Otkucaj Ritmičnosti

U pozadini, jedna je palma vijorila na povjetarcu, a iza nje još cijeli red palmi. Uz palme stajao je mali gradić sa prezamršenom povješću, a iznad gradića jedna hijerarhijski postavljena mediteranska crkvica. Jedrilice su taj čas uplovljavale u luku, a tisućljetni gradski kamen nije pred njima ni zatreperio. Dapače, i ulice, koje inače krivudavo teku, su mirovale. U tom trenu nešto se događalo u prvom planu, ali pozadina je još uvijek ispunjavala čitavu priču; nekoliko djedova žurno su međusobno raspravljali, a kava im je taman došla na stol, i tako... Nečiji tovar se šetao po rivi, a nečija djeca s njim se igrala.

Prije sat- dva prošla je zora, a sunce je već davno zaboravilo na svoj mjesec. Miris lavande, i tko zna čega još privlačnom pridošlicama ispunjavala je proljetnu atmosferu gradića. Zvonik već dugo nije zazvonio, ali to otočane nije nimalo smetalo. Oni su uvijek bili točni, zahvaljujući tovaru koji je kopitima uznemiravao turiste i tempirao vrijeme. Ritam... Tada, ničim izazvana, u pozadini, jedna je palma zavijorila na povjetarcu....

Oglasila se truba, pa trombon, pa opet truba. Relativno visoki E, pa D, zatim gitara. "plok, plok, plok" "OK, ovo je moj A". Klavir je bio tih, i bubnjevi...
Violina prođe neku pentatoniku. "Sve ok!" Benjo je bio malo nenaštiman, ali i to je riješeno. Kontrabas, G, D, A, E, ne, Eb.... "ploong", "Ok, na E je. Klavirski!" ,saksofon je u redu....

"Paradatitadititumtam" ritam sekcija je započela nekakav tupasti, budalasti dixieland, poznatu stvar "I Found a New Baby". Tempo oko 300.... Najavljivač dođe u najboljem mogućem odijelu, ali još je stigao popiti dvije tri čaše vina. Publika je zapljeskala, ritam sekcija stala. Najavljivač je došao na pozornicu. Počeo nekoliko glupavih, ne pretjerano inventivnih šala nabacivati na račun publike, a zatim najavi bend, Le Jazz Cauchemardesque ! "Nema baš puno bendova s tako lošim imenom" naglasi. Bend je ponovno počeo s dixielandom, ovaj put je to išlo čvrčće. "Un, Deux, Un, Deux, Trois, Quatre", violina "ta da ta ta tiii da", zatim ostali krenu, drže temu. Minimalne varijacije. Violinist drži glavnu melodiju, uživa, sve malo previše naglašuje.

Najavljivač, čovjek ne pretjerano bistrog izgleda, sa nekom debilnom tetovažom na zapešću, što ga pak podsjeća na stare motorističke dane, krene sa svojim poslom. Najavi svakog instrumentalista posebno, a svaki tada, kako je i uobičajeno, nabaci kojih 2, 3 takta solo izvedbe. Bubnjar je imao 4x4 s bendom, kao u bluzu, a onda su uslijedile prave improvizacije. Publika nije bila previše zadivljena benjoistom, vjerojatno zato što je to ipak malo ruralni instrument, ali ovo nije bila ozbiljna muzika, već jedna zabavna, a najviše zabavna za same izvođače. Publici pomalo čudna. Neobična. Glazba na koju bi svaki Jelly Roll Morton zaplesao, a onda rekao da on to ipak može bolje odsvirati, on je ipak izmislio džez ili jazz! OH, baby baby baby! Enough babies for now....

Tada je došao saksofonist, taj mladi čovjek, ne pre naočitog izgleda, koji je pak odisao nekakvom mistikom, ali samo dok je bio na pozornici. Mislio je da je faca. Možda je mislio da je bolji nego što je, ali kako ga je publika vidjela, u svakom trenu je bio najbolji na svijetu, jedini koji u tom trenutku postoji i jedini koji na saksofonu dobije zvuk motora, dobije zvuk trombona, trube, pa govorenja, a onda to sve lijepo zaokruži harmonijama i melodijama, katkad i disharmonijama, toliko jakim da bi ljude zadivio naizgled lošim zvukom. Nije on bio toliko dobar u svirci koliko je to zapravo volio. Nije imao apsolutni sluh. Mogao je "skinuti" stvar, ali nikako od prve. Nije to onaj publici poznati zvuk saksofona, koji se nalazi na funk pločama, na rock izvedbama i naravno uz Miles Davisa, već neki drugačiji, posebni, u trenutke puno ozbiljniji, a u trenutke totalno ne-avant-gardni, a nekad i dramatični. Taj zvuk je najčešće, u tematskoj svirci bio poput mješavine nekakvog violončela, trube, trombona, i bas klarineta, sve u jednom. Toliko poseban zvuk je imao samo zato što ga je publika takvog vidjela. On se pokazao savršenim. Za njih.

Bio je to čudan čovjek, ja ga osobno znam, uvijek se šalio, djelovao potpuno normalno, ne preinteligentno, ne pretjerano glupo... Zapravo, ne znam, ne mogu usporediti, da li je bio stvarno inteligentan, ali znam da nikad u društvu nije govorio ono što misli, dakako, čečšće je izbjegavao nego li se družio s ljudima. Kad je bio kod kuće, uvijek je izluđivao samog sebe, zašto ovo ne može odsvirati, zašto mu ono ne ide, pa bi onda sjeo, pa ako treba i šest sati sjedio, dok su mu se pluća iscrpljivala, a desna noga mahnito lupala po podu, dok ne bi sve to skužio. Razumio je zašto truba ima ovakav zvuk, ne po frekvenciji već po osjećaju, zašto violina onakav, zašto je usna harmonika njemu dosadna, a zašto neki instrumenti zvuče puno punije od ostalih. Sjedio je nekad za klavirom, gitarom, nekad za kontrabasom stajao. Volio je to više nego išta drugo.

Bend je završio taj dixieland. Kreće na nešto ozbiljnije; počne jednu originalnu, njihovu. Još nema imena. Spomenuti saksofonist ju je nekad davno napisao jednoj curi. Klasična priča. Odlično odsvirano. Aplaus! Nisu to bili neki poznanici jazza, ali time i bolje, jer ni bend nije baš svirao onaj neki avantgardni, Charlie Mingus ili John Coltrane jazz, već je bio puno dublje u tome, ali vjerojatno je ta glazba ipak bila prilično budalasta, nekad preozbiljna, jer su dečki jako voljeli Debussy-a, ali zašto baš to forsirati u neki kvazi-jazz klub? Ma sve je odisalo na 20-te, pa čak i na ranije godine 20-tog vijeka. Zadimljeno. Uređeni ljudi; sve pomalo; pomalo plesa, pomalo gubljenja u ritmu, pomalo svađe, alkohola, krvi, ali one krvi koja se prolijeva jedino između tonova.

Bend je nadalje odsvirao još nekoliko standarda, pa je ipak na kraju završio sa svojim mislima. Dečki su samo rekli jedan drugome; Gm, Eb7+5, D7b5, Gm, Gm, znalo se odmah o kojoj se pjesmi radi, "It don't mean a thing, if it ain't got that swing, Ta da ta ta..." pa C7, pa Fm, pa tako dalje.... Onda su to pretvorili u nekakav tango. Zapravo su se izrugavali publici. Zajebavali ih. Nisu ih zabavljali, već su sebe zabavljali, skretali s teme, usporavali tempo, skakutali, ali kroz to sve koji put odsvirali nešto što je odisalo s toliko duše, s toliko osjećaja, s previše tuge. Često je saksofonist započinjao neke dramatične melodije. Zapravo brze pjesme, koje su ipak imale onaj prizvuk, onaj zvuk tuge i plača, onaj zvuk u kojem zapravo pokazuješ ljudima da ti i ne postojiš izvan te male pozornice, u tom malom zadimljenom klubu, dok na sebi nosiš to jedino lijepo odijelo koje posjeduješ.....

Istina je, evian je u svakom slučaju interesantna marka proizvodnje vode, a to sve zvuči izuzetno ironično. Proizvodnja voda... "producing the best quality water" tako se reklamiraju. Hvala Bogu da postoje kemičari i elektroliza, pa kada zatreba vodika i kisika, imamo evian. Ahhh, evian....

Postoji jedna druga situacija, upravo traje norijada, a ja sam se uspio vratiti kući tako da bih primarno išao na duplo ve ce, a sekundarno da tu nekoliko kilobajta prostora popunim. Htjeo sam pisati o potpisima, jer zanimljiva su oni tvorevina ljudskog uma. Potpisi, ničemu ne služe, a svi te tjeraju da se negdje potpišeš---- U svakom slučaju, na ovo malo vremena što sam bio na norijadi, nisu me prebili, pa i to je uspjeh--- uglavnom, neću baš puno o potpisima.

Htio sam još samo naznačiti koliko su Pande očajna bića. Njima se samima ne da pariti, čitaj razmnožavati, pa očekuju od ljudi da poduzmu neku umjetnu oplodnju. Darwin je idiot.

