mujerica se vracha kuchi
o.k. da, tek u 2 mjesecu, ali bozhe moj. valjda ste iz mog chemera i jada shvatili koliko mi se ne da tu biti. i odmah sve gledam ruzhichasto i odmah mi se sve da. i odmah volim ovaj grad. o.k. kinu i dalje ne volim!
nego, procjenjena sam kao osoba kojoj je life before business. odnosno kazhe moj shef da njega ne chudi to kaj se hochu vratiti i ne produzhiti ugovor. nisam ja tip kazhe koji mozhe skroz zanemariti drushtveni zhivot, a imati drushtveni zhivot u HK je teshko. kazhe on ja sam znao da chete se ili vratiti ranije (chak i prije tih 7 mjeseci) ili da chete skroz okrenuti prichu, raditi u nashoj firmi godinu dvije i onda se okrenuti internacionalnim vodama i firmama.
yeah right. moj bivshi bi se sigurno smozhio s njim da sam osoba kojoj je life before business. pa mislim da se u preko nekoliko godina nasheg braka nismo ukupno tjedno vidjali vishe od tri dana! i to zbog posla. mog posla. don't get me wrong, i on je imao karijeru, realno uspjeshniju od mene (visha pozicija, vishe love) ali nije bio prokleto ambiciozan ko ja.
meni se moj zhivot popeo na vrh glave. ne da mi se vishe zabijat chavle po kuchi, mijenjati zharulje, gledat teve sama, kupovat auto sama i to. a do sada to nisam imala. zato kaj sam ja mogla sve sama i samim time sam imala i takve veze i takav brak. pa uostalom zakljuchila sam da mogu sama u HK na 6 mjeseci. i kad je onda on izrekao to da mu se chini da sam ja life before business osoba, shvatila sam da vishe nisam. a bila sam. karijera mi je bila vazhnija od socijalizacije bilo kakve vrste, pa sam stoga donosila "chudne" zhivotne odluke. tri godine sam provodila 200 dana godishnje na putu, oshla sam u HK. e da i nije to meni predstavljalo problem. nikada. meni bilo super. samo me nitko oko mene nije razumijo. ali stvarno nitko! a ja sam samo voljela svoj posao i svoju karijeru i zhrtvovala sam puno svari koje su ljudima vazhne, frendove, izlaske, druzhenja, brak (e da i to sam sve u 25-toj)
a na zhalost za zhenu koja zheli raditi neki ozbiljan posao to automatski znachi da je prokleto ambiciozna i naravno znachi neka odricanja. frajerima to nekak lakshe dodje. nikda se ne moraju suochavati sa nekim problemima i pitanjima.
nemoraju razmishljati da li che njihova supruzhnica biti pod opterechenjem ako on zaradjuje vishe od nje. shto kada je situacija obrnuta, dakle kada ona zaradjuje vishe od njega, predstavlja odredjenu dozu problema. jer mushki ego to ne mozhe podnjeti. umjesto da bude sretan jer ima neku sigurnost (tak si mi zhene to interpretiramo), ne on to dozhivljava kao atak na svoju mushkost.
drugo, evo iz moje perspektive i novo otkrivenog life before business stava. ja sada radim jedan prekrasan posao. volim ga i ne bi ga voljela mijenjati. kad se vratim u ZG, bit che josh bolji, josh zanimljiviji, josh tezhi i samim time meni bolji. i ok, sad je ko imam nekih tridesetak godina. i u nekoj fazi zhivota chu valjda u meni prevladati taj neki majchinski feelig (sad npr. mislim da bi mogla zaboravit djete u duchanu). i kaj onda? e to je situacija sa kojom se djechaci nikada neche suochiti. oni neche morati razmishljati posao ili obitelj. ja hochu. i to ne iz osjechajnih razloga, ne kazhem ja da djechaci vole djecu manje. nego iz chisto praktichnih. moj posao che kako god okrenesh biti bez radnog vremena, ukljuchivati che putovanja. ko bu dojio to? i u krajnjoj liniji, chak i u vrlo emancipiranim zemljama, zhene su ipak te koje se onda posvete djeci. ne kazhem da prestanu raditi ili neshto slichno, ali neko vrijme svoje karijere moraju ipak podrediti svemu tome.
