Ovo je post bez naslova.. =)
Ne želim pisati o blagdanima.
Ne želim da moj post bude kao većina ostalih.
Ne želim. Ali bit će.
Udostojila sam se potrudit napisat koju riječ.
Ono malo volje bar za to nać.
Mrzim ovo blagdansko vrijeme. Zar su blagdani? Uopce to ne primjećujem. Ne osjećam.
Nekad sam imala osjećaj za Božić. Onaj radostan. Bila bih presretna. [omg, pišem k'o da imam 60 godina].
Enivej. Htjela sam reć, sve je postalo tako izlizano. ''E, sretan ti Božić'' - riječi koje govorim tek toliko. Iz nekog principa. Običaja. Kulture. Al dal ja to uistinu osjećam. Nimalo.
Trebala bih biti sretna. Tko to kaze?. JA!.
Ja to želim. Ali nešto me koči u tome. Želim osječat onoliku sreću kao što sam osjećala sa 10 godina.
Želim da mi onaj okićen bor nešto znači. Da pobuđuje neki drugi osjećaj u meni. Osjećaj cijelosti.
Pripadnosti. Ono neko uzbuđenje.
Trudim se to povratit, da bude bar upola kao nekad.
Al jednostavno. Ne može.
Umara me to. Trudim se. Za sebe. Ali sve kao da je uzalud. Trudim se ne razmisljat o sitnicama koje me cine nesretnom. Ali te sitnice kao da postaju sve veće. Iscrpljujuće je.
Ne želim pisati o onome što želim. Jer to su samo želje. Puke želje. Bez smisla.
Ne želim pisati o smislu. Ne želim pisati o sebi. Ne želim pisati o osjećajima.
Fali mi Bubi. Bubi je bio moj pas. [ok, ne samo moj.. nvm]
Svi su ga voljeli. Kad kažem svi, to mislim doslovno. Pratio me nekad do stanice kad bi isla u skolu.
Nekad je znao uc u bus pa su ga tjerali van. Ah. <33
I onda jedan dan zazvonio telefon. Udario ga je auto. Bubi's gone. =(
Fale mi njegove pseće bedastoće.
Fali mi mnogo toga. Fali mi osjećaj pripadnosti. Osjećaj doživljenosti.
Želim moći vjerovati onima kojima sam nekad vjerovala.
Želim ispravit pogreške. Želim da mi ukažu na pogreške koje ne vidim.
Želim da prođu blagdani.
Rekla sam da ne želim pisati o onome što zapravo želim.
E pa, lagala sam xD
Napisala sam što želim. A najveća želja mi je da mi se želje ispune.
A najveća spoznaja - nikada neće biti ispunjene.
ostavi trag… (6) | printaj. | x | ^
Oni misle da sam lud, navlače mi belu košulju. Oni misle ako živim sam da sam ipak njima potreban da me srede i sastave, da pokažu mi prave puteve, da izbrišu mi dobre navike i da se samnom malo zabave...
Više ne znam šta da pišem. O čemu da pričam. Na koji način. Kako, zašto..
Ne mogu doprijet ni do same sebe. Ovo pišem samo za svoje vjerne čitatelje koji željno išćekuju novi post.
Pa ovako. Nemam jednostavno inspiracije. O cemu da pisem. Svaki dan mi je prokleto dosadan.
Ok, osim onih pola sata na stanici dok cekam bus s Marijom, Ines i ekipicom. Tad zaboravim na sve o cemu sam razmisljala do tad i sto me bacalo u bed.
No dobro.
Želite li da vam ispricam danasnji dan?
Ok, ne želite. Svejedno cu prepricat.
...
O čemu da pišem?
Što je danas bilo?
Gdje sam bila? S kim?
Što sam radil?
Po cijele dane kao da sam jedino sama sa sobom. S kim da pricam (izuzevsi onih pol sata)
O cemu?
Kad se neki jnostavno ni ne treude shvatit. Jednostavno se ne trude cak ni poslusat.
Nije bilo raske opet i imali prokleto dosadnog Čuljka na zamjeni.
Priča on, kao objašnjava nešto. U istoj sekundi zaboravim sto je reko. O cemu prica?
Sta on radi. Nista. Ni sad se toga ne sjecam. Sjecam se samo da sam skoro zaspala i razmsljala. O.. da..
Nije dobro previse razmisljat. Blago onima kojima je dan popunjen pa nemaju vremena ubijat se mislima koje ne vode nikuda.
Dosadna sam samoj sebi.
E ovako, da. Dobila sam 3 iz zadacnice. Fulala sam temu malo. A mogla sam bolje, kako je stoka pokvarena ne mirna sebicna ne mozes se skoncentrirat u napisat nesto posteno.
Enivej, nije predugacak. Prepisat cu i izmjenit naslov.
Pogledaj dom svoj Anđele!
Bilo je to još jedno, naizgled, obično jutro. Budilica se nije oglasila. U to vrijeme, dok je ona još čvrsto spavala, velika većina je užurbanim korakom išla na posao, u školu, fakultet... Kažu, tog jutra vlak je kasnio. Ona, bila je sasvim obična djevojka, baš kao i sve druge. Nije imala razloga isticati se ičime. Učila je solidno i nije se previše zamarala nekim nevažnim stvarima, događajima, pojavama... Jednostavno je smao živjela i uživala koliko je god mogla.
On, bio je student. Vrlo inteligentan, pametan i savjestan mladić. Bio je osoba koju je znala otkad je postala svjesna svog života. Bio je osoba od povjerenja. Znao je onaj i najmanje važan detalj o njoj..
Probudila se. Naglo ustalai previše svjesna da debelo kasni užurbano se spremala. Imala je neki čudan osjećaj. Nešto poput osjećaja izgubljenosti i nesigurnosti. Istrčala je iz kuće i otrčala u školu. Totalno izgubljena u prostoru i vremenu vidjela je da većina žuri. (Vlak je kasnio.) Zakasnila je 15-ak minuta, ali ipak, stigla na test koji nije bio nešto pretjerano velik ni težak. No kad je vidjela zadatke zbunjeno je pogledala i samoj sebi se začudila kako ne može ni najbanalnije stvari rješiti. Sati su sporo prolazili... Došla je kući točno u vrijeme Dnevnika. Vidjela je najavu. Problijedila je. Bila je šokirana. Vlak je kasnio zbog tragučne nesreće. Kružile su glasine da se bacio pod vlak. Tog trena za nju je vrijeme stalo. Zemlja se prestala okretati. Izgubila je ono što je najviše vrijedilo, ono neprocjenjivo. Nije znala kako i zašto ići dalje. Postala je druga osoba. Neprepoznatljiva. Nije se moglo sa njom više kao nekad normalno razgovarati. Izgubivši njega, izgubila je dio sebe. Onaj nepovratni dio. Dio koje joj je nadomještavalo loše društvo. Trajalo je to mjesecima. Shvaćali su sv da se u tm tragićnom trenutku sve promijenilo, otišlo u bespovrat. Nitko nije znao kako joj prići i pomoći. A ona je trebala smao malo mira što joj nitko nije pružao. Bila su to stalna propitkivanja. Pitanja koja su joj samo sjećanja budila. A to je ono što ju je slamalo, protiv čega nije mogla. Prestala je tražit smisao u kojem se gubila, više ga nije željela vidjeti. Samo je tonula. I koliko god se borila i pokušavala ići naprijed, kao da je zapela u živom blatu koje ju je gutalo, a nikoga nije bilo da joj pomogne.
...
I za kraj. =)
ostavi trag… (9) | printaj. | x | ^
