Više ne znam šta da pišem. O čemu da pričam. Na koji način. Kako, zašto..
Ne mogu doprijet ni do same sebe. Ovo pišem samo za svoje vjerne čitatelje koji željno išćekuju novi post.
Pa ovako. Nemam jednostavno inspiracije. O cemu da pisem. Svaki dan mi je prokleto dosadan.
Ok, osim onih pola sata na stanici dok cekam bus s Marijom, Ines i ekipicom. Tad zaboravim na sve o cemu sam razmisljala do tad i sto me bacalo u bed.
No dobro.
Želite li da vam ispricam danasnji dan?
Ok, ne želite. Svejedno cu prepricat.
...
O čemu da pišem?
Što je danas bilo?
Gdje sam bila? S kim?
Što sam radil?
Po cijele dane kao da sam jedino sama sa sobom. S kim da pricam (izuzevsi onih pol sata)
O cemu?
Kad se neki jnostavno ni ne treude shvatit. Jednostavno se ne trude cak ni poslusat.
Nije bilo raske opet i imali prokleto dosadnog Čuljka na zamjeni.
Priča on, kao objašnjava nešto. U istoj sekundi zaboravim sto je reko. O cemu prica?
Sta on radi. Nista. Ni sad se toga ne sjecam. Sjecam se samo da sam skoro zaspala i razmsljala. O.. da..
Nije dobro previse razmisljat. Blago onima kojima je dan popunjen pa nemaju vremena ubijat se mislima koje ne vode nikuda.
Dosadna sam samoj sebi.
E ovako, da. Dobila sam 3 iz zadacnice. Fulala sam temu malo. A mogla sam bolje, kako je stoka pokvarena ne mirna sebicna ne mozes se skoncentrirat u napisat nesto posteno.
Enivej, nije predugacak. Prepisat cu i izmjenit naslov.
Pogledaj dom svoj Anđele!
Bilo je to još jedno, naizgled, obično jutro. Budilica se nije oglasila. U to vrijeme, dok je ona još čvrsto spavala, velika većina je užurbanim korakom išla na posao, u školu, fakultet... Kažu, tog jutra vlak je kasnio. Ona, bila je sasvim obična djevojka, baš kao i sve druge. Nije imala razloga isticati se ičime. Učila je solidno i nije se previše zamarala nekim nevažnim stvarima, događajima, pojavama... Jednostavno je smao živjela i uživala koliko je god mogla.
On, bio je student. Vrlo inteligentan, pametan i savjestan mladić. Bio je osoba koju je znala otkad je postala svjesna svog života. Bio je osoba od povjerenja. Znao je onaj i najmanje važan detalj o njoj..
Probudila se. Naglo ustalai previše svjesna da debelo kasni užurbano se spremala. Imala je neki čudan osjećaj. Nešto poput osjećaja izgubljenosti i nesigurnosti. Istrčala je iz kuće i otrčala u školu. Totalno izgubljena u prostoru i vremenu vidjela je da većina žuri. (Vlak je kasnio.) Zakasnila je 15-ak minuta, ali ipak, stigla na test koji nije bio nešto pretjerano velik ni težak. No kad je vidjela zadatke zbunjeno je pogledala i samoj sebi se začudila kako ne može ni najbanalnije stvari rješiti. Sati su sporo prolazili... Došla je kući točno u vrijeme Dnevnika. Vidjela je najavu. Problijedila je. Bila je šokirana. Vlak je kasnio zbog tragučne nesreće. Kružile su glasine da se bacio pod vlak. Tog trena za nju je vrijeme stalo. Zemlja se prestala okretati. Izgubila je ono što je najviše vrijedilo, ono neprocjenjivo. Nije znala kako i zašto ići dalje. Postala je druga osoba. Neprepoznatljiva. Nije se moglo sa njom više kao nekad normalno razgovarati. Izgubivši njega, izgubila je dio sebe. Onaj nepovratni dio. Dio koje joj je nadomještavalo loše društvo. Trajalo je to mjesecima. Shvaćali su sv da se u tm tragićnom trenutku sve promijenilo, otišlo u bespovrat. Nitko nije znao kako joj prići i pomoći. A ona je trebala smao malo mira što joj nitko nije pružao. Bila su to stalna propitkivanja. Pitanja koja su joj samo sjećanja budila. A to je ono što ju je slamalo, protiv čega nije mogla. Prestala je tražit smisao u kojem se gubila, više ga nije željela vidjeti. Samo je tonula. I koliko god se borila i pokušavala ići naprijed, kao da je zapela u živom blatu koje ju je gutalo, a nikoga nije bilo da joj pomogne.
...
I za kraj. =)
Post je objavljen 03.12.2008. u 17:02 sati.