Kako su sandale postali terenciIsus "dozva dvanaestoricu (Mt 6,7-9)te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina." Tako Isus šalje svoje učenike da idu svijetom i šire evanđelje: Ne nosite ništa sa sobom osim štapa i sandala! To nije puka preporuka ili savjet nego zapovijed: Zapovjedi im... Koliko god je onda bilo drugačije vrijeme od današnjeg, ipak je to i za ondašnje prilike bilo nešto neuobičajeno i ludo u očima svijeta. Nitko pametan nije išao na put, a da nije ponio hranu, rezervnu odjeću i ponešto novca. A Isus svojim učenicima to zabranjuje! Njima to ne treba jer imaju Njega. Oni mu trebaju vjerovati i sve očekivati od Providnosti.Sigurno Isus nije želio da njegovi učenici putem gladuju. On je htio je da se oni bave drugim stvarima i da ne gube vrijeme u razmišljanju, kako da si život učine lakšim i sigurnijim. Netko će se već pobrinuti da dobiju i hranu i smještaj. Isus traži od svojih učenika da mu vjeruju i da sve očekuju od Božje providnosti. Njihovo propovijedanje bilo bi nevjerodostojno ako bi se oni brinuli za "kruh, torbu i novac" umjesto da se brinu za izgubljene i bolesne. Tako je i svetica iz Kalkute, bl. Majka Tereza, osvojila cijeli svijet svojim beskompromisnim životnim svjedočenjem, a osnutak, opstanak i opskrbu svojih kuća za najbjednije ovog svijeta, gradila je isključivo na Božjoj providnosti. Nikada nije dozvoljavala da se osnuje neki fond za njene potrebe jer je vjerovala u Božju providnost. Kad je sveti Franjo čuo ovaj odlomak iz Evanđelja, kažu njegovi životopisci, uzviknuo je: "To je ono što želim! To je ono što hoću!". U trenutku je sve ostavio i "obukao se u duh siromaštva", kako bi mogao ne samo slijediti Krista, nego mu se posve suobličiti. Iza Pavlove godine došla nam je svećenička godina od koje se jako puno očekuje. Osobno želim i molim Boga da ta godina potakne jednu veliku promjenu kod svih nas... Neka bude više svjedoka a manje učitelja! Neka naši svećenici poslušaju Isusovu zapovijed i ostave svoje "torbe, kruh i novac" i posvete se svom duhovnom pozivu sa svim žarom! Neka oduševljeno kliču sa sv. Franjom: To je ono što želim! Pad komunizma u našoj zemlji donio je vjersku slobodu. Međutim, ima tu i dosta zamki. Umjesto onih revnih svećenika, koji su već ranim jutrom bili u crkvi i dočekivali vas otvorenim rukama i srcem, dobili smo i popriličan broj svećenika-činovnika, koji imaju slobodan dan u tjednu i fiksno radno vrijeme. Ne vole nositi nikakva svećenička obilježja, a vole skupe aute. Kad dođu na župu prvo uređuju župni dvor, a crkva čeka bolja vremena. A Isus je rekao: Ne treba vam ni torba ni kruh ni novac. Samo štap i sandale. A sandale su u međuvremenu postale terenci! Daleko od toga da nema i prekrasnih drugačijih primjera. Svaki od nas mogao bi nabrojati možda i puno divnih svećenika. O jednom nezaboravnom i ja sam svojevremeno pisala. vlč. Franjo Jurak Baš mi je danas došla ideja da ovu svećeničku godinu obilježim svakodnevnom molitvom za svećenike! A to bi mogao biti i zaključak ovog posta: Neka ne prođe nijedan dan, a da nismo molili za naše svećenike! |
< | kolovoz, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |