Tko to kod nas tako puno psujeHrvati zauzimaju visoko mjesto na rang listi "najboljih" psovača, i po maštovitosti i po učestalosti. U 5 minuta opsovati dvadesetak puta - i to ne bilo što nego birano: od Boga (najčešće), Isusa, Majke Božje preko svetaca do naših majki....s dodatkom kojekavih "ukrasnih" pridjeva....to je naša svakidašnjica. Činjenica je da spominjanje Boga i vjerskih svetinja u psovkama najvise prakticiraju stanovnici bivših komunističkih zemalja, dok se u ostalom civiliziranom svijetu takve bogohulne psovke gotovo uopće ne čuju i većini "zapadnjaka" teško ih je prevesti i još teže objasniti smisao tih psovki. I oni znaju psovati, ali njihove su psovke u usporedbi s našima gotovo dječji bezazlene (ako ima bezazlenih psovki). Kod nas se psuje u svakoj prilici: u srdžbi, u žalosti, u sreći i radosti, kad se rodiš, kad umreš, kad se ženiš, kad nam uzmanjkaju druge riječi, kad želimo stvoriti "dojam" ili ispasti duhovitim.... Od kud toliko psovača u našoj 88 %-tnoj katoličkoj državi? Tko to tako puno psuje? Kad bi psovali samo ateisti i agnostici, psovke se gotovo ne bi ni čulo.... Bolna je činjenica da najviše psuju upravo katolici i to bez ikakvog srama i straha. Neki toga uopće nisu svijesni, a drugima je psovanje folklor. Kako ćeš dobro ispričati dobar vic a da ne ubaciš pokoju sočnu psovku? I opravdanje je uvijek isto: Nisam jedini, svi psuju; to mi je navika; ne mislim ništa loše; to su samo riječi... Možda su to samo riječi, ali riječi za koje ćemo odgovarati. Tvoje će te riječi ili spasiti ili osuditi! A sv. Pavao izričito spominje psovače kao one koji neće vidjeti Kraljevstva Božjega: „Ili zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće baštiniti kraljevstva Božjega“ (1 Kor 6, 9-10). Sve se uči od malih nogu u roditeljskom domu. Kasnije je teško mijenjati navike, pogotovo u društvu kao što je naše koje čak i podržava takav vulgaran i bogohulan način izražavanja. Nedavno sam na televiziji naletjela na neku emisiju u kojoj su se sastala 3 ili 4 "intelektualca", jedan je od njih bio neki književnik, koji su svi mahom zagovarali vulgarni vokabular začinjen i psovkama jer da je to nešto prirodno i normalno i nemamo se čega stidjeti. Dapače, to je po njima korisno i zdravo.... Što reći takvima? Kako se ponašati u društvu psovača? Treba li ih opomenuti? Možda je najbolje na psovke odgovarati blagoslivljanjem Božjeg imena. Pohvale Imenu Božjem bile su sastavni dio nekadašnjih tzv. večernjica, kojih danas više gotovo ni nema pa su se te pohvale pomalo i zaboravile. Blagoslovljen budi Bog! Blagoslovljeno njegovo sveto ime! Blagoslovljen Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek! Blagoslovljeno ime Isusovo! Blagoslovljeno Presveto Srce Isusovo! Blagoslovljena predragocjena krv Isusova! Blagoslovljen Isus u presvetom Oltarskom Sakramentu! Blagoslovljen Duh Sveti Utješitelj! Blagoslovljene velika Bogorodica presveta Djevica Marija! Blagoslovljeno sveto i bezgrešno njezino začeće! Blagoslovljeno njezino slavno uznesenje! Blagoslovljeno ime Marije Djevice i Majke! Blagoslovljen sveti Josip, njezin prečisti zaručnik! Blagoslovljen Bogu svojim anđelima i u svojim svetima! Amen. . |
< | travanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |