Otkucaj Ritmičnosti

Oglasila se truba, pa trombon, pa opet truba. Relativno visoki E, pa D, zatim gitara. "plok, plok, plok" "OK, ovo je moj A". Klavir je bio tih, i bubnjevi...
Violina prođe neku pentatoniku. "Sve ok!" Benjo je bio malo nenaštiman, ali i to je riješeno. Kontrabas, G, D, A, E, ne, Eb.... "ploong", "Ok, na E je. Klavirski!" ,saksofon je u redu....

"Paradatitadititumtam" ritam sekcija je započela nekakav tupasti, budalasti dixieland, poznatu stvar "I Found a New Baby". Tempo oko 300.... Najavljivač dođe u najboljem mogućem odijelu, ali još je stigao popiti dvije tri čaše vina. Publika je zapljeskala, ritam sekcija stala. Najavljivač je došao na pozornicu. Počeo nekoliko glupavih, ne pretjerano inventivnih šala nabacivati na račun publike, a zatim najavi bend, Le Jazz Cauchemardesque ! "Nema baš puno bendova s tako lošim imenom" naglasi. Bend je ponovno počeo s dixielandom, ovaj put je to išlo čvrčće. "Un, Deux, Un, Deux, Trois, Quatre", violina "ta da ta ta tiii da", zatim ostali krenu, drže temu. Minimalne varijacije. Violinist drži glavnu melodiju, uživa, sve malo previše naglašuje.

Najavljivač, čovjek ne pretjerano bistrog izgleda, sa nekom debilnom tetovažom na zapešću, što ga pak podsjeća na stare motorističke dane, krene sa svojim poslom. Najavi svakog instrumentalista posebno, a svaki tada, kako je i uobičajeno, nabaci kojih 2, 3 takta solo izvedbe. Bubnjar je imao 4x4 s bendom, kao u bluzu, a onda su uslijedile prave improvizacije. Publika nije bila previše zadivljena benjoistom, vjerojatno zato što je to ipak malo ruralni instrument, ali ovo nije bila ozbiljna muzika, već jedna zabavna, a najviše zabavna za same izvođače. Publici pomalo čudna. Neobična. Glazba na koju bi svaki Jelly Roll Morton zaplesao, a onda rekao da on to ipak može bolje odsvirati, on je ipak izmislio džez ili jazz! OH, baby baby baby! Enough babies for now....

Tada je došao saksofonist, taj mladi čovjek, ne pre naočitog izgleda, koji je pak odisao nekakvom mistikom, ali samo dok je bio na pozornici. Mislio je da je faca. Možda je mislio da je bolji nego što je, ali kako ga je publika vidjela, u svakom trenu je bio najbolji na svijetu, jedini koji u tom trenutku postoji i jedini koji na saksofonu dobije zvuk motora, dobije zvuk trombona, trube, pa govorenja, a onda to sve lijepo zaokruži harmonijama i melodijama, katkad i disharmonijama, toliko jakim da bi ljude zadivio naizgled lošim zvukom. Nije on bio toliko dobar u svirci koliko je to zapravo volio. Nije imao apsolutni sluh. Mogao je "skinuti" stvar, ali nikako od prve. Nije to onaj publici poznati zvuk saksofona, koji se nalazi na funk pločama, na rock izvedbama i naravno uz Miles Davisa, već neki drugačiji, posebni, u trenutke puno ozbiljniji, a u trenutke totalno ne-avant-gardni, a nekad i dramatični. Taj zvuk je najčešće, u tematskoj svirci bio poput mješavine nekakvog violončela, trube, trombona, i bas klarineta, sve u jednom. Toliko poseban zvuk je imao samo zato što ga je publika takvog vidjela. On se pokazao savršenim. Za njih.

Bio je to čudan čovjek, ja ga osobno znam, uvijek se šalio, djelovao potpuno normalno, ne preinteligentno, ne pretjerano glupo... Zapravo, ne znam, ne mogu usporediti, da li je bio stvarno inteligentan, ali znam da nikad u društvu nije govorio ono što misli, dakako, čečšće je izbjegavao nego li se družio s ljudima. Kad je bio kod kuće, uvijek je izluđivao samog sebe, zašto ovo ne može odsvirati, zašto mu ono ne ide, pa bi onda sjeo, pa ako treba i šest sati sjedio, dok su mu se pluća iscrpljivala, a desna noga mahnito lupala po podu, dok ne bi sve to skužio. Razumio je zašto truba ima ovakav zvuk, ne po frekvenciji već po osjećaju, zašto violina onakav, zašto je usna harmonika njemu dosadna, a zašto neki instrumenti zvuče puno punije od ostalih. Sjedio je nekad za klavirom, gitarom, nekad za kontrabasom stajao. Volio je to više nego išta drugo.

Bend je završio taj dixieland. Kreće na nešto ozbiljnije; počne jednu originalnu, njihovu. Još nema imena. Spomenuti saksofonist ju je nekad davno napisao jednoj curi. Klasična priča. Odlično odsvirano. Aplaus! Nisu to bili neki poznanici jazza, ali time i bolje, jer ni bend nije baš svirao onaj neki avantgardni, Charlie Mingus ili John Coltrane jazz, već je bio puno dublje u tome, ali vjerojatno je ta glazba ipak bila prilično budalasta, nekad preozbiljna, jer su dečki jako voljeli Debussy-a, ali zašto baš to forsirati u neki kvazi-jazz klub? Ma sve je odisalo na 20-te, pa čak i na ranije godine 20-tog vijeka. Zadimljeno. Uređeni ljudi; sve pomalo; pomalo plesa, pomalo gubljenja u ritmu, pomalo svađe, alkohola, krvi, ali one krvi koja se prolijeva jedino između tonova.

Bend je nadalje odsvirao još nekoliko standarda, pa je ipak na kraju završio sa svojim mislima. Dečki su samo rekli jedan drugome; Gm, Eb7+5, D7b5, Gm, Gm, znalo se odmah o kojoj se pjesmi radi, "It don't mean a thing, if it ain't got that swing, Ta da ta ta..." pa C7, pa Fm, pa tako dalje.... Onda su to pretvorili u nekakav tango. Zapravo su se izrugavali publici. Zajebavali ih. Nisu ih zabavljali, već su sebe zabavljali, skretali s teme, usporavali tempo, skakutali, ali kroz to sve koji put odsvirali nešto što je odisalo s toliko duše, s toliko osjećaja, s previše tuge. Često je saksofonist započinjao neke dramatične melodije. Zapravo brze pjesme, koje su ipak imale onaj prizvuk, onaj zvuk tuge i plača, onaj zvuk u kojem zapravo pokazuješ ljudima da ti i ne postojiš izvan te male pozornice, u tom malom zadimljenom klubu, dok na sebi nosiš to jedino lijepo odijelo koje posjeduješ.....