Ova zadnja tri dana lagano ludim. Svake godine u proljeće ista priča. Jedna strana od mog tinela je skroz u stop-sole staklu. To je jedna staklena površina cca 4 m. Prvu godinu smo imali najezdu vrabaca koji su vidjeli svoj odraz u staklu pa bi se jadnici tako silno zaljetali misleći da je to njihova draga ili dragi. Potom bi se čulo snažno bumm! a onda bi ih mi skupljali mrtve sa balkona. Da vam ne govorim koliko smo ih unjeli u kuću reanimirali kako znamo i umjemo a potom ih vraćali u ptičiji svijet. Već iduće godine problem se ponvio ali su im se pridružili i crvendaći koji tako božanstveno pjevaju. Potražila sam savjet našeg veterinara i rekla mu sve što mi se događa. On mi nije baš znao objasniti zašto se tako ptice zaljeću jer ni u prirodi ne lete tako jedna prema drugoj. Dosjetili smo se pa smo po balkonu vješali razno razne stvarčice da ih odtjeramo. Tada je balkon ličio na jedno veliko strašilo. Susjedima zasigurno nije bilo jasno što to mi izvodimo sa šarenim nailonima i krpama. A meni je tako bilo žao tih ptičica. Ne moram vam ni govoriti da na balkon nismo ni mogli izići koliko je bio iskakan. Prošle godine u rano proljeće ja sam montirala sturu kako bi imali hlad na balkonu. I gle čuda nije ih bilo. Ove godine sam tu sturu digla jer sam naručila tendu koju mi imaju ovih dan montirati. I onda ........jedno jutro doleti kos. Mladi zbunjeni koji je samo šetao gore dole po balkonu. Dok smo ga mi promatrali sa druge strane on je prišao staklu i počeo kljucai po njemu. To se ponavljalo u ujednačenim intervalima. TUK, TUK, TUK, TUK, .... Ajde dobro prvo vrijeme nam je bilo smiješno pa smo i mi njemu kuckalis a druge strane, on ni da mrdne . Poleti jedino kad otvorimo vrata ili ako sjedimo na balkonu. Kako je jako vruće zadnjih dana baš i nije za sjediti na takvom suncu. To tuckanje je trajalo cijelo jutro da bi negdje oko podne došao i drugi i pridružio mu se u tom kuckanju. E, tad smo svi već pomalo počeli šiziti. Imala sam osjećaj da sam na ispitivanju kod SS-a. Glava puca po svim šavovima odlazim na gornji pjan kuće samo da ih ne čujem. I to je tako trajalo cijeli dan. Sutra dan ujutro morali smo rano poći iz kuće pa sam na polasku ostavila balkonska vrata otvorena da se kuća malo prozrači. (zaboravila sam na njih) Kad sam se vratila imala sam što vidjeti :( svoje tragove čitaj -govanca ostavili svugdje po kući. Nafin su išli uza skale na drugi kat. Da ne povjeruješ. I tako već teći dan sjedimo zabubani u kući, staklo je obljepljeno svim mogućim papirima. Ali njih dvojica i dalje dolaze i traže male djeliće prozora koje nismo prekrili i kljucaju po njemu. Svi u kući vrište:" Kad će ta tenda?" Susjedi zasigurno misle da mi u proljeće vršimo neki čudni ritual.... sa šarenim paprima i svim mogućim napravama koje čine buku. Vjerujte mi ništa ne pomaže. Od svega ovoga najviše mi je žao tih jadnih ptica. Fakat mi nije jasno što one vide na tom staklu i što ih privlači. A još više mi je krivo što je moj aparat još uvijek u Zg. na popravku pa vam to ne mogu slikati. Taj pokakani balkon i njih dvojicu kako kljucaju tj. lupkaju po staklu. Navečer kad padne sunce najviše volim sjesti na balkonu slušati tiho neki instrumental i čitati. Sinoć dok sam tako sjedila jedan od te dvojice sjeo je na telefonsku žicu i tako božanstveno zapjevao da sam odmah izgasila muziku. Bila je to pjesma pomirenja za ova tri dana moje glavobolje. Jutros ih nema, ustvari vidim ih kako kruže po đardinima oko kuće ali na balkon ne dolaze. Zašto ?? ni to ne znam?



