ima srechu pa je stol dobro postavljen pa vidi gotovo cijeli restoran. stol do nje je stari brachni par iz sobe 12/3. ugodno chavrljaju i stalno neshto zajedno komentiraju. svakodnevno neshto pishe na lap topu, zapisuje, chita...zhena uchi, aha, na posdiplomskom je (eto vidish jasna (C)by poli da nisi u esterajhu nego si na brodu.)
mladi par u sobi 7/3 (balkon) - stalno se svadjaju. s obzirom da ne navlache zastore vidim...stalno se i mire. iako taj sex i ne izgleda kao neshto posebno chak i nakon dobre svadje. kao da ne znaju uzhivati jedan u drugome. vrijeme provode uglavnom na bazenu. na suncu. ona prelistava neke chasopise i ispija grozne roze koktele koi izgledaju kao da su na bazi shecherne vate. on chita novine i uzhiva u pogledu na djevojku iz sobe 17/4 koja je doshla malo prilechi na udobne lezhaljke. svjestan je da che njegova djevojka za nekoliko godina biti zapushtena jer osim kozmetichara, manikera, pedikera i masera na svom tijelu ne radi nishta da bi ga odrzhala. trenutno izgleda fenomenalno iako malo baby fat, ali ko nije sa 23 godine. preplanuli ten josh vishe istiche njene obline a pomno izabrani kupachi kostimi i pareichi vezani na strateshkim mjestima pomno sakrivaju ono shto je priroda malo krivo izvela. ne razgovaraju puno ali ne zato shto se razumiju, nego zato shto nemaju jedan drugome nishta za rechi. mislili su da che ovo biti zabavno, ali nije, u stvari im je samo jako dosadno i jedva chekaju da se skinu s broda i provedu malo vremena odvojeni.
i di bi brod bio brod da nemamo mamu i sina u sobi 2/4 (nema balkon samo prozor) - naravno, kao pravi mama i sin, nerazdvojni su. on, u javnosti, uzhiva u drushtvu svoje posesivne majke, ali privatno kada odu u sobu (dijele dnevni boravak i svatko ima svoju spavachu sobu), ne progovara sa njim niti rijeci. ona postavlja pitanja i izdaje naradbe a on se ne trudi niti odgovoriti na pitanja. samo kima glavom. zastori na prozoru njegove sobe uvijek su navucheni, tako da je teshko rechi shto radi u onim rijetkim trenucima mira. ona se odvaja od njega samo da bi otishla na masazhu ili frizuru. te tu i tamo kada igra bridge, iako u tim trenucima on cheshche stoji iza nje, sa njene lijeve strana. tada je bar miran i mozhe u miru promatrati ljude oko sebe. pogled mu zapinje za djevojku iz mladog para iz sobe 7/3 i a ljubomornim pogledom gleda djevojku iz sobe 17/4 i to samo zato shto ona uzhiva u svojoj samochi i neovisnosti.
sami razluchite shto je istina a shto mashta...a s obzirom da je brod chesto i to po dva ili tri dana...mozhda se ovo razvije u neku sapunicu.
npr. brachni par u sobi 12/3 (12-ti balkon odnosno prozor na trechem katu) zajedno imaju valjda 160 godina. puno vremena provode na balkonu svoje brodske sobe. u 18.30 navlache zavjese i u 19.30 napushtaju sobu, sigurno idu na vecheru. zamisljam ih kao da su kolonijalni, ozbiljni ljudi koji su odluchili provesti josh jedan odmor na brodu, kao shto su to radili kada su bili mladji. hodaju ruku pod ruku, ona navecher ima preko ramena prebachen shal, on je u odijelu, tamnom, ona u haljini, kao shto i prilichi formalnim vecherama na brodu. dane provode u hladu suncobrana, chitaju ozbiljne knjige tvrdog uveza i rjeshavaju krizhaljke. oboje igraju bridge. ako se gospodja odluchi rashladiti u bazenu na glavu stavlja kapu da ne bi smochila kosu (a i higijenskije je). ne prichaju puno, ali ne zato shto nemaju jedan drugome nishta za rechi nego zato shto se jednostavno razumiju, komuniciraju ochima, dodirima. smireni su i medju njima nema niti jednog znaka nervoze. otishli su na jedan izlet i napisali brdo razglednica.