Alessandro Baricco je u svome romanu "Oceano Mare" napisao hrpu priča vezanih uz more, i učinak mora na čovjeka, doduše dvije stvari su mi ostale zapamćene. Prva je što je rekao da su jedini ljudi kojih se ne bojimo oni koji lete daleko od nas, a druga je povezana uz jednu priču. RAdi se o jednom profesoru koji se dolazi opuštati uz more, i počne raditi neka "znanstvena" istraživanja za enciklopediju o krajevima i počecima (on zaključuje kako dan ima početak i kraj, život ga ima, iako ne definirano, imaju ga i planeti, a ima ga i more). Taj Profesor ISmael (ako se sjećam) mjeri gdje more završava; problem je gdje i kako to točno definirati, jer svaka plaža je drugačija, a isto tako su i valovi. Uglavnom, jedna jako jako zabavna knjiga.

I tako je svaki trenutak u njegovom životu jedan običan gubitak fokusa. Sve želi istovremeno napraviti, a onda najednom, potpuno očekivano izgubi koncentraciju. Kako to obično i biva kod njega. Nakon što je shvatio da se more može naslikati samo morem, trava samo klorofilom, razmišljao je kako da zrak naslika, ali izgubio je koncentraciju prije nego je došao do nekog zaključka.

I kad je napokon pogledao na sat, shvativši da kasni, rekao joj je da mora ići, i naravno otišao. Bez mnogo riječi.

U glavi mu se nakon nekog vremena počela vrtjeti jedna od onih poznatih pjevnih melodija koje nikako da izbije iz glave, ali prvi put, zaustavio je ritam i zamišljeni notni papir polio tminom. Stao je, zadobio neki slijepi pogled- pogled u prazno, i stao razmišljati kako li se Ona u tom trenutku osjećala, prvi put da to nije gledao kroz svoje postojanje, već pokušao shvatiti njezino. Takav način razmišljanja brzo je zamro, ali nešto je od toga ostalo. Počeo je, makar opet filtrirajući kroz svoje interese i svoje postojanje, razmišljati o svojem utjecaju na druge, i o svojem postojanju.

Nije to onako dubokoumno razmišljanje o postojanju, nego sitnice. Recimo, On je često mislio da su njegovi problemi u odnosima s ljudima vezani uz njegove interese, koji su često različiti od tuđih, ali sada je probao shvatiti da li su interesi ti koji ga prijeće u komunikaciji, ili je to on sam. Interes za jedan primordijalni umjetnički oblik iznimno ga je vezao za taj oblik i taj način komunikacije, komunikacije sa samim sobom. Često bi rekao za sebe da je on neka vrsta umjetnika, ali nije mislio da on to i jest, već je mislio da bi vježbom to tek mogao postati. I ta stvar, taj ideal vježbe, puno mu je bio važniji od bilo kakvog Chavezovog utjecaja na Venezuelu, prodaje nafte ili prijateljskih odnosa s ljudima. I onda je ipak shvatio, ili pokušao shvatiti da on ipak nije kriv, da je to njegov interes, ali interes pokreće osoba, a osoba je on sam.

Tako je on pokušao doći do zaključka kako nije on kriv da mu sve veze kratko traju, jer zaista to je njegov interes koji ga priječi da nađe vremena za ljude koje bi trebao voljeti. Ali ispada da kada on shvaća svoju vježbu i slične stvari važnijim od drugih stvari, on zapravo sebe vidi na višem položaju nego sve drugo, jer kao što je i sam zaključio "to potječe iz same osobe". Tako je probao ne biti toliko egocentričan razmišljajući o tome kako da se popravi. On doduše, nije vidio da opet razmišlja o sebi, i na kraju opet, tj konstantno sve kroz sebe vidi.
Išao je zapisati kako zapravo ti neke interesi nisu bitni, nego da je bitna razlika između percipiranja sebe i drugih. Doduše, On je to napisao, jer kako to obično biva, da bi netko pročitao, drugim rječima, ne da traži mišljenje, nego da ga pokaže drugima. A ako svoje mišljenje pokazuje, tj dokazuje drugima kako je zapravo On superioran (ne shvačajući svoju inferiornost u aspektu percipiranja), on je opet egocentričan. Ne?

A opet, iz Njenog pogleda, Njegova silueta je u onom početnom, ili završnom trenutku odlazila od nje, i sva ova njegova razmišljanja bila su ništa u usporedbi sa vektorom brzine kojim se on od nje udaljavao..... promatrajući prosječan ljudski hod, 4 km/h....

PS-Nadam se da ste u ova 2 mjeseca shvatili koliko mi je FatoYo dobar prijatelj....