Juče sam baš razgovarala sa jednim frendom koji se cijelu zimu kupa u moru. Imao je problema sa škinom i svaki dan je išao plivati na bazen, došle su godine rata a on je odlučio svoje kupanje u moru malo produžiti pa je shvatio da to i nije tako strašno kupati se u prvo i drugom mjesecu u moru. Ja svoje prve banje uvijek učinim 1. 05. Ove godine to neću nekako mi je zima još se gušteram na suncu i upijam toplinu pričekat ću još koji dan. Danas oko 13 h. slikala sam ove mladiće iz Bosne kojima more nije bilo studeno. Otvoriloi su sezonu banjanaj (kupanja) na plaži Šuljić u Pilama. Odma me povukla želja da se bućnem. Danas je more bilo 16.C sasvim pristojno za kupanje. Prve banje treba činit uvijek na spjađi gdje je zavjetrina a dosta sunca i nema fala. Najdraže su mi prve banje i one u rujnu i listopadu kad nema čeljadi a more fino toplo tišina na spjađi sunce prži nema graje- ma divota.

Kao što vidite ovo nije jedini ovakav znak na području naše županije. Poduzeće za ceste kao da ne vozi ovom relacijom ,oni to ne obadaju a meni svaki put kopa oči. Jer odamh stotinjak metara dalje redovno stoji policija i napklaćuje kazne, ko` morali ste vidjeti znak? Koji znak, možda ovaj skriven u žbunju? -nema teorije. Da ne spominjem koliko sam puta tu službu zvala na telfon odron je tu i tu, oni se provozaju ujutro jedan put i onda valjda spavaju što li rade ili kose travu usput, fakat mi nije jasno. Ovakvih gluposti na svakom koraku. Kad vozite magistralom put nove petlje dočeka vas veliki natpis- Dobro došli u Dubrovnik, a nigdje strjelice ili natpisa sa oznakom gdje se treba skrenuti, da samo vidite ljeti koliko stranaca prošiša a prvo okretište je na Dubcu. Mi dočekivamo spremno goste! Fakat se ponekad pitam zar smo svi toliko nemarni i zar nam je toliko stalo da sami sebe uništimo u svakom pogledu?






Slikavano je malo izdaljega ali obratite pažnju na natpis Soline a ispod njega je znak u žbunju vidi se samo jedan mali dio.

Danas sam super danas sam za 5 danas je cijeli moj svijet, došao je izabranik srca moga. Uf, ubija me inače to čekanje iščekivanje ali kad je tu sve se pokrene život kao da ponovo krene. Sve dobije smisao boju, zvuk postale ljepši i dan sunčaniji.Svi koji imaju veze sa pomorcima znaju kako se osjećam. Baš sam sretna to moram malo podjeliti i sa vama pa za ovu prigodu lijepe slikice.

Danima već radim do 1 h ponoći pa se dižem ko vampir da bi dostigla sve što sam naumila. Popodne mi je najgore tad klanjam ko da sam u Meki kapke podupirem štikadentima i treniram izdržljivost. Vaja mi ovako još koji dan pa ću se valjda onda naspat. Tu i tamo sjednem da malo pročitam što vi radite. Vidim Mikele se ugodno druži između redaka čitam da je zbog nečega sjetan i tužan???? ljubav??? viked spašava glavu u čudnim situacijama. Uf, baš sam krepana evo za danas samo ova lijepa slikica freški ubrana tj. slikana. Svih vas voli Mala !