debeli amerikanac u sobi 2/4 (nema balkon samo pozor) - dojadilo mu chekati da zhena dovoljno smrshavi pa se odluchio sam otichi na krstarenje a ona doma sjedi na kauchu i jede od muke shto nije s njim, ali ovakva u kupachi ne stane. on je stalno u kratkim hlachama svijetlih boja sa crnim remenom i ima najvechu kolekciju havajskih koshulja koje sam ja vidjela! oko vrata mu je uvijek bar jedan, ako ne i dva(?), foticha. kamera u torbi prebachenoj preko ramena. u svom svojem promatranju dogadjaja na brodu seven seas mariner josh uvijek ga nisam vidjela da upotrebljava kameru. u sobi provodi minimalno vremena, i promatram ga kako sheche jednom od paluba ili kako pored bazena ispija koktele (nadam se za njegovo dobro da je na all inclusive aranzhmanu jer ako nije bojim se da che se onesvijestiti kada ka kokteli lupe po njegovom ne predobro stojechem dzhepu). stalno je nasmjeshen, sa svima se pozdravlja i komunicira i vech je druge vecheri upoznao simpatichan par te im se na njihov poziv pridruzhio za vecherom (inache jedini trenutak kada svoje dlakave i konstantno bijele noge pokriva dugim hlachama te oblachi jednobojnu kosulju i sako). razgovore sa zhenom obavlja jednom dnevno i to vishe ona razgovara nego on, samo odgovara na njena pitanja sa da i ne. bojim se da che se gospodja neugodno iznenaditi kada se gospodin vrati kuchi...
obitelj u sobi 3/2 (nema balkon samo prozor) - chetverochlana obitelj, po bjelini puti i svjetloj kosi, te oblinama mame, rekla bih da su englezi. vrlo su liberalni u odgoju djece, kcher i sin, ona 12 on 9, jure okolo po brodu, vrishte, skviche i pomalo nerviraju sve oko sebe. ostali punici tu i tamo poprijeko pogledaju roditelje koji kao da i ne primjechiju da je sin upravo sa sladoledom ushao u bazen. mama nije nikada izgubila kilograme koje je dobila kada je drugi puta ostala u drugom stanju, jednostavno je odustala i vishe nije nikada pokushala. a s obzirom da nije nikada trcahla za djecom, shto je vidljivo iz prilozhenog, kilogrami se nisu ni sami istopili. kosu nije vech dugo odrzhavala je neke mishije sive boje i visi bez oblika i forme. umorna je, ali odluchila je uzhivati u ovom odmoru koji im je poklonila bogata teta. tata je visok i mrshav i pomalo komichno sada izgleda pored nje. chinovnik koji po cijele dane gleda u neke brojke u nekom osiguravajuchem drushtvu odluchio je poshto poto svoj sivo zhuti ten pretvoriti u neku zdraviju boju. jedino shto je uspio je pocrveniti ko rak pa onda tri dana nije bio vidjen na bazenu. kcher i sin kao da su shvatili da su se roditelji odluchili odmoriti, chak i od njih, pa tumaraju i trche po brodu. jednom sam chak vidjela nekog mornara kako ih vodi, najvjerovatnije su ushli negdje gdje nisu trebali. cijeli brod se pita zashto mama i tata, kojima je odmor vishe nego ochito potreban, nisu kcher i sina ostavili negdje i otichli na ovo krstarenje sami. odgovor, oni jednostvano vishe ne znaju biti sami.
djevojka u sobi 17/4 (balkon) - sama. stalno s knjigom. puno vremena provodi na balkonu. visoka, mrshava, vidi se da radi na sebi iako je stalno vidjam sa knjigom u ruci...rekao bi chovjek knjishki moljac. nije. svakodnevno je u teretani. kada nije pre vruche chak zna joggirati na najgornjoj palubi. jednom sam je chak vidjela kako igra kosharku sa nekom ekipom mladih djechachicha (25-30 naravno). svakodnevno pliva, i to ne u onom fancy bazenu, nego u normalnom, kockastom. redovno ide na izlete, ali ne na sve ipak pomno bira. za vecherom je sama za stolom, ali ima srechu pa je stol dobro postavljen pa vidi gotovo cijeli restoran. stol do nje je stari brachni par iz sobe 12/3. ugodno chavrljaju i stalno neshto zajedno komentiraju. svakodnevno neshto pishe na lap topu, zapisuje, chita...zhena uchi, aha, na posdiplomskom je (eto vidish jasna (C)by poli da nisi u esterajhu nego si na brodu.)
