iLoveVirtualLove.. (..wish u would love me..) =(
Sunce. Krije se iza oblaka. Ona. Krije se iza same sebe, svojih osjećaja. Osjećaji. Krije ih iza suza. Suze. Kriju se iza kiše.
Kako bi netko mogao primjetiti? Voljela je uzalud. Voljela je nikoga. Ona za nega nije postojala. On za nju postoji. On to nije shvacao. Ni ona samu sebe ne shvaća.
Pita se.. Što su osjećaji? Što je tuga? Što je bol? Što je sreća, zadovoljstvo? Nije znala uopće osjeća li? Umjesto sreće osjećala je tugu i bol. Nije znala kako vratiti se na staro.
Kako dokazati. Bila je ograđena sumnjama. Nije znala jesu li opravdane. Za nju su život bili problemi za koje ni sama nije znala. Drugi su joj govorili da nema problema i da ih ne izmišlja. A ona je znala da je negdje problem. Jednostavno nije znala gdje. Od svih je dobila nogu. Bila je osuđena sa svih strana. Ostala je potpuno sama. Sve se preokrenulo. Njoj je sunce donosilo kišu, oblaci noću zvijezde, a kiša joj je donosila sunce. Jednostavno je postala izdvojeno čudovište. Nikako se nije uklopila. Nije vidjela nikakav mali prolaz kroz koji bi se možda provukla. Bila je jednostavno - sama. Ponekad bi joj poneki virtualac izmamio osmijeh na lice, koji bi se ubrzo pretvorio u ono staro.
Izgubila je povjerenje. Nikome nije više mogla vjerovati. Pa čak ni samoj sebi. Obuzeo ju je strah. Okretala se sa svih strana, kao da je čula nekoga, ali nikoga nema. Niti je ikad bilo. A zapravo se okretala nadajući se da ce opaziti nekoga, a taj netko si bio - ti. Ali među gomilom duhova tebe nije bilo.
I've been driving around town
With my head spinning around
Everywhere i look i see
Your '96 jeep cherokee
You're a bully and a clown
You made me cry and put me down
After all that ive been through
You'd think i'd hate the sight of you
But with every jeep i see
My broken heart still skips a beat
I guess its just my stupid luck
That all of boston drives that same black fucking truck
It could be him or am i tripping
And i'm crashing into everything
And thinking about skipping town a while
Until these cars go out of style...
. . .
Promatrala je. Njima je smisao života bilo neko ultraglupoibezvezno natjecanje. Zar se život sastoji od natjecanja? Od toga da jednostavno samo gazis sve pred sobom? Nasred šume ugledaš kolijevku. Već podosta staru. I pomislis ajmo to zapalit, ponestalo nam je grančica a vatra će nam se ugasit, ipak, zabava ne moze tako rano zavrsit. A kad ono, u kolijevci ugledas djetešce. Napušteno. Ono što ćeš napravit jest uzet djete, napravit klauna od njega i ostavit na zemlji, a kolijevka će lijepo gorit kako biste se vi ugrijali. ;) Zar ne?
Vi ste samo jedna sebična gamad koja misli samo na sebe. DA! TAKO JE!
A njoj ste govorili da jedino što zna jest kukat i žalit se. Da je sebična kuja. Da si čovjek pitao bi treba li joj pomoć. Ali ne, ona nije tražila pomoć nikada, niti će ikad tražit jer je naučila gledat sve oko sebe realno. Zato pokusava pobjec od svega. Samo krivim načinom. Al uz takvo okruženje je to jedino što može. Ali vi to nikada necete saznati, niti ikada shvatiti. :)
So you don't want to hear about my good song?
And you don't want to hear about how i am getting on
With all the things that i can get done
The sun is in the sky & i am by my lonesome
So you don't want to hear about my good day?
You have better things to do than to hear me say
God its been a lovely day! everything's been going my way
I took out the trash today and i'm on fire...
So you don't want to hear about my good friends?
You don't have the guts to take the truth or consequence
Success is in the eye of the beholder
And its looking even better over your cold shoulder...
. . .
ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^
Try to notice her...
Naglo je ustala.. Uplakana. Srce joj je kucalo, kao da će eksplodirat svakog trenutka. A samo je željela okusiti sreću.
S one strane je čula glas koju ju je dozivao. Okrenula se, ali nikoga nije bilo.
Oko nje se pojavilo neko čudno okruženje. Dozivali su ju ljudi koju ju čak ni ne znaju, nit ona njih zna. Osuđivali su ju za nešto što nije učinila. Nije joj bilo jasno.Sve je bilo u nekoj sivoj boji. Osim puteljka koji je ugledala. Bio je smeđ.
