Marketing
Prodavačica ljubičica
E, juče nije prodavala ljubičice. Ova draga starica uvijek šeta po gradu i nudi cvijeće sukladno godišnjem dobu, do neki dan u njenoj korpici stajali su tulipani i tako iz stađona u stađon ona lijepe cvjetićie nudi strancima i domaćoj čeljadi koja sjede uz kavicu i po naški kunduruju. Gledam je neki dan, i tako mi je tugu učinjela. Ide od trpeze do trpeze i nudi cvjetiće a mlada čeljad samo što je ne tisnu ili oflimaju tako su drski prema njoj. Kad je prišla trpezi za kojom su sjedili stariji gospari sva trojica su uzeli po buketić i potom ga odmah regalali postarijim gospođama, koje su se skladno zafalile. Često tako dok sjedim promatram ljude ovu staricu već duže vremena viđam po gradu. Sikuro ima malu pensiju pa mora zaraditi koji solad na ovi način. Ljeti često prodaje sitne konavoske radove koje joj stranci vrlo rado kupuju. Ponekad mi se čini da dati lemozinu znači baciti novac. Dati ovakvim ljudima koji u svojoj neimaštini ponovo pronalaze skladan i posten komad kruha merita puno više. Kad sam je zamolila u vratima od Grada da je slikam znate što mi je rekla ? Sinko, ma malo sam nikakva u ovom starom kaputu! Steglo me oko srca ostavila sam joj solde, cvijeće nisam uzela već sam joj rekla da ja taj buket regalavam njoj. Uza sve što trpi u njoj je ostao onaj dio koji nosi svaka žena da se prije fotografavanja vaja malo i načinjet. Pošla sam dalje a oko mene sve vrvi od predizbornih plakata svi se smiješe i nude kule u oblacima. Ti smješni čovječuljci svaki dan kad hode u zgradu županije moraju barem jednom na dan sresti tu staricu, vjerujem da se ni ne osvrnu za njom. Te licimjerne face koje misle samo na sebe crvče zadnje dane na svim radio postajama i pričaju da nerečem priče rijet ću bajke. Odavno sam shvatila da od njihove priče nema koristi i da se čovjek sam mora boriti za svoj dio pod plavim nebom ali ne mogu da se ne pitam -Bože, ko zna što mene čeka pod starost?
Post je objavljen 03.05.2005. u 17:33 sati.