mladi par u sobi 7/3 (balkon) - stalno se svadjaju. s obzirom da ne navlache zastore vidim...stalno se i mire. iako taj sex i ne izgleda kao neshto posebno chak i nakon dobre svadje. kao da ne znaju uzhivati jedan u drugome. vrijeme provode uglavnom na bazenu. na suncu. ona prelistava neke chasopise i ispija grozne roze koktele koi izgledaju kao da su na bazi shecherne vate. on chita novine i uzhiva u pogledu na djevojku iz sobe 17/4 koja je doshla malo prilechi na udobne lezhaljke. svjestan je da che njegova djevojka za nekoliko godina biti zapushtena jer osim kozmetichara, manikera, pedikera i masera na svom tijelu ne radi nishta da bi ga odrzhala. trenutno izgleda fenomenalno iako malo baby fat, ali ko nije sa 23 godine. preplanuli ten josh vishe istiche njene obline a pomno izabrani kupachi kostimi i pareichi vezani na strateshkim mjestima pomno sakrivaju ono shto je priroda malo krivo izvela. ne razgovaraju puno ali ne zato shto se razumiju, nego zato shto nemaju jedan drugome nishta za rechi. mislili su da che ovo biti zabavno, ali nije, u stvari im je samo jako dosadno i jedva chekaju da se skinu s broda i provedu malo vremena odvojeni.
i di bi brod bio brod da nemamo mamu i sina u sobi 2/4 (nema balkon samo prozor) - naravno, kao pravi mama i sin, nerazdvojni su. on, u javnosti, uzhiva u drushtvu svoje posesivne majke, ali privatno kada odu u sobu (dijele dnevni boravak i svatko ima svoju spavachu sobu), ne progovara sa njim niti rijeci. ona postavlja pitanja i izdaje naradbe a on se ne trudi niti odgovoriti na pitanja. samo kima glavom. zastori na prozoru njegove sobe uvijek su navucheni, tako da je teshko rechi shto radi u onim rijetkim trenucima mira. ona se odvaja od njega samo da bi otishla na masazhu ili frizuru. te tu i tamo kada igra bridge, iako u tim trenucima on cheshche stoji iza nje, sa njene lijeve strana. tada je bar miran i mozhe u miru promatrati ljude oko sebe. pogled mu zapinje za djevojku iz mladog para iz sobe 7/3 i a ljubomornim pogledom gleda djevojku iz sobe 17/4 i to samo zato shto ona uzhiva u svojoj samochi i neovisnosti.
sami razluchite shto je istina a shto mashta...a s obzirom da je brod chesto i to po dva ili tri dana...mozhda se ovo razvije u neku sapunicu.
lagali su
lagali su sunce im micikino. ne samo da nije sunchano nego je i hladno (23). a rekli su da che nakon mid autumn festivala bili lijepo. nemaju pojma kao što ni nemaju pojama zakaj ga uopche slave! pas mater.
e sad nek josh fakat zahladi pa onda nek sve ide k vragu. pokinerizana ili ne, sve vishe me nervozira boravak ovdje. osim velike potrebe za normalnom hranom (mlince jordan kod moje mame za zhichbo, ak nish drugo poshaljem ti porciju u UK), imam i portebu za normalnim zhivotom dostojinim svake 30 godishnjakinje. okej i sad tu nebudem trkeljala o drushtvenom aspektu zhivota. to je ajmo rechi my choice. da se tu nalazi neko kome se da brijati po svukud imao bi prilike, i brijati i upoznavati ljude.