Evo popodne sam ga uspjela slikati sa posuđenim aparatom a balkon sam već sredila tj. očistila.

Mene si našla da ti poziram je li ????? Briši kad kažem frrrrrrrr




Vjerujete li da crna mačka nosi nesreću? Volite li mačke i kakva iskustva imate sa njima? Joj, već vas vidim ma ne te mačke nego ove ovakve ko na slici. E sad kad smo se razumjeli pišite.

Danas je jedan od onih dana kad moždanim vijugama vlada sjeta bez velikog razloga. Kad uživam gledati u nebo koje se sprema na počinak. Dok polako svira fado gasim i ja svjetla u mojim mislima.

E ljudi moji evo sam danas lijepo kupila na placi. Zar buket nije krasan i zdrav? Ma od svega najviše volim artićoke, naprosto ih obožavam. To je jedino jelo koje nikada ne odbijam. Toliko ih volim da ove dane kuham teće i teće onda to razdvojim u male porcije pa zaledim da imam za zimu. Ma kakve kamenice, jastozi itd meni su vam artićoke uf, uf, uf



PUNJENE ARTIČOKE
Prije kuhanja dobro ih je preko noći ostaviti u vodi da nabubre i da iz njih iziđu mušice kojih često zna biti. Prije spravljanja treba ih ocijediti.
Potrebito je: 6 kom artičoka, 2-3 pice česna, maslinovo ulje, parmezan, petrusin, pola čaše vode, papar, sol, krušnih mrvica, kopra, morača, mladi bob, mladi biž.
Dršci artičoka se podrežu, a tvrdi listovi odstrane. Mrvice, česan, papar, parmezan gratani, petrusin, sjeckani kopar, morač, sol, maslinovo ulje promiješati i tom smjesom puniti artičoke. Raširimo im latice, a nadjev stavljamo između latica. Stavimo ih okomito u teću, a između se stavlja bob i biž. Na njih se ulije voda pa se poklopi i kuha oko po ure dok omekšaju.

a onda sam načinila i našu čuvenu Stonsku tortu od makarula. Tako da sam bila valjana i sad popodne društvo stiže na kavicu i tad će torta fasovat.



STONSKA TORTA OD MAKARULA
Potrebito je: po kila makarula, 40 deka cukara, 6 jaja, 25 deka masla, 10 deka čokolate,15 deka oraha, 15 deka mjendula, 1 vanili cukar, 2 ožice kanjele, korica lemuna, kupica ruma, tijesto za obložiti kalup: 2 jaja, 40 deka oštrog brašna, ulje.
Makarule skuhamo i pustimo da se ohlade.(ne previše jer se stvrdnu i slijepe) Izgratati čokolatu i koricu jednog lemuna, samljevene mjendule i orahe, jaja lagano izbatimo. Od brašna, dva jaja malo ulja napraviti tijesto. To tijesto treba razvaljati i staviti u kalup najbolje neku teću tako da prekrije dno i strane. Ostatak tijesta mora visiti preko teće jer sa tim tijestom poslje prekriješ vrh. U tako obloženi kalup, složiti red makarula, posuti ih smjesom prethodno napravljenom od oraha, mjendula, čokolate, kanjele i listića masla. Činiti tako sve dok se napuni kalup, na vrh dodati ostatak sjeckanog masla i zatvoriti tijestom uz lagano pritiskanje rukom da se uhvati uz nadjev u kalupu. Vrh tijesta namazati otopljenim maslom i peći u pećnici na 180°C oko 45 min. Gotovu pečenu tortu ostaviti u teći da se ohladi pa je onda izvrnuti na veliki pjat, znači ono što je bilo gore sad stoji na pjatu. Onda je posuti cukarom i malo ukrasiti i ako izdržite sačekajte goste a ako ne navaliteeeeeeeeeeeeeeeee

S R E T A N

R O Đ E N D A N !




p. s. nadam se da sam dobro uspjela pročitati ono sa lijeve bande da je to 23, malo kasnim !!!

