blago meni

Dragi sine, otišao si tako naglo da ti puno toga nisam stigla reći.Ni u svojim najcrnjim snovima nisam slutila da ćeš upravo ti prvi od nas napustiti ovaj svijet. O, da sam to znala ....! Neke stvari bi bile drugačije. Više bih ti vremena i pažnje posvećivala i rekla bih ti neke stvari koje nosim u srcu, a sada su ostale neizrečene. Da li si znao koliko te volimo? Voljeli smo te, divili ti se, pratili svaki tvoj uspjeh, bio si naš ponos, a mi ti to nikada nismo rekli. Mislili smo da se to podrazumijeva.

Znam da si ti sada u neusporedivo ljepšem svijetu nego je ovaj naš ovozemaljski. Duboko se nadam da uživaš ponirući u dubine Božjeg bitka i neizrecive Božje ljubavi. Nisi ti ništa izgubio kad si mlad preminuo, ali smo mi puno izgubili što nisi više među nama.

Reći ću ti sada nešto što mi teško opterećuje dušu. Premda sam to već i ispovijedila, ništa se bolje ne osjećam i na početku svake svete mise ponovo se kajem. Napravila sam neke teške propuste, nešto sam trebala činiti, a nisam i nešto sam ti trebala reći i savjetovati kad si me pitao, a nisam. Da ja nisam zakazala, možda bi ti danas bio živ.....

Kad sam se udavala ( Bog jedini sve zna) željela sam sina svećenika. Zato sam se zavjetovala da neću navečer gledati televizijski program. To je bilo neizvedivo jer sam s tvojim tatom spavala u sobi gdje je bio televizor. Ono što mogu sebi nametnuti, ne mogu nametati drugima. Ispovjednik mi je to promijenio u svakodnevno moljenje krunice. I zamisli! Ja to nisam ispunila!! Nemam isprike, iako sam onda osjećala strašnu osamljenost. Bila je Crkva šutnje, u školi sam morala šutjeti o svojoj vjeri, a u obitelji nije bila atmosfera za duhovne razgovore. Baš zbog te osamljenosti trebala sam u molitvi tražiti društvo nebeskog Prijatelja i nebeske Majke. Ali ja sam dopustila da me napada depresija, opirala sam joj se, ali su naše ljudske snage nikakve ako nas On ne jača. Nisam se mogla hraniti Euharistijom kao što se sad hranim gotovo svakodnevno.

Drugi moj propust bio je u danima kada si se ti odlučivao za srednju školu. Tebi su se sviđali franjevci i kao uzgred, spomenuo si mi franjevačku gimnaziju u Visokom i kako ti je netko rekao da je to teško, da treba rano ustajati, da ne bi imao slobodu i sl. Gledao si me i čekao moj savjet i ohrabrenje. A ja, kako mi je glava bila puna obveza, što i kako ću raditi na nastavi, kako ću ispraviti učeničke sastavke i testove, što ću kuhati, kad ću počistiti kuću i izglačati košulje, rekla sam ti samo: "Ne znam, sine" , misleći da takve odluke trebaju biti osobne, bez ičije sugestije. Ipak nije tako. Ti si očekivao moje mišljenje i pomoć da izabereš, a ja sam te iznevjerila! Trebala sam ti reći da se velike stvari ne mogu ostvariti bez žrtve. Tako si ti počeo učiti a kasnije i studirati elektrotehniku. A da si postao franjevac , možda bi danas bio živ i među nama i od velike koristi za naš narod.

Gorko se kajem zbog tih svojih propusta., koji su te možda stajali života. Oprosti mi, dragi sine! Sve bih dala da se vrati vrijeme da mogu to ispraviti.

Ti, koji si uvijek bio tako susretljiv i sućutan i uvijek se zauzimao za druge, sigurno se i sada, kad si na izvoru Božanskog milosrđa zauzimaš za sve nas. Ništa ne možemo bez Božje pomoći! Moli se za svoja dva brata, Mladena i Tomislava, za svoju seku Lidiju i njihovu djecu, tvoga imenjaka Stjepana, malu Katarinu i malog Marka i za djecu koja će se još roditi. Moli se i za svog oca i mene, da nam žalost ne oduzme mir, nego da se radujemo susretu s tobom i svima koji su uronjeni u Ocean Božje ljubavi.

