blago meni

Silvestrovo je, zadnji dan 2007. godine. Neki će dolazak Nove godine proslaviti bučno uz vatromet, šampanjac i bogate stolove, a drugi će možda pomalo depresivno, stisnuti u kakvom mirnom kutku razmišljati, što će nam nova godina donijeti.

Smijemo li se nadati nečem dobrom ili trebamo strahovati od najgoreg? Hoće li nam donijeti sreću ili brige, radost ili strah?

Nitko, osim Boga samog, ne zna što će biti u budućnosti, ali sigurno je, da nas svemogući Bog, koji u svojoj ruci drži i svemirska prostranstva i sve ljude, nikada neće napustiti, nego će uvijek biti uz nas i s nama, kako je to obećao još Izraelskom narodu; "Ja ću biti s tobom kao što sam bio s Mojsijem, i nikada te neću napustiti niti ću te ostaviti!" ( Jš 1,5).

Kasnije, u Novom Zavjetu Isus je to obećanje potvrdio: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta..... Iz njegove punine sve smo primili i i uvijek ćemo primati, doklegod to budemo htjeli: milosti, radosti, život... U tamnim trenucima i zagonetkama našeg vremena i života možemo se pouzdati u njega. - S Njim nema granica naših mogućnosti - kako to lijepo reče naša blogerica skolastika

Zato nema predaje! Nema mjesta strahovanju i depresiji! Vjerujmo Isusu i pouzdajmo se u Njega! Radujmo se i veselimo i u novoj godini! Nek se na nama vidi da smo otkupljeni, pa će i ljudi povjerovati u otkupljenje, kao što je Friedrich Nietzsche rekao: Vjerovao bih u otkupljenje, kad bi otkupljeni izgledali malo više otkupljeni.

Nek nas u novoj godini više pokreće ljubav a manje interes!

Sve ono što želim i sebi i vama prelijepo je sažeto u blagoslovu na kraju sutrašnje sv. Mise:

Bog, izvor i počelo svakog blagoslova,
obasuo vas obiljem svoje milosti
i u novoj godini čuvao žive i zdrave .

Dao vam postojanu vjeru, nepokolebljivu nadu,
strpljivost i ustrajnu ljubav. .

Darovao vam u životu i radu mir,
u molitvi uspjeh, na kraju život vječni. – Amen.

Iako nisam neki ljubitelj popularnih domaćih pjesama i hitova, ipak volim poslušati Vanninu pjesmu Ide Božić bili. Prvi put sam je čula u seriji Duga mračna noć. I stalno mi se u glavi vrte stihovi iz pjesme ... oko srca kopni led, ide Božić bili, nakon dugih zima...

Imamo li mi ledeno srce? Mi kao zajednica, kao Crkva i kao pojedinci? I koliko je debela ta ledena kora?

Iako je nastupilo globalno zatopljenje, izgleda da u ljudskom srcu još uvijek vlada ledeno doba. Nema dovoljno razumijevanja, pomaganja, pažnje, dobrohotnosti, darežljivosti, opraštanja, tolerancije, solidarnosti, jednom riječju nema dovoljno ljubavi...

Puno se govori na svim razinama, pa i na onim najvišim svjetskim, o suzbijanju siromaštva, o pomaganju siromašnima i razvijanju boljeg života za sve, ali iza tih uljepšanih i napuhanih riječi uglavnom ne stoji ništa. Jer kako inače objasniti, da su siromašni u zemljama trećeg svijeta još uvijek jednako siromašni usprkos dugogodišnje "pomoći" Svjetske banke i drugih svjetskih institucija? Pomoć koju dobivaju dozirana je tako, da te siromašne zemlje mogu jedino otplaćivati kamate na dobivene kredite, a da sami ostaju i dalje dužnici i da tako ustvari samo povećavaju bogatstvo svojih kreditora. Zašto im se ne da bespovratna pomoć? Negdje sam svojevremeno pročitala da bi se za vrijednost jednog američkog ratnog mlaznog zrakoplova mogla cijela Sahara pretvoriti u plodnu žitnicu, koja bi hranila cijelu Afriku. A zašto se to ne učini? Vjerojatno radi naših ledenih srdaca. Mislim da tu ima veliki utjecaj Sotona, kojemu smo otvorili i mala i velika vrata i dozvolili mu u ime lažne demokracije i "slobode" da ušeta u naše živote, a on se tu jako dobro snašao i zadovoljno trlja ruke.