zato npr. tu skroz nije loshe zhivjeti i imati karijeru. tu je tak normalno da dijete odgaja amah ili bake da zhene tu ne zastanu u poslu. okej, da imaju tri mjeseca porodljinog ukupno i ustvari je to vrlo cruel. ali chak i one koje ne rade, ne zastanu u svom zhivotu zbog djeteta. i kaj to znachi da su ta djeca manje voljena. nisam sigurna. naime tu chete vikendom vidjeti obitelji kako zajedno idu na ruchak, piknik, u shopping, u shetnju, kako umiru od smijeha, grle se, slikaju, posjechuju muzeje. u svakom sluchaju kvalitetnije provode zajednichko vrijeme. da li je to zbog toga shto se zhene ovdje ne osjechaju uskracjhene za nishta? pa nemaju frustracije?
to je samo stvar mentaliteta znam. i iako sam ja osoba koju stvarno ne zanima shto drugi misle i shto drugi smatraju da je ispravno, i kolikogod se mi trudili pobjechi od nekih stvari s kojima se nachelno ne slazhemo, ipak su odgoj i neka tradicija to shto te u nekim stvarima sputava. nama je normalno da zhena ostane kod kuche godinu dana, ove moje tu se snebivaju. i osim kaj njima zvuchi super da ne moraju raditi godinu dana, malo njih bi se za to odluchilo, i rijetki bi ih chidno gledali zato kaj su se vratile na posao ranije.
puno sam se puta pitala zashto bi se zhena morala odrechi nechega. sad che sve majke graknuti na mene i rechi da to nije odricanje. ali je. jer ako su u mujerici probudi mama, onda mujerica neche vishe mochi raditi ovo shto radi. jer che mujerica biti mama koja che htjeti biti s djetetom. a ako mujerica odluchi da ona bash zheli raditi to shto radi, onda che se mujerica morati odrechi vremena koje mozhe provoditi sa sinom (nedo mi bog kcheri pa da okolo izvadjaju pizdarije ko ja svojoj mami). zato mujerica nema djecu. i bogu hvala pa je dovoljno svjesna svoje nesigurnosti u pitanju karijera ili djeca, pa neche eksperimentirati. karijera for now. djeca...pa imam josh vremena ne?
P.S. jel' da sam malo neuravnotezhena u zadnjih par postova, pochnem o jednom i zavrshim na skroz drugom. al bar znate da je onak iz glave ovo nastalo. bez popravaka i prepravaka!
nego, procjenjena sam kao osoba kojoj je life before business. odnosno kazhe moj shef da njega ne chudi to kaj se hochu vratiti i ne produzhiti ugovor. nisam ja tip kazhe koji mozhe skroz zanemariti drushtveni zhivot, a imati drushtveni zhivot u HK je teshko. kazhe on ja sam znao da chete se ili vratiti ranije (chak i prije tih 7 mjeseci) ili da chete skroz okrenuti prichu, raditi u nashoj firmi godinu dvije i onda se okrenuti internacionalnim vodama i firmama.
yeah right. moj bivshi bi se sigurno smozhio s njim da sam osoba kojoj je life before business. pa mislim da se u preko nekoliko godina nasheg braka nismo ukupno tjedno vidjali vishe od tri dana! i to zbog posla. mog posla. don't get me wrong, i on je imao karijeru, realno uspjeshniju od mene (visha pozicija, vishe love) ali nije bio prokleto ambiciozan ko ja.
meni se moj zhivot popeo na vrh glave. ne da mi se vishe zabijat chavle po kuchi, mijenjati zharulje, gledat teve sama, kupovat auto sama i to. a do sada to nisam imala. zato kaj sam ja mogla sve sama i samim time sam imala i takve veze i takav brak. pa uostalom zakljuchila sam da mogu sama u HK na 6 mjeseci. i kad je onda on izrekao to da mu se chini da sam ja life before business osoba, shvatila sam da vishe nisam. a bila sam. karijera mi je bila vazhnija od socijalizacije bilo kakve vrste, pa sam stoga donosila "chudne" zhivotne odluke. tri godine sam provodila 200 dana godishnje na putu, oshla sam u HK. e da i nije to meni predstavljalo problem. nikada. meni bilo super. samo me nitko oko mene nije razumijo. ali stvarno nitko! a ja sam samo voljela svoj posao i svoju karijeru i zhrtvovala sam puno svari koje su ljudima vazhne, frendove, izlaske, druzhenja, brak (e da i to sam sve u 25-toj)
a na zhalost za zhenu koja zheli raditi neki ozbiljan posao to automatski znachi da je prokleto ambiciozna i naravno znachi neka odricanja. frajerima to nekak lakshe dodje. nikda se ne moraju suochavati sa nekim problemima i pitanjima.