Grli te i ljubi tvoja mama.

Ovaj post nastavak je posta Opraštam ti i volim te kao brata ( vidi desno u Popisu postova).

Mirin i Antin poginuli sin Stjepan bio je iznimna osoba. Ovim postom željela bih ga izvući iz zaborava i vratiti ga bar na trenutak u naš život iz kojeg je tako iznenada i brutalno istrgnut.

Rođen je u Osijeku 1967.godine ( premda mu je obitelj već tada živjela u Sarajevu) kao prvo dijete u obitelji (ima još dva brata i sestru). U rekordnom roku diplomirao je elektrotehniku na uglednom sarajevskom elektrotehničkom fakultetu u Lukavici.
Super odlikaš, predložen da bude "učenik generacije" nekima ipak nije bio dovoljno dobar za to odlikovanje, jer nije bio član Saveza omladine. Znalo se da je vjernik i to je mnogima jako smetalo. Svoja uvjerenja nije skrivao. Svake nedjelje bio je na misi. Kako je on živio svoju vjeru vidi se iz ovog malog primjera: Jednom njegovom školskom kolegi profesorica je prigovorila što nosi križić oko vrata i tražila je da ga skine. Stjepan je došao kući i pitao mamu da li ima neku veliku krunicu koju bi mogao staviti oko vrata. Umjesto krunice mama mu je dala veliki križ na lančiću. Sutradan je Stjepan sjeo u prvu klupu, malo raskopčane košulje da bi svi vidjeli njegov ukras oko vrata. Vidjela je i dotična profesorica. Njemu se nije usudila ništa reći jer je on bio najbolji đak. Shvatila je poruku.
Volio je život, ljude, svijet, sve ga je zanimalo, posebno je volio čitati.

Neposredno prije rata, točnije 13. prosincca 1991. godine, u Sarajevu je niknuo pokret "Hrvatska katolička mladež" kojemu je Stjepan bio prvi predsjednik. To je bio pokret mladih katolika vrhbosanske nadbiskupije, koji je njegovao prijateljstvo sa svim mladima dobre volje, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Odmah je uspostavljena suradnja sa Pokretom mladih (POMAK) iz Zagreba i Stjepan je već u siječnju 1992. sa još dvije članice Pokreta otišao u Zagreb na konzultacije oko suradnje. Tamo se je susreo i sa dr. Lavom Žnidarčićem, posljednjim predsjednikom Križarskog bratstva. Imao je puno planova. Dogovorene su neke aktivnosti ,ali rat je sve pokvario i sve je zamrlo.


To su ti mladi ljudi koji su sa svojim predsjednikom Stjepanom ( mladić sa kravatom) htjeli pokrenuti nešto dobro u Sarajevu.

Evo što su u svom biltenu POMAK od 15.ožujka 1993. godine mladi katolici iz Zagreba ( iz pera Antice Čepulić) napisali o njemu nakon što su saznali za njegovu smrt:

"Iako smo se družili samo jedno dopodne, Stjepana ipak ne možemo zaboraviti, a njegova smrt nam ga je još dublje utisnula u srce. Bio je jedan od ljudi koji se pamte, čovjek u kojem su tako čvrsto i tako upotpunjujuće bile stopljene velika duhovna snaga i nježnost....Teško je vjerovati da Stjepana više nema među nama i da nas neće dočekati u Sarajevu kada uzvratimo posjet. No vjerujemo da je Stjepanova žrtva kao i njegov život ugrađena u budućnost pokreta Hrvatske katoličke mladeži."

Mladi život našeg Stjepka prekinuo je bezdušni snajperist preciznim pogotkom u srce 16. srpnja 1992. godine. Pucano je iz zloglasne kasarne JNA u Nedžarićima u koju je bila ubačena grupa od 50 četničkih specijalaca iz Niša. Inače sarajevsko naselje Stupsko brdo branili su zajedno i Muslimani i Hrvati i Srbi koji su tamo živjeli. Među njima bio je i Stjepan. Bilo mu je nepunih 25 godina. Izdahnuo je nadomak svog doma na rukama svog brata Tomislava. Dom je branio više srcem nego puškom jer zbog šuma na srcu nikada nije služio vojsku i nije znao pucati.