Kako je moguće da onaj siromah još uvijek spava na klupi ispred javnog WC-a pokraj Zagrebačke katedrale? Kad sam zadnji put tamo prolazila, njegov "namještaj" još uvijek je bio na klupi: deka, poplun, najlon, kartoni, novinski papir, nekoliko kutija i dvije mačke. Potajno se nadam da mu je netko od zagrepčana, pa i crkvenih ljudi, koji tamo svakodnevno prolaze na putu prema katedrali, ponudio smještaj u svom domu, ali da on to iz nekog razloga nije htio prihvatiti. Nikoga ne prozivam, ni ja mu nisam ponudila smještaj. Samo se pitam, kakvi smo mi to Isusovi učenici!? Učenici ledenog srca?! I dokle ćemo biti takvi?

Što si želimo za Božić?

Ja želim i sebi i svima vama, da Isus vatrom svoje ljubavi otopi led i zagrije naša ledena srca, da pružimo ruke jedni drugima i počnemo živjeti kao braća i sestre i djeca zajedničkog nam Nebeskog Oca !

Sretan Vam i blagoslovljen Božić!

Gledajući naše okićene i rasvijetljene ulice i trgovine, slušajući radio i TV, sve izgleda kao da je Božić već nastupio. Nažalost, čini se da smo svi odlučili preskočiti vrijeme koje prethodi Božiću. Još se jedino u crkvi vidi nešto od Adventa, ali i to ne u cijeloj Crkvi. Na satelitskim kršćanskim televizijama već se davno ore božićne pjesme, a borovi su i tamo ukrašeni i u punom sjaju. Tako nam i naša misionarka laikinja Drina iz Ekvadora na slici) javlja, kako je i kod njih već prvog dana Adventa ukrašen bor i postavljene jaslice.
Ne čuju se više one naše prelijepe adventske pjesme na radiju. Čak i Katolički radio možete satima slušati, a da nećete ni po čemu raspoznati da smo u Došašću.

Dobila sam jednu zgodnu priču koja me je potaknula da i sama razmislim o tome, što je za mene Božić . A mislim da bi bilo dobro da si to pitanje postave mnogi vjernici katolici. Lijepo je veseliti se, kititi borove, dobivati darove, peći razne pečenke i jesti slasne božićne kolače, posjećivati prijatelje, glumiti Djeda Božičnjaka ili baku Božičnjakinju ( kao što sada i sv. Nikola ima pomoćnicu sv. Nikolinu!), ali gdje je u svemu tome Božić, tj. mali Bog Isus? (Jer riječ Božić je umanjenica od riječi Bog.)

U ovoj priči životinje razgovaraju o Božiću. Njihov razgovor, čini mi se, vjerna je kopija naših razgovora ovih dana.

Jednom su životinje razgovarale o Božiću i svađale su se o tome, što je bit Božića. "Naravno, pečena guska!" - rekla je lisica, "što bi bio Božić bez guščje pečenke!"

"Snijeg" - rekao je sjeverni medvjed, "puno snijega". I očaran je sanjario: "Bijeli Božić".

Srna je rekla: - "Trebam jelku, inače ne mogu slaviti Božić. "

"Ali ne previše svijeća, - zavapila je sova, "sve mora biti lijepo u sumraku i ugodno. Najvažniji je ugođaj."

"Ali moja nova oprava se mora vidjeti" kazao je paun, "ako ne dobijem novu odjeću, to za mene nije Božić. "

"I nakit", - promuklo je zakriještala svraka, "svakog Božića dobijem ponešto: prsten, narukvicu, broš ili lančić, to mi je najljepše kod Božića. "

"Ali nemojte zaboraviti fine kolače", - brundao je medvjed, "to je ipak najvažnije, ako toga nema i svih ostalih slatkiša, odričem se Božića. "

"Uradite kao ja", - rekao je jazavac, "spavati, spavati, to je tek ono pravo. Božić za mene znači: pravo se naspavati"

"I napiti se", - dopunio ga je vol - "dobro se napiti i zatim spavati".

I tada naglo zavapi: - "Joooj", jer ga je magarac dobro udario kopitom:
"Ti vole, zar uopće ne misliš na DJETEŠCE? "

Tada je vol sagnuo glavu srameći se i rekao: "Dijete, da, dijete, pa dijete je ipak najvažnije."



Uostalom, zapitao je tada magarca:

Možda nam ova priča pomogne u donošenju nekih zaključaka i novih odluka.
Ili su životinje pametnije od nas?!