daklem, vremenska razlika izmedju HK i ZG je, tenutno, 6 sati. kad se vama tamo promijeni vrijeme onda bu 7. to prevedeno u radno vrijeme znachi da kad se vi tamo dovuchete do posla meni je 2 popodne. onda vi pijete kave i razbudjujete se do 9 (meni 3) i onda krenete nekaj raditi. e sad ja bi ofishali trebala radoti do 5.30. naravno da ne ochekujem da odem s posla na vrijeme, ali ono, jel pol sedam okej? nije. jer oni tamo koji sjede s druge strane ne ochekuju da ova ovdje ima zhelju i potrebu za ichi doma. pa tako ja tu sjedim do 8 ili 9 navecher. a i ako odem krenu panichni pozivi hitno treba ovo, hitno treba ono.
u stvari me najvishe ljuti to potpuno pomanjakanje razumijevanja. prvo svi misle da sam ja tu preko neke veze i po nagradi. pa okej, chinjenica je da ochigledno znam raditi svoj posao, jer ako mi je netko povjerio da vodim firmu u HK onda brate mili valjda znam shto radim, ne? pa onda to mozhda i je nagrada za moj rad. ali nisam tu doshla zato kaj sam blinkala okicama! kaj je najgore svi imaju stav, blago tebi, kak je to super, kaj pizdish bez veze stalno. a kad ih pitam jesu li oni spremni ostaviti sve i otichi u pripizdinu, svi kazhu neeeee. (govorim o fenomenalnim lichnostima s posla op.a.)
i sad se ti isti ponashaju kao da se bavim kriminalnim radnjama ako nisam u uredu u 10 navecher! pa ljudi dragi, naviknite se, i planirajte si radni dan drugachije. i moj je radni dan prilagodjen vremenskoj razlici, ujutro obavljam sve poslove vezane uz kinu i jugoistochnu aziju opchenito, idem na sastanke i ostalo. a popodne sjedim tu i chitam 720 (nepotrebnih) mailova!
a kako je tek vishi management sjajan. kazhe VM meni, pa vi ex-patovi si mozhete organizirati zhivot i radno vrijeme da servisitate tu vremensku razliku. hu ar ju kiding? pa ak ne dodjem na posao ujutro, zato kaj bum tu sjedila do navecher, ko bu odradio posao? helou ko da kineze briga jel ja imam vremensku razliku kad znaju da oni nemaju vremensku razliku sa HK?
pa tako i da imam zhelju za socijalizacijom, nek mi neko objasni kada? i kako?
kada samo dolazila ovdje nisam razmishljala o puno raznih aspekata zhivota u HK. nisam jednostavno rachunla na neke stvari. i sada mi se sve vishe chini da sve to skupa i nije tako sjajno. znam da jednom odredjenom dijelu vas zvuchi kao da nisam normalna i nemam kriterija i da mislite da mora da sam bolezno razmazhena jer "ovakva prilika ti se pruzha samo jednom u zhivotu." ali nije to to. oni od vas koji razumiju o chemu pricham, vama ne moram objashnjavati, a oni koji ne razumiju, vama nikada niti nechu mochi objasniti a i neda mi se opravdavati moja razmishljanja, to je ipak moj zhivot ne vash.
godina dana se kad imash 25 ne chini puni. kad imash 30 i miljon stvari koje morash u zhivtu napraviti onda sjedenje miljon kilometara od kuche u uredu od 9 ujutro do 9 navecher (ukljuchujuchi i subote) i nije neka fora. onda ti se sve svede na novu tochku u CV-u i lovu. a nije sve u lovi. ima nekih stvari kojih se jednostavno nisam spremna u zhivotu odrechi zbog love (bar ne zbog ove love).
izgleda da ipak nisu lagali. nije oblchno. jest da se ne vidi nebo, ali to je od izmaglice i smoga. bljak. nemrem se nikako naviknuti na to da je sunchano a ja ne vidim plavo nebo.
e sad nek josh fakat zahladi pa onda nek sve ide k vragu. pokinerizana ili ne, sve vishe me nervozira boravak ovdje. osim velike potrebe za normalnom hranom (mlince jordan kod moje mame za zhichbo, ak nish drugo poshaljem ti porciju u UK), imam i portebu za normalnim zhivotom dostojinim svake 30 godishnjakinje. okej i sad tu nebudem trkeljala o drushtvenom aspektu zhivota. to je ajmo rechi my choice. da se tu nalazi neko kome se da brijati po svukud imao bi prilike, i brijati i upoznavati ljude.