Tamo se nitko nije nalazio. Bio je prazan. Napravila je korak. Pokušala je probit onaj zid, zid propalica koji nemaju drugog posla nego srat o drugima. Step by step. I konačno se našla sama. Hodala je polako. Drhtala je. Smračilo se. Strah ju je obuzeo. Ruke su joj se počele znojiti, noge podrhtavati. Pala je. Skvrčila se na sred puteljka jecajuči. Nije dozivala pomoć. Nije željela pomoć. Bilo je pusto. Možda je prošao koji čovjek, ali nije ju primjetio. Ona je za svakog bila nevidljiva. Prolazili su starci, da oni nemoćni starčići koji u tramvaju kukaju kako smo mi sebična đubrad koja ne pusti njih da sjednu na ono plastično sjedalo. Oprosti, i ja sam umorna, cipele me žuljaju, tresem se, a ti bi da ti ustanem?! Imaš bar štap na koji se možeš oslonit... Ona je ustala i pustila gamad nega si sjedne. Vidjela je da ne može stajat, da joj je bar ponudila štap, ali ne ona je sebično držala štap kao da je čaroban. -.-
Djevojka se odmaknula od tog mjesta. Nije došla do odredišta. Nije više mogla. Doteturala se nekako do klupice u blizini i legla na nju. Plakala je u tišini da ju nitko ne čuje. Ljudi su prolazili opet, ali nitko ju nije primječivao, još je uvijek bila nevidljiva.
. . .
U daljini je raspoznavala smijeh dviju djevojki njenih godina. One su joj prišle. Primjetila je da nešto nije u redu sa njima. Ali one su joj prišle, one su ju primjetile. Ponudile su joj maramicu da obriše suze. Taj dan u trom trenutku one su ju saslušale.
One su konzumirale drogu, ali one su joj pomogle. Uvukle su ju u svijet droge. Dobro, ne možemo reći uvukle, djevojka je sama na to pristala iako nije morala. Ona je to željela. Nije se više mogla suočavati sa lažnom istinom i lažnim problemima. Njeno rješenje bilo je pobjeći od svega.
...
...So tired that I couldn't even sleep
So many secrets I couldn't keep
Promised myself I wouldn't weep
One more promise I couldn't keep
It seems no one can help me now
I'm in too deep
There's no way out
This time I have really led myself astray
Runaway train never going back
Wrong way on a one way track
Seems like I should be getting somewhere
Somehow I'm neither here no there
Can you help me remember how to smile
Make it somehow all seem worthwhile
How on earth did I get so jaded
Life's mystery seems so faded
I can go where no one else can go
I know what no one else knows
Here I am just drownin' in the rain
With a ticket for a runaway train
Everything is cut and dry
Day and night, earth and sky
Somehow I just don't believe it
Bought a ticket for a runaway train
Like a madman laughin' at the rain
Little out of touch, little insane
Just easier than dealing with the pain ...
...
ostavi trag… (1) | printaj. | x | ^
No one's there..
Još jedan tužan dan, i sve podseća na san, nek probudi me neko ovo svarno boli.. Al nema nikoga osim hladnog odjeka...
Stihovi koji mi svake sekunde prolaze koz misli.
I pitam se zašto? Samo zašto.. I ništa više..
Zora je, jutro.. Ona se budi.. Gleda na sat i pomislja dal da ustane ili ostane doma.
Zatim priceka 10 minuta i isto se upita, ali ipak ustaje, znajuci da se nista nece porminjeniti.
Samo jos jedan blesavi dan koji ce joj bit ispunjen razmisljanjem. ..
Ulazi u umobolnu ustanovu koju zovu škola. Zar se u školi uči odbacivat druge? Ma nebitno.
Sačeka 10-ak minuta u onom mračnom hodniku potpuno osamljena, ne obazirući se na mutne glasove u pozadini.
Oglasilo se u mutno zvono.
Dolazi on ili ona, otključava neka, poprilično teška, vrata. Ona pomalo zbunjena ulazi i sjeda na mjesto.
Još joj se nitko nije obratio. Smatraju ju čudakinjom. Boje joj se obratiti.
Ona se ne obazire, piše nešto, šara. Mutni šapat i glas profesora ne ometa ju.
. . .
Oglasilo se još jedno mutno zvono. Svi hitro ustaju i izlaze.. Ona polako, korak po korak..izlazi i na drugoj strani hodnika ugleda klupicu. Sjeda tamo. Neprimjetno. Trudi se biti neprimjetna. Drugi se ne trude primjetiti ju. Ne oazire se.
Živi za sebe. Tako joj je prošlo tih nekoliko sati.
Svi se žure kućama, a ona opet, nogu pred nogu.
Iako se kiša naglo spustila, nije joj smetalo. Lakše joj se bilo stopit u okolinu.
Sama je odšetala niz uličicu, i zatim nestala.