Neoženjene starije mladeži svakim je danom sve više i više. To postaje gorući problem u cijelom svijetu, pa tako i kod nas, obzirom na dalekosežne posljedice takvog stanja. Mladi sve kasnije ulaze u brak, mnogi nikada ne osnuju obitelj, a oni koji je osnuju, imaju jedno ili najviše dvoje djece. Tako se ubrzano povećava populacija starijih osoba, a kako stari ljudi po zakonima prirode ne mogu imati djecu, to još dodatno smanjuje mogućnost pomlađivanja čovječanstva. Nažalost, odgovorni to ne smatraju dovoljno alarmantnim i ništa ne poduzimaju da zaustave taj trend, a neki, pogotovo stariji, kažu: pa što će nam puno mladih? Oni samo prave probleme.... zaboravljaju da ćemo tako izumrijeti i da netko mora i raditi da bi se napunili i mirovinski fondovi za staračke mirovine.

Imam puno poznanika, krasnih mladića i djevojaka od 28, 29 pa sve do 39 i 40 godina, koji su još uvijek samci. Djevojke uglavnom mahom kažu da se žele udati, ali nemaju za koga! Jer navodno dečki ne žele brak! Dvije od njih, prekrasne, visokoobrazovane djevojke, nakon 7 godina veze, još od srednjoškolskih klupa, ostale su same, ostavljene, jer dečki nisu htjeli niti djecu niti čvrstu vezu! Istina, nisam razgovarala ni sa jednim od tih mladića, pa ne znam njihovu stranu priče, ali izgleda da je na sceni ono, o čemu pjeva poznata slavonska pjesma:

Đuvegije, gdje ste, da ste, htjela bih da znam....Skupoća je, to svi znamo koji živimo. Samo jedno još imamo vrlo jeftino. Dobijemo bez novaca djevojačkih poljubaca, pa zašto da se ženimo?

Ima u tome istine!

Predlažem da se na nivou Hrvatske, ili na nivou biskupije ili župe proglasi godina ženidbe starije mladeži, pa da se u tom periodu na tu temu intenzivno održavaju seminari, tribine, savjetovanja, molitveni susreti itd. Ne bi trebalo rješavanje tog problema prepustiti samo uvaženom don Bakoviću, nego bi se svi trebali uključiti. Uz Crkvu treba se dodatno angažirati vlada i donijeti "akcijski plan", da ne bismo uz zemlju znanja,( a ovih se dana govori i o zemlji seljaka) postali i zemlja staraca.

Naravno, uvijek je bilo i uvijek će biti osoba, koje ne vide svoju budućnost u braku.To je njihov odabir i vjerujem da oni u tome slijede svoj poziv. Ali ja ovdje govorim o onoj drugoj skupini mladih neoženjenih, koji žele brak, ali ga iz raznoraznih razloga ne ostvaruju. Ponekad su tu i brižni roditelji malo krivi. Studij traje dugo, djevojke i mladići hodaju i možda bi se i ženili, ali im se savjetuje da čekaju, a ponekad im se i brani brak, dok ne završe studij, dok se ne zaposle, dok ne kupe stan, dok ga ne namjeste itd. U međuvremenu, nakon dugog hodanja, dolazi već i do prvih i pravih "bračnih kriza" i sve se raspada. U drugu vezu, barem djevojke, teško ulaze ili čekaju da prođe par godina, a onda imaju već i blizu 40. I tada više nema vremena ni za djecu, možda uz dobru sreću za jedno, jer biološki sat je već uglavnom istekao.

Ovo silno planiranje i programiranje ljubavi i braka nekako mi se ne sviđa. Mislim da se ljudi trebaju ženiti onda kad se zavole i kad nađu pravu osobu. Sve ostalo nekako samo od sebe sjedne na svoje mjesto, bolje nego što bismo to mi isplanirali. Mnogi su i u braku i uz djecu i u podstanarstvu završili i fakultete i magisterije, dok drugi nakon svih završenih škola ostaju sami u velikim lijepo namještenim stanovima.

Moja preporuka bi bila, ako se volite i želite imati obitelj, onda to učinite dok ste još mladi. Ne čekajte tridesetpetu !

A ako je već došla tridesetpeta, još nije kasno. Poduzmite potrebne korake i nađite si srodnu dušu. Jer i u sv. Pismu stoji: Nije dobro da je čovjek sam!

A za kraj jedan istiniti primjer kako ne treba čekati da bračni drug padne s neba, nego ga treba pronaći.