nemoraju razmishljati da li che njihova supruzhnica biti pod opterechenjem ako on zaradjuje vishe od nje. shto kada je situacija obrnuta, dakle kada ona zaradjuje vishe od njega, predstavlja odredjenu dozu problema. jer mushki ego to ne mozhe podnjeti. umjesto da bude sretan jer ima neku sigurnost (tak si mi zhene to interpretiramo), ne on to dozhivljava kao atak na svoju mushkost.
drugo, evo iz moje perspektive i novo otkrivenog life before business stava. ja sada radim jedan prekrasan posao. volim ga i ne bi ga voljela mijenjati. kad se vratim u ZG, bit che josh bolji, josh zanimljiviji, josh tezhi i samim time meni bolji. i ok, sad je ko imam nekih tridesetak godina. i u nekoj fazi zhivota chu valjda u meni prevladati taj neki majchinski feelig (sad npr. mislim da bi mogla zaboravit djete u duchanu). i kaj onda? e to je situacija sa kojom se djechaci nikada neche suochiti. oni neche morati razmishljati posao ili obitelj. ja hochu. i to ne iz osjechajnih razloga, ne kazhem ja da djechaci vole djecu manje. nego iz chisto praktichnih. moj posao che kako god okrenesh biti bez radnog vremena, ukljuchivati che putovanja. ko bu dojio to? i u krajnjoj liniji, chak i u vrlo emancipiranim zemljama, zhene su ipak te koje se onda posvete djeci. ne kazhem da prestanu raditi ili neshto slichno, ali neko vrijme svoje karijere moraju ipak podrediti svemu tome.
zato npr. tu skroz nije loshe zhivjeti i imati karijeru. tu je tak normalno da dijete odgaja amah ili bake da zhene tu ne zastanu u poslu. okej, da imaju tri mjeseca porodljinog ukupno i ustvari je to vrlo cruel. ali chak i one koje ne rade, ne zastanu u svom zhivotu zbog djeteta. i kaj to znachi da su ta djeca manje voljena. nisam sigurna. naime tu chete vikendom vidjeti obitelji kako zajedno idu na ruchak, piknik, u shopping, u shetnju, kako umiru od smijeha, grle se, slikaju, posjechuju muzeje. u svakom sluchaju kvalitetnije provode zajednichko vrijeme. da li je to zbog toga shto se zhene ovdje ne osjechaju uskracjhene za nishta? pa nemaju frustracije?
to je samo stvar mentaliteta znam. i iako sam ja osoba koju stvarno ne zanima shto drugi misle i shto drugi smatraju da je ispravno, i kolikogod se mi trudili pobjechi od nekih stvari s kojima se nachelno ne slazhemo, ipak su odgoj i neka tradicija to shto te u nekim stvarima sputava. nama je normalno da zhena ostane kod kuche godinu dana, ove moje tu se snebivaju. i osim kaj njima zvuchi super da ne moraju raditi godinu dana, malo njih bi se za to odluchilo, i rijetki bi ih chidno gledali zato kaj su se vratile na posao ranije.
puno sam se puta pitala zashto bi se zhena morala odrechi nechega. sad che sve majke graknuti na mene i rechi da to nije odricanje. ali je. jer ako su u mujerici probudi mama, onda mujerica neche vishe mochi raditi ovo shto radi. jer che mujerica biti mama koja che htjeti biti s djetetom. a ako mujerica odluchi da ona bash zheli raditi to shto radi, onda che se mujerica morati odrechi vremena koje mozhe provoditi sa sinom (nedo mi bog kcheri pa da okolo izvadjaju pizdarije ko ja svojoj mami). zato mujerica nema djecu. i bogu hvala pa je dovoljno svjesna svoje nesigurnosti u pitanju karijera ili djeca, pa neche eksperimentirati. karijera for now. djeca...pa imam josh vremena ne?
P.S. jel' da sam malo neuravnotezhena u zadnjih par postova, pochnem o jednom i zavrshim na skroz drugom. al bar znate da je onak iz glave ovo nastalo. bez popravaka i prepravaka!