Now I see the times they changed
Leaving doesnt seem so strange
I am hoping I can find
Where to leave my hurt behind
All the shit I seem to take
All alone I seem to break
I have lived the best I can
Does this make me not a man?
ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^
Jer..tonem u san..
Pola dva.
Ne mogu spavat.
Danas dosli australci i tako o, uglavnom, nije dosadno. =)
Gledam na sat, vrijeme tako sporo prolazi.
Tražim. Ne znam ni sama što, ali bitno da tražim.
Sklapaju mi se oči, a osjećam da necu spavat, da cu razmisljat o necemu.
O buducnosti, o tome - sto bi bilo kad bi bilo?
Čujem sat, kako kuca i otakucaji moga srca usklađeni su sa njim.
U daljini čujem nekog psa kako laje.
I pitam se.. Postojim li uopce?
Ili sam i to samo umislila?
Pitam se, koja je uloga mog života ako postojim? Zašto nisam od nikakve koristi?
Kao da sam stara krpa koju prenose s jednog mjesta na drugo misleći da je upotrebljiva, i iskoristiva.
Da ju vrijedi čuvati.. a čemu?
Pitam se. Ima li smisla? Zašto novac pokreće svijet, a ne ljubav?
Zašto sam tako puna mržnje, a duboko u sebi osjecam da se krije ljubav koju ne pokazujem nikome, drzi li me ona na zivotu?
Ili sam i to samo umislila kako bi mi bilo lakse?
Pitam se. Gdje si sada kada te najvise trebam? Jesi li pobjegao od mene ili su putem zalutao i izgubio se?
Zašto postoji ljubav? Kad malo bolje razmislim.. da nema nje, ne bi bilo ni mržnje.
A ono što me najviše zanima jest - zašto nitko ne zna odgovor ni na jedno moje pitanje?
Svi znaju odgovor na pitanje kad je tito umro, kad je bio koji rat.
Znaju matematiku, fiziku, elektrotehniku.
Ali nitko ne zna odgovor na ovo.
Postoji li uopce odgovor?
Naravno, sigurna sam da postoji, mora postojat.
Nek Tesla, Newton, Ajnštajn..neka ustanu iz mrtvih, i kad su toliko proslavljeni, neka mi odgovore na pitanja.
Tražim se. Ali nikako da se pronađem, fali mi samo jedan komad da puzzle budu nadopunjene, ali toga nema.
Izlazim iz kuće polako, polako zatvaram vrata, kiša se spustila u trenu kad je i meni suza potekla niz obraz.
Ali nitko ne zna.. Misle, to je samo kap kiše.. Zar kap kiše u sebi ima zatočene neke osjecaje?
Ovisi kako gledaš na to. Možda, ali u ovom slučaju, nema... ^^
ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^
I tako u beskraj..
Evo i mog prvog posta na ovom blogu. ^^
Naslov ni nema neke veze sa postom koji nadam se nece bit predugaca, jer ponekad znam malo previše oduljit. =)
Zavrsila skola prije skoro mjesec dana, pala sam povijest na prvom roku. Znaci, cijelo ljeto ceka me prokleto strebetanje 
Ono o čemu razmišljam je prokleti Virtual life. Ono sto me muci su osjecaji prema nekim ljudima, koje nisam nikad upoznala, i gledala ih u oči pričajući s njima, ali tipkamo jedni s drugima vec i vise od godinu dana.
Svaki dan sat po sat tipkanja.
Kako da ti tako neke osobe ne postanu drage? Netko ko ti je postao poput brata i najboljeg prijatelja.
Netko tko ti je rekao da je tu kad god ga zatrebas. A netko je naposljetku lagao?
Čemu to? Bio si tu kad sam te trebala, slušao si me, zapravo mislila sam da me slušaš, a tebi na jedno uđe a na drugo uho izađe sve.
Pravio si se da me shvaćaš, zašto nisi rekao da me jednostavno ne možeš ili ne želiš shvatit?
A šutio si cijelo vrijeme, sve dok nisi puko. :(
Želim da ovo ostane među nama, samo ova stranica i ja, i mozda pokoji covjeculjak kojem cu dat da procita, i želim da znaš da makar se on ljutio na mene, makar se ja ljuitila na tebe, makar nikad vise ne razgovarali normalno, jer zam da nece nikad niti moc bit kao prije, zelim da znas da cu uvijek pamtit te kao dobru osobu, koliko god međusobno bili u lošim odnosima, ostavio si taj neki otisak koji ce mozda izblijedit, ali sigurno se nece obrisat. :)
Samo sto neki ne shvacaju, svi smo mi ziva bica, koliko god udaljeni bili, ovaj *ebeni monitor na spaja. ^^
ostavi trag… (2) | printaj. | x | ^