Dragi Mikele podsjetio me da i ja imam slikica sa starog dubrovačkog vodovoda stoga vam ih rado pružam na uvid. A svakao posjetite i njegovu stranicu. http://mikele.blog.hr/
* * *
Dubrovnik je oduvijek imao živu vodu. Ona je bila jedan od ključnih elemenata za razvitak naselja. Najbolji dokaz o postojanju vode su nalazi arheoloških istraživanja 1981-1987 g. na Bunićevoj poljani gdje su otkriveni pučevi tj. živa voda. Vlada je postepeno gradila i javne bunare izvan zidina na Pilama.
Zbog većeg broja stanovništva javila se i veća potreba za vodom. Osobito za ljetnih mjeseci kad je bila suša. Tada su vodu za piće dovozili iz Mlina i Rijeke dubrovačke. U XIV. stoljeću dva broda su dovozila vodu za piće iz Mlina jer su tamo bili izvori pitke vode koji su ujedno bili najbliži gradu, a brodovima je bilo najlakše dovesti veću količinu vode. U tom periodu snažno se razvijaju tkalački i kožarski zanati a proces rada zahtijevao je veliku količinu vode.
Potreba za vodom je iz dana u dan bila veća pa je Veliko vijeće na svojoj sjednici 2. lipnja 1436 godine donosi odluku o gradnji kanala s izvorskom vodom iz Šumeta koji se nalazi na nadmorskoj visini od 109 metara u zaleđu grada. Razlika u visini bila je glavni uvjet za dobivanje vode slobodnim padom, jer u ono vrijeme nisu postojali strojevi koji bi vršili pritisak. Dva majstora iz južne Italije Onofrije de la cava i Andreucius de Tramonete de Bulbito, sklopili su ugovor sa Velikim vijećem o načinu i mjestu izgradnje vodovoda. U ugovoru je stajalo:
-Onofrije i Andreucio se obavezuju da će dovesti vodu sa Šumeta u Dubrovnik. U gradu će napraviti dvije česme, za što će Vlada dati materijal, a oni svoj rad.
-Sam kanal će biti širok na najužem mjestu onoliko koliko je duga opeka; isto je toliko visok, odnosno takvog će biti promjera. Prekratit će se neprerađenim kamenom i krečom.
-Na svako pola milje će se napraviti korito od kamena. Tu će se postaviti olovna ploča sa rupicama da bi voda oticala dalje čista.
-Sav kanal će se dobro oblijepiti krečom.
-Ukoliko se kanal kroz godinu dana pokvari, oni se obavezuju da će ga besplatno popraviti.
-Obučit će se ovom poslu dva domaća majstora i zbog toga će ih držati u službi.
-Gdje god bude potrebno napravit će lukove.
-U kanal će uvesti i dvije druge vode na koje su putem naišli, ukoliko to bude potrebno.
-Obojica graditelja snose sve troškove gradnje.
-Do kraja listopada 1437 g. će se voda dovesti u grad
-Vodu će prema potrebi voditi po površini ili ispod zemlje.
-Sav će se građevinski materijal dobivati po cijeni kako ga dobije i vlada.
-Kako zbog ovoga posla moraju dovesti u grad mnogo majstora i radnika, dozvolit će im se slobodan uvoz od 150 mjera vina. Ukoliko se pri tom budu događale nepravilnosti, spremni su platiti globu.
-Vlada im osigurava stan (kuću) u samom gradu, na Pilama ili Pločama, a uz godišnju najamninu od 30-40 perpera. Drugu kuću im vlada osigurava negdje uz put ka gradnji, koja može biti od 100 dasaka, ukoliko se ne može naći kamena.
-Vlada ih u svemu izjednačava kao da su građani Dubrovnika.
-Svi majstori i radnici koji rade na izgradnji vodovoda ne mogu vršiti privatne radnje sve dok se vodovod ne izgradi.
-Za sav svoj rad i troškove dobit će, u obrocima 8250 zlatnih mletačkih dukata.