Stjepanov sprovod bio je velik i dostojanstven unatoč upozorenjima da se zbog opasnosti ne okuplja veći broj ljudi. Njegova sarajevska Hrvatska katolička mladež dostojno ga je ispratila i s njim se oprostila riječima:

"Dragi naš Štef! Bogu smo zahvalni što smo te imali. U tebi smo upoznali mladića snažnog duha, širokog srca, neiscrpne energije, privrženog načelima katoličke vjere, punog ljubavi prema svom hrvatskom narodu i svim ljudima dobre volje, napose prema mladima. Bogatstvo svoje osobe ugradio si u temelje našeg mladog Pokreta. Mi smo ti duboko zahvalni. Tvoji ideali su i naši ideali. Uz Božju pomoć nastojat ćemo ih oživotvoriti. Neka te Gospodin nagradi vječnim životom!"

Žao mi je što zbog obiteljskih obveza nisam uspjela na vrijeme napisati neki post o Božanskom milosrđu. Ali vježbala sam milosrđe u praksi. Čuvala sam i brinula se za četvero mališana da bi njihovi roditelji mogli uzeti malo predaha i posvetiti se jedno drugome.
Nije bilo preteško, jer djeca vole jesti, dobro spavaju i ima ih dovoljno da se mogu sami igrati i zabavljati. Dobili su nove bicikle pa je im je vožnja bila najdraža zabava. A ja sam morala "regulirati promet" i paziti da ne dođe do sudara. A kako su svi jako živahni, glave su ipak čuvale i kacige.





A o Božanskom Milosrđu može se danima pisati, razmišljati i plakati od ganuća i sreće. Od svih Božjih osobina najviše me fascinira baš to Njegovo neizmjerno milosrđe. Valjda je to i normalno za nas male, obične ljude, koji bi bez Njegove ruke i podrške već davno potonuli i izgubili se u olujama i bespućima ovog svijeta. Bezbrojnim darovima i divotama sam okružena u životu, ali sve to blijedi i nestaje akose usporedi s Božjim milosrđem. I moram priznati da me i samo razmišljanje o tome milosrđu veoma usrećuje. Slava Ti, Isuse!

"Jakosti moja, tebi ću pjevati,
jer ti si, Bože, zaštita moja,
Bog moj, milosrđe moje" ( Ps 59,18)

"Jer veliko je milosrđe Božje,
i poniznima otkriva tajnu svoju" (Sir 3,19)

"A milost je kao perivoj blagoslova,
i milosrđe traje dovijeka." (Sir 40,17)

"..jer znao sam da si ti Bog milostiv i milosrdan,
spor na gnjev i bogat milosrđem i da se nad
nesrećom brzo sažališ." (Jo 4,2)

"Razderite srca, a ne haljine svoje!
Vratite se Jahvi, Bogu svome,
jer on je nježnost sama i milosrđe,
spor na ljutnju, a bogat dobrotom..."(Ji 2,13)

"Blagoslovljen jer si me razveselio
i jer se nije dogodilo čega se bojah,
nego si nam iskazao svoje bogato milosrđe.
Blagoslovljen jer si se smilovao
ovoj djeci što su jedina.
Izlij na njih svoje milosrđe, Gospodine,
podari im da završe život u zdravlju
sa srećom i milosrđem." ( Tob 8,16-17)

"Ali Bog koji je bogat milosrđem -
iz svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio -
nas, koji smo bili mrtvi zbog grijeha,
s Kristom oživi - milošću ste spašeni.....
to ne dolazi od vas - to je dar Božji ! (Ef2,4)

"Dakle, pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti
da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!" (Heb 4,16)

Kako je to utješno znati da nas Bog nikada neće ostaviti! Pa ako nas i svi ostave, On nas neće ostaviti.

"Može li majka zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?
Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću!" (Iz 49,15)

Stranice Svetog pisma prepune su govora i primjera Božjeg milosrđa, ali govori se i o Božjoj Pravednosti: Kazna za grijeh je smrt! Nećeš izaći dok ne isplatiš i posljednji novčić..., u ruci mu je vijača da pročisti svoje gumno, ...bacit će ih u peć ognjenu , gdje će biti plač i škripa zubi...

U kakvom su odnosu Božje milosrđe i Božja Pravednost?