Sjećate li se priče o Šeherzadi,za one koji su zaboravili neka se podsjete:
U jednoj zemlji Dalekog istoka živio je nekad jedan kralj, koji je svake noći uzimao novu ženu i idućeg jutra naređivao da je pogube.
Poslje izvjesnog vremne ljudi su se strašno bojali jer je dolazio red na njihove kćeri. Svaka od njih morala je jednu noć biti kraljica. Jedan dan kćerka kraljevog savjetnika koja je inače bila jako mudra poput oca zamoli svoga oca da ona postane kraljeva žena. Željela je još da sa sobom povede svoju sestru kao pratilju. Otac je bio šokiran molbom, ali poznavajući svoju kćerku odlučio je poslušati. Naslutio je da njena mudrost može spasiti ostale djevojke. I takos se njegova kćerka Šeherzada vjenčala sa kraljem.
Poslje večere Šeherzada se obrati kralju: "Željela bih da se oprostim sa svojom sestrom i posljednji put joj poželim laku noć." Kralj se sa tim složi i dozvoli njenoj sestri da uđe. Kad je sjela ona zamoli Šeherzadu: "Draga sestro, ispričaj mi posljednji put jednu od tvojih preljepih priča. "Šeherzada počme pričati jednu priču, a kada je završi, kralj je bio tako ushićen, da je htio da čuje još jednu i ona mu obeća da će mu sljedeće večeri ispričati novu priču. Kralju su se njene priče toliko svidjele da joj je poštedio život.
Tako su proveli tisuću i jednu noć. Za to vrijeme kralj je toliko zavolio Šeherzadu da mu nije padalo na pamet da je ubije. Ona je ostala jedina kraljica svoje zemlje.

Lijepa priča eto kako ženski jezik može spasiti glavu. Pa nek još netko reče da mi brbljamo ludosti. U mom Gradu postoji Šeherzada preljepa kuća sa plavom kupolom. Za sve one koji su bili u Gradu ili imaju namjeru navratiti preporučila bih da obiđu prekrasne vrtove koje je krase. Šteta što se nitko od ovih "pametnjakovića" na vlasti ne sjeti da u tim krasnim đardinima svaku večer (ljeti) organiziraju pričanje priča. Pa jedno veče za djecu, drugu veče erotske priče za odrasle, treću noć ljubavnu priču ....ma tematika koliko hoćeš. Ti đardini su tako čarobni i vjerujem da bi bilo krcato čeljadi koji bi rado dolazili slušati priče uz pijuckanje osvježavajućeg napitka dok maestral hladi tople ljetne noći. Kad "naši pametni" pršte samo od ideja ko će više sebi u špag ugurat. Ponekad sebe ulovim kako razmišljam što bi se sve moglo sa tako malo investicija napraviti -sadržaja da jednostavno gost ne bi znao gdje prije poći....Ma morat ću se kandidirati idući put. Hoću li imati barem vašu podršku ??????

Ponekad prijatelj pomaže i u najčudnijim situacijama, a što ne zato prijatelji i postoje !

Predivno mjesto u svako godišpnje doba. Tu se zimi možete gušterati na škrtom suncu u zavjetrini a ujedno biti na otvorenom i pijuckati kavicu. Preko ljeta divota samo da nema urlika djece sa obližnjeg bazena. U ovo doba najljepše, nema puno turista uglavnom domaća čeljad. Konobarica više nego ljubazna, tišina, pogled izmišljen, sunce koje nježno škakulja gole ruke, petunije koje razasipaju miris iz šesnih pitara i sveopći spokoj na licima ljuci. Na moru ko da pluta sv. Andrija i grebeni. Ma bilo je lijepo popodne guštajte sa mnom.....


petunije



vjetar u kosi djevojčice


gospar koji pomno promatra svoj mobitel (privukao me odraz u staklu)


ukrasno drvce


sv. Andrija


grebeni na kom se trenutno gnjezde galebi


zar je potreban komentar ?

Ajde da vidim što radi mašta ? Na što vas podsjeća ova jagoda u mojoj ruci ?

Dubrovnik je grad u kome se život odvija svakodnevno između prošlosti i sadašnjosti. Pričati o Dubrovniku danas ne možete a da ne spomenete prošlost. Zbog izuzetne očuvanosti, vrijednosti i ljepote uvršten je svjetsku kulturnu baštinu. Ako se odlučite posjetiti Dubrovnik uza sve njegove ljepote koje izviru na svakom koraku preporučila bih i posjet tvrđavi Lovrijenac.
Nalazi se na jugozapadno od grada na 37 m. visokoj strmoj hridi nad morem. Mnogi pisci su tu krasnu tvrđavu nazivali dubrovačkim Giblatarom. Bila je od velike važnosti za obranu zapadnog dijela grada od eventualnih napada s kopna i mora. Prvi put se tvrđava spominje u legendi iz XI. st. Lovrijenac je kao i grad stradao u velikom potresu 1667 g. Vrijedni Dubrovčani istinski zaljubljenici u svoj grad iz ruševina i pepela podigli su nove zgrade, ojačali zidine, tvrđave i u svaki kamen utkali dio sebe. I danas dok šećete po tim glatkim kamenim blokovima morate znati svladati emocije koje vas u tom trenu preplavljuju. U Lovrijenac se ulazi preko 2 mosta koji su nekoć bili pokretni. Tu dominantnu utvrdu krase 12 m. debeli zidovi okrenuti prema moru. Sloboda se u Dubrovačkoj Republici čuvala na sve moguće načine. O tome nam svjedoči i glasoviti latinski natpis nad ulaznim vratima u tvrđavu: NON BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO. U prijevodu: Sloboda se ne prodaje ni za sve zlato svijeta. U blizini vrata je kip Sv. Vlaha zaštitnika grada Dubrovnika. Unutar tvrđave je četverokutno dvorište podržano moćnim arkadama. Visina utvrde nije jedinstvena, postoje tri tarace s neobično jakim grudobranima. Najšira je ujedno i najniža okrenuta na jug prema morskoj pučini. Stanovnici grada oduvijek su cijenili kulturu. Tako 1950 g. nastaju «Dubrovačke ljetne igre» koje nisu nastale po nekom planu već kao plod sretnog spoja kulturnog potencijala koji je stoljećima ugrađivan u mire grada i inicijative pojedinaca. U potrazi za prostorima pogodnim za scenske priredbe već je rano uočen golemi potencijal taraca na Lovrijencu. Priča o Dubrovačkim igrama je priča o gradu. Jer teško je razlučiti gdje počima jedno a nastavlja se drugo. Lovrijenac je dio života, prostor umjetnosti, svakodnevnica ali i festa ljudskog duha i stvaralaštva. Osobito se pokazalo pogodan za Shakespearova «Hamleta». Marko Fotez je u Lovrijencu vidio idealan prostor za prvog dubrovačkog «Hamleta» i od te izvedbe postala je kultna predstava ujedno i zaštitni znak Dubrovačkih ljetnih igara. «Biti ili ne biti ?» - pitanje je koje se tijekom ljeta čuje sa te tvrđave. Dok u tišini ljetne noći glumci svojim kostimima dočaravaju neka prošla vremena vi sjedite okruženi kamenim zidinama visoko na hridi iznad mora. Tu prekrasnu pozornicu pokriva nebo sa svojim svijetlim zvjezdanim lampionima. Tišinu noći prekine pokoja čiopa koja ujedno daje draž svoj toj atmosferi, kao da nas na tren želi probuditi iz tog sna kojeg svi sanjamo na tim predstavama. Od tog prvog čina pa do današnjih dana na tom otvorenom scenskom prostoru radio se istinski teatar. Ta tvrđava pruža bezbroj mogućnosti tako da se svake godine pronalazi neka nova scena. Nigdje na svijetu nećete tako istinski doživjeti predstavu «Hamleta», «Henrika IV.«, «Kralja Lira», «Otela», kao na toj tvrđavi koja svojim izgledom vraća sve prisutne u neka prohujala vremena.
Na Lovrijencu su gostovali mnogi strani teatri među kojima je najpoznatiji londonski Nacionalni teatar sa izvrsnim glumcima. Uz njih tu su i drugi čuveni glumci poput Veljka Maračića, Mata Domanća, Emila Kutijara, Rade Šeberđije, Gorana Višnjića koji su pokazali svo svoje glumačko umijeće.
Lovrijenac treba posjetiti i po danu i po noći. Tijekom dana oduševit će vas taj splet uskih prolaza, puškarnica, pogled koji se pruža sa taraca, a noću će te osjetiti kao se tu nekoć živjelo. Da su povijest i legende usko povezane dokazuju i priče vezane za Lovrijenac. Legenda kaže da su na toj hridi Mlečani namjeravali sagraditi utvrdu sa koje bi držali na oku Dubrovnik. Dubrovčani su doznali za takvu nakanu Mlečana pa su svim raspoloživim sredstvima i ljudstvom sagradili tvrđavu na visokoj hridi za samo tri mjeseca. Kad su došli Mlečani brodovima natovarenim građevinskim materijalom, vidjeli su da su ih Dubrovčani pretekli i nastavili su plovidbu put istoka. Druga priča je o topu zvanom «Gušter» najvećem topu kojeg je napravio čuveni Ivan Rabljanin. Na Lovrijencu je bilo više topova sve do dolaska Austrijanaca, tada su oni topove iznijeli iz Lovrijenca i odnijeli ih u Austriju gdje su ih otopili za oružje a neki i danas krase njihove muzeje. Prilikom dizanja najvećeg «Guštera» konop je pukao od težine i on je pao u more podno Lovrijenca. Nikada ga nitko do danas nije uspio pronaći. Uz upornost ronioca, istraživača do danas se ne zna njegovo mjesto koje ga skriva u morskim dubinama. Ljeti ronioci rado rone oko Lovrijenca u nadi da će oni biti ti koji će prvi pronaći čuvenog «Guštera».
Lovrijenac u svoj svojoj ljepoti, gorostasnoj veličini je jedinstvena građevina u Evropi i kao takvu trebalo bi je posjetiti i uživati u svim njenim ljepotama. To je mjesto gdje se isprepliću prošlost i sadašnjost gdje će te se osjetiti kao Kralj Lir ili Hamlet. To je pozornica, dom umjetnika, kulture, i mjesto inspiracije.