Vodovod je proradio 1438 godine. Iznosio je 11 700 metara, prolazio donjim padinama Srđa. Predio kojim je prolazio dobio je naziv Kono. U jednoj sekundi davao je 70 litara vode, a nagib od Šumeta do rezervoara Mlini iznosio je 0,6 %. To nam dokazuje koliko su u ono doba izvođači bili sposobni i domišljati. Vodovod se opskrbljivao iz više izvora (Bota, Orahovac, Račevica, Vrelo, Podvrelo, Vrijesna glavica). Uzduž vodovoda bili su sagrađeni rezervoari za skupljanje vode i taloženje nečistoće. Najveći rezervoar je bio Mlini iza Minčete jer je voda iz njega pokretala mlinove. Iz tog rezervoara se punila velika cisterna u Minčeti iz koje je voda prirodnim padom tekla zidinama do dvije česme unutar zidina. Velika Onofrijeva česma izgrađena je 1440 g. a mala 1442 godine. U kanalima koji su bili na zidinama nalazili su se i filteri koji su pročišćavali vodu. Cijeli vodovod se brižno čuvao, za njegovo čuvanje bili su birani ljudi. Vlada se bojala da ljudi koji žive na području gdje prolazi vodovod ne budu iz njega crpili vodu za napajanje stoke, pranje vune, zalijevanje vrtova ili ubacivanja otrova u vodovod. Stoga je Veliko vijeće donijelo slijedeće stroge propise:
-Odsjeći će se desna ruka svakome tko otvori ili začepi kanal zbog čega bi se voda razlijevala ili da se poremeti njezin tok.
-Tko otkrije prekršitelja, dobit će nagradu, ako se krivci ne nađu, štetu će platiti 5 najbližih kuća pri čemu će svaki domaćin kuće platiti 5 perpera globe. Ako je u blizini neka vila ona sve to plaća.
-Onaj koji bude u kanalu prao vunu, platno ili druge stvari platiti će 25 perpera globe ili izdržati mjesec dana u zatvoru.
-Svaki onaj kroz čiji vrt, kuću ili zemljište bude tekla voda iz oštećenog kanala, mora to prijaviti Malom vijeću u roku od osam dana. U protivnom, platiti će globu od dvadeset perpera.
-Činovnici koji nadgledaju vodovod svaki će tjedan slati zidara u pratnji zdura da pregleda čitav tok vodovoda i da utvrde da li je gdje nešto pokvareno ili oštećeno.
Mudri Dubrovčani su i dalje čuvali svoje bunare u slučaju suše ili da kanal zataji. Tako je bilo sve do 1920 godine kad se prelazi na podzemno ukopavanje cjevovoda koji je postepeno zamijenio stari kanal.
Stari vodovod ima svoju povijesnu vrijednost jer se grad četiri stoljeća opskrbljivao vodom iz njega. Na dijelu od Nuncijate do Šumeta još je u dobrim dijelom očuvan. Danas po tim kamenim pločama rado šetaju izletnici dok uživaju u tišini i prekrasnom pogledu ni ne sluteći da je upravo ispod tih kamenih ploča nekoć tekla voda koja je značila život za grad.

br. 1. Frnkijev most sa desne strane prema Sustjepanu je najdublji gaz na cijelom Sredozemlju. E i to smo uspjeli upropastit tu su se trebali sidriti mega brodovi ali neko je zamislio da most mora ići baš tako. Pa eto im ga svaka manja bura oni ga zatvaraju...




br. 2.Pogled na crkvu u staroj Mokošici



br.3.selo preko puta



br. 4. most



5.povratak u sigurnu luku



6. i u travi ljepota se skriva



7.Mokošica zvana Kokošica naselje kakvo dubrovčani nikada ne bi izgradili beton-beton- bez smisla bez duha i ljepote...



8.puteljak kojim je jurio ćiro



9.puteljak



10.sa suzom u oku gledam ljetnikovac dubrovačkih gospara



11.ploče iznad vodovoda



12.prekrasan pogled na marinu u Komolcu



13.crkva u Rožatu



14. i na povratku prekrasan pogled na Grušku valu

Tko nije posjetio dragog mladića Pera Kojana u Konavloma u ova prekrasna proljetna vremena to mu je prilika. Svakao priuštite sebi jahanje na konjima kroz prekrasnu prirodu i nezaboravan pogled na konavoske stijene. Cijeli izlet biti će popraćen veselim pričicama i događajima. Popu onog kad je Pero pokušavao strankinju popeti na konja a ona se riđipetom zakačila za sedlo i ostala visit. Muž umjesto da joj pomogne potrčao po aparat da je slika dok je ona tako visila. Poslje predivnog izleta na konjima naprosto se teško odvojiti od tog dragog čovjeka i tih predivnih konja.
Kakda ste se počeli baviti ovim poslom?
Sa ovim poslom sam se počeo baviti prije dvije godine. Imao sam problema da me uopće shvate ozbiljno što hoću radit. Shvatili su kad sam pošao o svom trošku tri mjeseca u Zagreb. Prije toga već sam isplanirao gdje ću izgraditi konjušnicu i kako to sve skupa treba izgledati. Bio sam na hipodromu u Zagrebu radio sam sa ljudima koji se profesionalno bave preponskim jahanjem. Taj konjički sport što ja želim ne može bez turizma što znači prvo turizam pa onda sport što sad nije ubiti ni toliko važno.
Što ste po struci i kao se rodila ta ljubav prema konjima ?
Po struci sam elektor tehničar. Nije to samo ljubav prema kojima to je i ljubav prema prirodi, pa je to jedno drugo vuklo. Oduvijek volim voziti motore, sličnosti između konja i motora ipak ima. Sjedite na njemu i idete kroz prirodu snaga je ispod vas, lijep osjećaj svakako. Te staze koje su sad u funkciji za jahanje ja sam prolazio pješke i uživao u toj prirodi. Tako se rodila ideja da sebi kupim konja da bi na kraju to ispalo da bi to mogao biti moj posao- zašto ne.
Koliko je staza duga i koliko je vremenski potrebno da se pređe na konjima ?Pola sata je ujahivanje onda dva sata traje taj krug koji je otprilike nekih 10 km. Jedan dio su stare konjske staze koje sam ja očistio nakon 25 godina.
Te staze čije su one vlasništvo ?
To su staze koje su bile zapuštene a svi su se prije njima služili, možda jedan mali dio prelazi preko tuđih posjeda. Ljudi iz sela su se sa tim složili i nije bilo nikakvih problema. Te staze se slabo koriste samo ih ja sada koristim sa konjima.
Kako se zovu konji ?
Kobila lipicanerka Lela, pa Američki kasač Keš, Lino bijeli, Sirijus crni visoki konj, Baro i pastuh Safir kojeg djeca rado jašu.
Puno ljudi je zainteresirano pa žele pola sata, sat ali jednostavno to se ne može. Jer želim pružiti svoj djeci koja tu dođu priliku da jašu na konju. Tako da dijete jaše ja idem uz konja i učinimo dva kruga a to košta 15 kn. Za odrasle je jahanje petkom, subotom, nedjeljom ujutro i popodne, a jahanje traje dva i po sata.