Jednoj vjeroučiteljici isto su tako prolazile godine i nikako da dođe onaj pravi. Onda joj najednom sine: Pa nemoj ti njega čekati! Pronađi ga sama! I tako je ona odlučila i čak obznanila da će se za godinu dana udati. I na jednoj zabavi sretne svog davno zaboravljenog školskog druga. Pogleda ga i pomisli, taj bi baš bio pravi za mog budućeg. Ali najednom se kraj njega stvori neko dijete i ona zaključi da je oženjen. Ipak mu priđe i započne razgovor: - Joj, kako imaš lijepu curicu...- Ma nije moja, to mi je nećakinja. Nisam se oženio. A ona u sebi pomisli: Još nisi, ali za godinu dana ćeš biti oženjen. I pozove ga na kavu, danas i sutra i prekosutra i za godinu dana su se vjenčali na Mariji Bistrici. Imaju četvero prekrasne djece i oboje su zadovoljni.

Zgodno, zar ne?!

Koliko puta smo već donosili kojekakve odluke: svaki dan ću moliti krunicu, svaki dan ću ići na sv. misu, počet ću vježati i ići u teretanu, moram smršavjeti i započeti dijetu itd. Uglavnom nismo počeli odmah nego s malom odgodom: od ponedjeljka, od prvog u mjesecu, od nove godine i slično, a do tada smo si još dali maha i prejedanju i ljenčarenju i ostalim neurednostima. Koliko smo bili uspješni ili neuspješni, koliko smo zavaravali sami sebe, to sami najbolje znamo. Oni koji ne spadaju u tu skupinu nas jadnika, neka mi oproste i neka se ne osjećaju prozvanima. Ovo pišem na temelju osobnog iskustva i iskustva meni bliskih osoba.

I eto, sutra je opet jedan takav dan, koji je kao stvoren za neki novi početak . Počinje Došašće. Tako će i novine biti pune izjava javnih osoba, pjevača, glumaca i političara o tome što će raditi u Došašću i čega će se odricati. Ne želim sumnjati u njihovu iskrenost, ali samo dragi Bog zna, govore li oni istinu ili samo sebe reklamiraju u svrhu veće popularnosti.

Ni ja ni moje prijateljice ne želimo zaostajati za njima. Zato pravimo planove (to je najlakše!), kako bismo što bolje proveli ovo sveto vrijeme, koje je pred nama. Ovo Došašće je nešto kraće i od Badnjaka nas dijeli samo 22 dana. Odmah moram reći da je meni osobno Došašće najljepše doba u crkvenoj godini. Ta divna čežnja i sveto iščekivanje dolaska milosrdnog Spasitelja, one divne antifone kao i poseban melos adventskih pjesama ...to je nešto predivno!

Evo našeg prijedloga za ovo Došašće.
Cijeli program obuhvatio bi tri područja: duhovni, tjelesni i djelatni.

Duhovni program:
svakodnevna misa Zornica, svakodnevna krunica i prigodne molitve iz srca.





Tjelesni program: odricanje od stvari bez kojih se može( i koje su i tako i tako štetne): bomboni, kolači, jesti samo do 18 sati,( kavu, cigarete i piće ne spominjem, jer to bi već trebala biti stvar prošlosti), TV i internet smanjiti na najmanju mjeru, nema filmova ni zabavnih emisija ( pa čak ni Plesa sa zvijezdama, ah!).

Osim ovih nekoliko "ne", dakle zabrana, mogli bismo poraditi i na nekim pozitivnim "da" tj. na onome što bi bilo poželjno: svakodnevna tjelesna aktivnost barem pola sata, kao vježbanje, brzo hodanje, trčanje, vožnja biciklom itd. Zašto to? Jer to najčešće izbjegavamo iz lijenosti i ne radimo dovoljno, a zna se: Ako hoćeš da ti bude zdrav duh, moraš imati i zdravo tijelo!


Djelatni program: tjelesna i duhovna djela milosrđa.

SEDAM TJELESNIH DJELA MILOSRĐA: Gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničena pohoditi, izbjeglice i prognanike pomagati, mrtva pokopati.

SEDAM DUHOVNIH DJELA MILOSRĐA : Dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika ukoriti, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti.



O tim djelima milosrđa ćemo razmišljati i nastojati provesti u djelo bar ona koja su nam dostupna.

Možda je to zahtjevan i težak program, ali teško ne znači odmah i nemoguće. Probajmo, uz Božju pomoć!
Imat ćemo dovoljno vremena, jer nećemo satima sjediti pred televizorom i kompjutorom.

Ako imate neki bolji ili drugačiji prijedlog, podijelite ga s nama i napišite u komentaru. Hvala svima!

Nadam se da će vam se ove "slikice" svidjeti, jer kaže se da slika govori više od tisuću riječi.

Svima želim blagoslovljeno i radosno Došašće!