More i stijene podno Lovrjenca


Skale koje vode do ulaza


Pogled sa zidna


Gledan s Lokruma


I još jedan pogled sa zidina


Za svečanih prigoda

Ma dajte ljudi kome oni pričaju priče. Kakvo preživljavanje na pješčanoj plaži zvanoj -lemun. To mogu pričati nekome iz Zagreba, Varaždina, Osjeka i drugih gradova tj. onim ljudima koji nikada nogom nisu kročili na Mljet. Eto sinoć iz puste kurioštine odlučila sam pogledati to čudo, samo da vidim gdje će ih to iskrcati. Gledam one smiješne face koje se prenemažu pa na brodu plešu čuveni vlakić još je falilo da zapjevaju-maramica šarenica lepršala mala....bljak. Onda onaj lik koji pokušava biti voditelj cijelog projekta izbaci ona kokošija prsa i lof dubokim mističnim glasom objašnjava što im je činiti. I tako oni provedu cijelu noć na brodu a krenuli popodne iz gratskog porta a na Mljet stigli sutra dan. Tko ne zna rijet bi da je Mljet od Dubrovnika cijelu noć vožnje brodom. Ujutro ih iskrcavaju na dvije barke sa neophodnim stvarčicama. Ajme majko smotane čeljadi. Kad su uspjeli pronaći odredište komentirali su svoj "naporni" dolazak. Jedan stariji među njima kaže pukla su nam tri držača za vesla bura je bila 20 čvorova. E tu sam zalegla od smijeha:)))) ma daj kakvih 20 čvorova bio bi do Paga odlepršo. Mislim se da vidi po kakvim valima moj muž brodi i da mu naiđe onaj jedan manji od 10 m. mislio bi da je cunami. Kad su okrenuli veslat put plaže u mojoj kući smijanje do iznemoglosti i djeca se smiju. Mala vršti: Mama, mama tu smo se kupali, tu smo skupljali školjkice. E pa sad vi koji ste to sr...gledali da vam rečem da na toj plaži na kraju istočne vale u onoj šumici živi čovjek sa kozicama, ovcama, kokošima. A oni nam to prikažu ko napuštenu spjađu izoliranu od svijeta i ljudi. Mještani Saplunare koji žive u blizini tu redovno prolaze barkakma kad idu na ribanje. Uživala sam ih gledat kako se muče u tom "okrutnom" okruženju. Ma gdje god baciš udicu na Mljetu ulovit ćeš nešto. Onda na kraju nam prikažu ono dvoje koji su odma ispali u prvom krugu kako plaču i tješe se. Snimali su ih u Saplunari ali kadar su načinili tako da para i to napušteni dio i bez kuća i čeljadi. Meni nije trebalo vele (jedna bitva i muo ) da prepoznam gdje su, ma para mi se da stoje u prijatelja Baša (Bašica) na taraci. More bit da su kod njega odsjeli. Tako dragi moji svi vi koji gledate tu emisiju nedajte se zavarati to su vam priče za malu djecu. A one njihove izjave da su tu došli samo radi avanture a ne radi solada- Ma dajte molim vas. Ja sam za avanturu ali lova je ta koja pokreće svijet pa ne plače ona ženska zato što joj je propala avantura, ili da ja idem u takvu avanturu svaki dan bez kave, slušat tog debila kome burinić puše 20 čvorova. Ma poslušajte me svi vi s mora obavezno gledajte to preživljavanje takvih gluposti nećete još zadugo čuti. A ima li išta smiješnje od ljudskih gluposti.


Plaža Lemun na kojoj je iskrcana čuvena grupa za preživljavanje:

Ovu interesantnu fotografiju sam načinjela na Gruškoj placi. Išla sam slikati grdobinu i onda se od nikud stvorila ona ?? ali božanstveno idu zajedno zar ne ?

Moje milo maleno imalo je svoj prvi koncert. Ponosna mama čitaj (ja ) skakutla je od sreće. Tako je mirno izašla na pozornicu (meni se znoili dlanovi) šesno se načinjela i počela.......Dok sam je pokušavla slikati mislila sam da ću krenut glavom. Apart klizi iz ruku pa je previše zumiram pa mi mutna, ko da nikad aparat nisam držala u ruci. A, vjerujte mi sa aparatom imam simbiozu od najranijih dana. Ona bez trunke trema a ja u goloj vodi. A kao je samo dobro svirala bez i jedne greške. Profesorica je pratila na klaviru i sve je zvučalo božanstveno. Ma sva sam vam ponosna to je moje milo djete. A da ste mogli viđet naklon na finimentu, e to je već bilo tako otmjeno i profesionalno. Otac je bio isto ponosan jer je on taj od koga je naslijedila tu muzikalnost. Zato ja bolje pjevam od njega ha, ha (njemu je slon prrrrrrrr na uho) Cijela familja je bila sretna tu veče pa smo se kasnije slikavali svi sa malom umjetnicom a ona je ponosno pozirala sa svojim buketćem u ruci. Kad smo došli doma proslavili smo slijedećim :

Tko se nije skrio magarac je bio...