Kakve uvjete konji moraju imati zimi, što im je potrebno?Konji koje imam do sada su imali duplo teže uvjete nego što sad imaju. Ovdje su kao u hotelu, sve je zatvoreno jako je važno da nema propuha. Pozicija konjušnice je idealna sakriveno je od svih vjetrova jedino sa mora. Sve je zatvoreno jer je najbitnije da nema velikog propuha i da su na suhome.
Vaša iskustava sa strancima, da li su to ljudi koji su i prije jahali ili su to početnici, boje li se ?
95% su ljudi koji prvi put sjedaju na konja a svega 5% su oni koji već imaju nekoga iskustva. Ako ništa to su ljudi koji su barem vidjeli konja. Cure su daleko hrabrije od muških, mnogo bolje sjede u sedlu, discipliranije su. Irci, Škoti i Englezi to su najčešći gosti i sa njima imam strašno dobra iskustva, stvorio sam mnogo dobrih kontakata, šalju mi novine iz Engleske. Kad sam im ispričao kakva je situacija sa konjarstvom u Hrvatskoj oni su se odlučili da mi šalju te novine u kojima mogu pronaći mnoge važne informacije što se tiče boksa ili ograda što mi treba za sljedeću godinu.
U koliko sati kreću ture jahanja ?
Ljeti su veliki problemi kad je velika vrućina. Ali kako smo kretali u 17.30 jedan dio staze se prolazi kroz šumu tako da se nije izravno na suncu a kad se taj dio prođe i kad dođemo do čistine već je sunce pomalo zašlo. Prva tura jahanja tj. jutarnja tura je u 7.30 i traje do 11 u sklopu jahanja imaju zakusku, gdje serviramo uglavnom domaću hranu sir, pršut. Konji izlaze dnevno dva puta na jahanje druga tura je u 17.30 a iduće ljeto će ta tura biti u 19 h. Ići će se pred mrak i zaustavljanje na vidikovcu gdje će se čekati zalaz sunca i onda vraćanje po noći.
Održavanje, liječenje, veterinar ?
To je jedan problem razvijanja, pošto je ovo nešto sasvim novo do Sinja nema nitko tko se bavi sličnim poslom. Da mi se nešto dogodi konju biti ću u velikim problemima, sad upravo nabavljam prikolicu jer moram konja vodit kod veterinara ili dovesti veterinara ovdje. U Hrvatskoj ima par veterinara ali uža specijalnost im nisu konji a meni baš takav treba jer konji su jako komplicirane životinje. Ovaj rad zahtjeva mnogo rada održavanje konja, potkivanje, održavanje štale. Meni dolazi potkivač iz Sinja ili Zagreba, ovdje ima potkivača ali sve su to stariji ljudi koji su zadnji put taj posao radili prije 20 godina. Poslije toliko vremena ne mogu dozvoliti da se netko ponovno uči na mojim konjima jer ako ga slučajno povrijedi ja ga ne mogu jahati po mjesec dana a za to vrijeme treba ga hraniti i održavati. Što se tiče veterinara tu imam plan da uz pomoć sponzora, turističke zajednice i svih koji za to pokažu interes da jednog mladog veterinara pošaljemo na specijalizaciju u Njemačku. Tamo imam neke veze sa Nijemcima oni su jako razvijeni u tom konjičkom sportu. Moram to svakako organizirati. Naglo povećanje broja konja i veća je vjerojatnost da će jednom od njih ispasti potkova, ili da će se razboljeti a i povećanje rizika i u drugim oblicima. Meni takav čovjek treba definitivno. Što se tiče ovoga novog projekta tu se puno radi na tome da tu bude uključen konjički elitni sport, jer svi znamo da Dubrovnik teži nekakvom elitnom turizmu. Planiran da u budućnosti tu budu Međunarodni turniri jer mislim da Dubrovnik to zaslužuje. Turizam se mora razvijati i u tom smjeru.
Da li imate kakvih problema sa radom ?
Jedan od većih problema je što ne mogu naći štalara, neće nitko mlad da radi taj posao. Cijelo ljeto tražim nekoga tko bi radio taj posao. Svi govore kako se nema posla a kad se posao nudi tu blizu kuće svi biraju i ne žele raditi. Konji su mirni ali bez obzira na to štalar treba biti netko tko taj posao voli, tko neće udarati konje ako su neposlušni. Konja treba njegovati ulagati u njega i znati ga održavati. A i nije problem raditi taj posao ja bih rado nekoga uputio kako se to radi i ako imalo ima osjećaja prema životinjama vrlo brzo bi shvatio što treba raditi.
Kakao nabavljate hranu za konje i sa čime ih hranite ?
Zobi dosta pojedu tu je još i kukuruz a trava koju je teško za kupiti bala sijena košta 30 kn realna cijena je 10 kn. Sijeno nabavljam sa Plitvica ili iz Slavonije jer nemam nigdje bliže. Uz hranu moram dosta izdvojiti i za prijevoz. Za njih je posebna prehran i točno se zna vrijeme kad se trebaju hraniti
Volite li vaš posao ?
Ovaj posao doista treba voljeti da bi se radio jer uz konje treba biti svaki dan oni ne znaju kad su praznici ili nedjelja tri puta dnevno se hrane. Svako jutro konje treba održavati, sedla treba namazati konje očetkati. Ja svako jutro kad tu dođem dolazim sa gustom i veseljem.
Još uvijek sve ovo ne doživljavam kao neki posao pa mi je za sada lako a što je najvažnije ostaje ona uvijek prisutna ljubav prema konjima.

