Još jedan tužan dan, i sve podseća na san, nek probudi me neko ovo svarno boli.. Al nema nikoga osim hladnog odjeka...
Stihovi koji mi svake sekunde prolaze koz misli.
I pitam se zašto? Samo zašto.. I ništa više..
Zora je, jutro.. Ona se budi.. Gleda na sat i pomislja dal da ustane ili ostane doma.
Zatim priceka 10 minuta i isto se upita, ali ipak ustaje, znajuci da se nista nece porminjeniti.
Samo jos jedan blesavi dan koji ce joj bit ispunjen razmisljanjem. ..
Ulazi u umobolnu ustanovu koju zovu škola. Zar se u školi uči odbacivat druge? Ma nebitno.
Sačeka 10-ak minuta u onom mračnom hodniku potpuno osamljena, ne obazirući se na mutne glasove u pozadini.
Oglasilo se u mutno zvono.
Dolazi on ili ona, otključava neka, poprilično teška, vrata. Ona pomalo zbunjena ulazi i sjeda na mjesto.
Još joj se nitko nije obratio. Smatraju ju čudakinjom. Boje joj se obratiti.
Ona se ne obazire, piše nešto, šara. Mutni šapat i glas profesora ne ometa ju.
. . .
Oglasilo se još jedno mutno zvono. Svi hitro ustaju i izlaze.. Ona polako, korak po korak..izlazi i na drugoj strani hodnika ugleda klupicu. Sjeda tamo. Neprimjetno. Trudi se biti neprimjetna. Drugi se ne trude primjetiti ju. Ne oazire se.
Živi za sebe. Tako joj je prošlo tih nekoliko sati.
Svi se žure kućama, a ona opet, nogu pred nogu.
Iako se kiša naglo spustila, nije joj smetalo. Lakše joj se bilo stopit u okolinu.
Sama je odšetala niz uličicu, i zatim nestala.
Now I see the times they changed
Leaving doesnt seem so strange
I am hoping I can find
Where to leave my hurt behind
All the shit I seem to take
All alone I seem to break
I have lived the best I can
Does this make me not a man?
Post je objavljen 15.07.2008. u 13:09 sati.