Selo Pičete nalazi se u Konavlima. Ljudi iz tog sela potakli su jednu vrijednu akciju, projek se zove- seoska orijentacija zasnovana na ekologiji i etnologiji. U selu živi oko šezdesetak ljudi u petnaestak kuća. Oni su odlučili obnoviti selo srušene pojate, gumna, međe, staze itd..prvo se krenulo sa čišćenjem terena od starih olupina, sadnjom autohtonih biljaka, doce su prokrčili od drače koja se svugdje proširila, tako su i stare međe ponovno ugledale svjetlo dana. Idejni začetnik ovog vrijednog projekta je Pavo Miloglav. U protekloj godini puno su načinili, imaju u planu još dovršiti pokrivanje starih pojata, u kojima će biti apartmani i dograditi će u tom stilu još kućica koje će isto biti apartmani. Planiraju privući turiste u prekrasno konavosko selo. Mnogi turisti koji su već posjetili Pičete oduševljeni su pogledom, čistim zrakom, ljubaznošću ljudi, mirom i prekrasnom prirodom koja mjesto okružuje. Iz Dubrovnika do Pičeta treba dobra ura robe ali vrijedi truda poći i doživjeti kao je to nekada bilo živjeti na selu. Mještani sa ponosom pokazuju što su sve učinili. Kažu da su sretni jer imaju živu vodu pa uzgajaju ekološki čisto razno voće i povrće koje stranci rado konzumiraju. Za sada još nemaju uvete za cjelodnevni prihvat gostiju ali za ovu sezonu imaju najave mnogobrojnih šetača uglavnom njemačkih turista.
Njih će autobusima dovoziti u selo a oni će potom u šetnju brdom, i po preljepoj prirodi, kad se umore mogu se okrijepiti domaćim proizvodima na čistom zraku. Gospar Pavo će vam se rado pohvaliti da je i Niko Pulić rodom iz Pičeta.


1 Obnovljena pojata


2Uređeni vrtovi



3.I ona je pozirala tipičnim manekenskim pogledom


4.Pogled na preljepu prirodu


5.Nekoga treba uoglaviti ?????


6.Tamburić u kom se pržila kava


7.Gumno


8.prostor u kom se glasio klak


9.Neobična svjetiljka


10.Bačve


11.Pogled kroz staro deblo


12.Konavoska torba


13.Naprtnjača sa kojom su prije prskali lozu


14.Svijetlila je nekad davno

E, juče nije prodavala ljubičice. Ova draga starica uvijek šeta po gradu i nudi cvijeće sukladno godišnjem dobu, do neki dan u njenoj korpici stajali su tulipani i tako iz stađona u stađon ona lijepe cvjetićie nudi strancima i domaćoj čeljadi koja sjede uz kavicu i po naški kunduruju. Gledam je neki dan, i tako mi je tugu učinjela. Ide od trpeze do trpeze i nudi cvjetiće a mlada čeljad samo što je ne tisnu ili oflimaju tako su drski prema njoj. Kad je prišla trpezi za kojom su sjedili stariji gospari sva trojica su uzeli po buketić i potom ga odmah regalali postarijim gospođama, koje su se skladno zafalile. Često tako dok sjedim promatram ljude ovu staricu već duže vremena viđam po gradu. Sikuro ima malu pensiju pa mora zaraditi koji solad na ovi način. Ljeti često prodaje sitne konavoske radove koje joj stranci vrlo rado kupuju. Ponekad mi se čini da dati lemozinu znači baciti novac. Dati ovakvim ljudima koji u svojoj neimaštini ponovo pronalaze skladan i posten komad kruha merita puno više. Kad sam je zamolila u vratima od Grada da je slikam znate što mi je rekla ? Sinko, ma malo sam nikakva u ovom starom kaputu! Steglo me oko srca ostavila sam joj solde, cvijeće nisam uzela već sam joj rekla da ja taj buket regalavam njoj. Uza sve što trpi u njoj je ostao onaj dio koji nosi svaka žena da se prije fotografavanja vaja malo i načinjet. Pošla sam dalje a oko mene sve vrvi od predizbornih plakata svi se smiješe i nude kule u oblacima. Ti smješni čovječuljci svaki dan kad hode u zgradu županije moraju barem jednom na dan sresti tu staricu, vjerujem da se ni ne osvrnu za njom. Te licimjerne face koje misle samo na sebe crvče zadnje dane na svim radio postajama i pričaju da nerečem priče rijet ću bajke. Odavno sam shvatila da od njihove priče nema koristi i da se čovjek sam mora boriti za svoj dio pod plavim nebom ali ne mogu da se ne pitam -Bože, ko zna što mene čeka pod starost?