Dok ovih dana uživam u prirodi i branju zabranjenih šparoga nailazim na čudne predmete. I toga je iz godine u godinu sve više i više. Tako na Babinom kuku u šetnji prema tvrđavi možete pronaći starih špahera, namještaja, ombrela, kariola itd. A građevinskog otpada da i ne govorim. Zatrpali su mi moje lijepe male šparoge. Gdje su sad ti inspektori ???' Najljepši primjer je stara olupina od čudnog prevoznog srestva. Drugi dan sam šetal au Župi -prekrasnom šetnicom ali moj nemirni duh voli zaviriti tamo gdje drugi ne idu pa sam tako ponovo otkrila jedan bibi i to podnignut na kolone. Ima takvih olupina po Gradu koliko hoćete tako iza crkve sv. Mihajla između dvije zgrade parkirana su dva stara jugića totalno zarasla u travu. To ću vam isto jednom prilikokm pokazati. Dolazi ljeto stranci će šetati i po Župi i na Babinom kuku, pa se čovjek mora pitati :Koje beštije od ljudi mogu bacati smeće u prirodu.?Meritalo bi im sve te špahere, olupine skupiti i donjeti na prag od kuće ili bolje u tinel možda bi onda shvatili što čine, a možda i nebi ????

Papa primio Povelju počasnog građanina Dubrovnika
Papa Ivan Pavao II. počasni je građanin Dubrovnika, grada s čijim je patnjama u tijeku agresije na Hrvatsku posebno suosjećao. Dubrovačko izaslanstvo na čelu s gradonačelnicom Dubravkom Šuicom i biskupom Želimirom Puljićem predalo je Svetom Ocu u njegovoj privatnoj biblioteci u Vatikanu Povelju počasnog građanina s prigodnim slikarskim uratkom umjetnika Lukše Peke, koji prikazuje crkvu Sv. Vlaha pred kojom je Papa u lipnju protekle godine blagoslovio djecu. Predali su mu i kopiju Statuta grada Dubrovnika iz 1272., pisanog na latinskome i hrvatskom jeziku. Gradonačelnica Šuica u svom je govoru istaknula kako je vodstvo grada Dubrovnika u prigodi ovogodišnje feste sv. Vlaha odlučilo Ivana Pavla II. proglasiti počasnim građaninom, jer je svojim pastirskim pohodom puku donio veliko ohrabrenje te će trajno pamtiti njegove riječi i "prepričavati sve ono lijepo što smo u toj prigodi čuli i doživjeli".
Papa je u svom govoru na hrvatskom jeziku, što je posebno razveselilo Dubrovčane, potvrdio kako se još uvijek s posebnim osjećajem prisjeća raznih trenutaka s toga apostolskog hodočašća u tijeku kojega je upravo u Dubrovniku "proglasio blaženom jednu uglednu kćer Hrvatske: Mariju Propetoga Isusa Petković". Prisjetio se i kako je na kraju misnog slavlja izrekao posebni "Hvala!" ljubljenome gradu te je i ovom prigodom zahvalio za srdačno gostoprimstvo. Istaknuo je svoju posebnu zahvalu i radost "što ste me htjeli ubrojiti među građane staroga i lijepoga Dubrovnika, toga pravog bisera hrvatskog Jadrana, središta tisućljetne uljudbe, prožete katoličkom vjerom i obilježene stalnom vjernošću Petrovim nasljednicima, pa i u vrlo teškim