daklem, vremenska razlika izmedju HK i ZG je, tenutno, 6 sati. kad se vama tamo promijeni vrijeme onda bu 7. to prevedeno u radno vrijeme znachi da kad se vi tamo dovuchete do posla meni je 2 popodne. onda vi pijete kave i razbudjujete se do 9 (meni 3) i onda krenete nekaj raditi. e sad ja bi ofishali trebala radoti do 5.30. naravno da ne ochekujem da odem s posla na vrijeme, ali ono, jel pol sedam okej? nije. jer oni tamo koji sjede s druge strane ne ochekuju da ova ovdje ima zhelju i potrebu za ichi doma. pa tako ja tu sjedim do 8 ili 9 navecher. a i ako odem krenu panichni pozivi hitno treba ovo, hitno treba ono.
u stvari me najvishe ljuti to potpuno pomanjakanje razumijevanja. prvo svi misle da sam ja tu preko neke veze i po nagradi. pa okej, chinjenica je da ochigledno znam raditi svoj posao, jer ako mi je netko povjerio da vodim firmu u HK onda brate mili valjda znam shto radim, ne? pa onda to mozhda i je nagrada za moj rad. ali nisam tu doshla zato kaj sam blinkala okicama! kaj je najgore svi imaju stav, blago tebi, kak je to super, kaj pizdish bez veze stalno. a kad ih pitam jesu li oni spremni ostaviti sve i otichi u pripizdinu, svi kazhu neeeee. (govorim o fenomenalnim lichnostima s posla op.a.)
i sad se ti isti ponashaju kao da se bavim kriminalnim radnjama ako nisam u uredu u 10 navecher! pa ljudi dragi, naviknite se, i planirajte si radni dan drugachije. i moj je radni dan prilagodjen vremenskoj razlici, ujutro obavljam sve poslove vezane uz kinu i jugoistochnu aziju opchenito, idem na sastanke i ostalo. a popodne sjedim tu i chitam 720 (nepotrebnih) mailova!
a kako je tek vishi management sjajan. kazhe VM meni, pa vi ex-patovi si mozhete organizirati zhivot i radno vrijeme da servisitate tu vremensku razliku. hu ar ju kiding? pa ak ne dodjem na posao ujutro, zato kaj bum tu sjedila do navecher, ko bu odradio posao? helou ko da kineze briga jel ja imam vremensku razliku kad znaju da oni nemaju vremensku razliku sa HK?
pa tako i da imam zhelju za socijalizacijom, nek mi neko objasni kada? i kako?
kada samo dolazila ovdje nisam razmishljala o puno raznih aspekata zhivota u HK. nisam jednostavno rachunla na neke stvari. i sada mi se sve vishe chini da sve to skupa i nije tako sjajno. znam da jednom odredjenom dijelu vas zvuchi kao da nisam normalna i nemam kriterija i da mislite da mora da sam bolezno razmazhena jer "ovakva prilika ti se pruzha samo jednom u zhivotu." ali nije to to. oni od vas koji razumiju o chemu pricham, vama ne moram objashnjavati, a oni koji ne razumiju, vama nikada niti nechu mochi objasniti a i neda mi se opravdavati moja razmishljanja, to je ipak moj zhivot ne vash.
godina dana se kad imash 25 ne chini puni. kad imash 30 i miljon stvari koje morash u zhivtu napraviti onda sjedenje miljon kilometara od kuche u uredu od 9 ujutro do 9 navecher (ukljuchujuchi i subote) i nije neka fora. onda ti se sve svede na novu tochku u CV-u i lovu. a nije sve u lovi. ima nekih stvari kojih se jednostavno nisam spremna u zhivotu odrechi zbog love (bar ne zbog ove love).
izgleda da ipak nisu lagali. nije oblchno. jest da se ne vidi nebo, ali to je od izmaglice i smoga. bljak. nemrem se nikako naviknuti na to da je sunchano a ja ne vidim plavo nebo.
