Ne želim pisati o blagdanima.
Ne želim da moj post bude kao većina ostalih.
Ne želim. Ali bit će.
Udostojila sam se potrudit napisat koju riječ.
Ono malo volje bar za to nać.
Mrzim ovo blagdansko vrijeme. Zar su blagdani? Uopce to ne primjećujem. Ne osjećam.
Nekad sam imala osjećaj za Božić. Onaj radostan. Bila bih presretna. [omg, pišem k'o da imam 60 godina].
Enivej. Htjela sam reć, sve je postalo tako izlizano. ''E, sretan ti Božić'' - riječi koje govorim tek toliko. Iz nekog principa. Običaja. Kulture. Al dal ja to uistinu osjećam. Nimalo.
Trebala bih biti sretna. Tko to kaze?. JA!.
Ja to želim. Ali nešto me koči u tome. Želim osječat onoliku sreću kao što sam osjećala sa 10 godina.
Želim da mi onaj okićen bor nešto znači. Da pobuđuje neki drugi osjećaj u meni. Osjećaj cijelosti.
Pripadnosti. Ono neko uzbuđenje.
Trudim se to povratit, da bude bar upola kao nekad.
Al jednostavno. Ne može.
Umara me to. Trudim se. Za sebe. Ali sve kao da je uzalud. Trudim se ne razmisljat o sitnicama koje me cine nesretnom. Ali te sitnice kao da postaju sve veće. Iscrpljujuće je.
Ne želim pisati o onome što želim. Jer to su samo želje. Puke želje. Bez smisla.
Ne želim pisati o smislu. Ne želim pisati o sebi. Ne želim pisati o osjećajima.
Fali mi Bubi. Bubi je bio moj pas. [ok, ne samo moj.. nvm]
Svi su ga voljeli. Kad kažem svi, to mislim doslovno. Pratio me nekad do stanice kad bi isla u skolu.
Nekad je znao uc u bus pa su ga tjerali van. Ah. <33
I onda jedan dan zazvonio telefon. Udario ga je auto. Bubi's gone. =(
Fale mi njegove pseće bedastoće.
Fali mi mnogo toga. Fali mi osjećaj pripadnosti. Osjećaj doživljenosti.
Želim moći vjerovati onima kojima sam nekad vjerovala.
Želim ispravit pogreške. Želim da mi ukažu na pogreške koje ne vidim.
Želim da prođu blagdani.
Rekla sam da ne želim pisati o onome što zapravo želim.
E pa, lagala sam xD
Napisala sam što želim. A najveća želja mi je da mi se želje ispune.
A najveća spoznaja - nikada neće biti ispunjene.
Post je objavljen 25.12.2008. u 16:54 sati.