vremenima" te je izrazio nadu da će se ta uljudbena vjerska baština razvijati i rasti i u budućnosti. Sveti je Otac na kraju zaželio da "nad stanovnicima Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije kao i nad svim Hrvatima uvijek bdije Presveta Bogorodica, koju se zaziva i kao Gospu Velikoga hrvatskoga krsnog zavjeta te sveti Josip i sveti Vlaho. Neka Bog blagoslovi Dubrovnik, koji je od danas i moj grad, i svu hrvatsku zemlju".
O IVANU PAVLU II
Karol Jozef Wojtyla, koji je u listopadu 1978. pošto je izabran za Papu uzeo ime Ivan Pavao Drugi, rođen je u Wadowicama nedaleko od Krakowa 18. svibnja 1920. godine. Prvu svetu pričest primio je u devetoj godini, a svetu potvrdu u osamnaestoj. Srednju školu pohađao je u Wadowicama i maturirao 1938. Iste godine na Jagiellonskom sveučilištu upisao je dramski studij. Godine 1942., osjetivši poziv za svećeničko zvanje, ušao je u sjemenište u Krakowu, a nakon Drugoga svjetskog rata, pošto je ponovno otvoreno Jagiellonsko sveučilište, Karol Woytila na istom je sveučilištu nastavio studij teologije. Zaređen je za svećenika u Krakowu 1. studenoga 1946. Nakon mlade mise odlazi na specijalizaciju u Rim, gdje je pod vodstvom francuskoga dominikanca Garrigou-Lagrangea doktorirao na temu vjere u djelima sv. Ivana od Križa. Nakon povratka u Krakow 1948. obavljao je župničku službu u različitim župama Krakowa te dužnost kapelana na Sveučilištu, gdje je, nakon povratka iz Rima, nastavio studij filozofije. Godine 1953. doktorira na Lublinskom sveučilištu, gdje je poslije bio profesor moralne teologije i društvene etike, a iste je predmete predavao i na teologiji u Krakowu. U tridesetosmoj godini života papa Pio XII. imenovao ga je naslovnim biskupom Ombija, 4. srpnja 1958., a za pomoćnog krakowskog biskupa zaređen je 28. rujna 1958. godine. Krakowskim nadbiskupom postao je 13. siječnja 1964., a tri godine poslije, 26. lipnja 1967., papa Pavao VI. imenovao ga je kardinalom Svete Rimske Crkve.U noći 16. listopada 1978. izabran je za poglavara Katoličke crkve te je na papinsku službu ustoličen 22. listopada 1978., uzevši ime Ivan Pavao II. U prvom posjetu Crkvi u Republici Hrvatskoj bio je 10. i 11. listopada 1994. godine, za 900. obljetnice Zagrebačke nadbiskupije. Četiri godine poslije Sveti je Otac drugi put posjetio Hrvatsku: od 2. do 4. listopada 1998. U treći posjet Sveti Otac je došao 5. lipnja i boravio do 9. lipnja 2003., što je ujedno njegovo jubilarno, 100. putovanje izvan Vatikana. Prilikom III. pohoda RH, papa je posjetio Rijeku, Osijek, Đakovo, Dubrovnik i Zadar. U Dubrovniku je proglasio blaženom časnu sestru reda sv. Franje Mariju Propetoga Petković. Manje poznate stvari i činjenice iz života Svetog Oca

Kaktus u mom đardinu zar nije originalan nije šala......