blago meni

Ovih dana puno smo čitali i razmišljali o životu našeg blaženog Alojzija Stepinca. Njegov život, njegove propovijedi i riječi neumorno su slale poruku opraštanja i ljubavi prema neprijateljima: "..Svima, koji su meni zlo učinili, opraštam iz svega srca. Inače ne bih bio dostojan stupiti pred Krista Otkupitelja, koji je na križu molio za one, koji su ga razapeli" i opet na drugom mjestu: "...Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je njegova zloća."

I ja sam ovih dana dobila od svoje prijateljice Mire pismo sa sličnom tematikom, koje me je dirnulo do dna duše. Pismo je vrlo zanimljivo i ima duhovnu poruku, koja kao da je izašla iz pera našeg Blaženika. Mislim da će vam se svidjeti, a može biti i nadahnuće da i mi krenemo u slične akcije.

Gledajući i slušajući na našoj televiziji jednog visokopozicioniranog srpskog političara kako se ispričava Hrvatima i traži oproštenje za sva zla koja su im nanijeli Srbi, Mira je osjetila snažan poticaj da stupi u vezu s njim i da mu pošalje pismo. Vidjela je u njemu neku iskru Božju i učinilo joj se da bi ona svojim prihvaćanjem njegove isprike i opraštanjem mogla tu iskru još pojačati i razbuktati. Molila me je da joj pronađem adresu i način kako da s njim stupi u vezu. I našli smo da u Beogradu postoji Narodna kancelarija koja posreduje između naroda i tog političara. I pismo je poslala na tu adresu.

Zašto je poslala to pismo i kako je do toga došlo?

Ukratko ću vam opisati događaje koji su tome prethodili i koji su je je na to potaknuli.

Miru, profesoricu hrvatskog jezika, životne su okolnosti odvele u Sarajevo gdje je osnovala obitelj i višemanje mirno živjela kao i mnogi drugi Sarajlije, sve do onog prokletog rata, kada ju je zadeslila najveća tragedija: Nedaleko od kućnog praga preciznim snajperskim pogotkom iz kasarne JNA ubijen joj je sin Stjepan, mladi inženjer elektrotehnike u nepunoj 25. godini života. Bol, očaj, nevjerica, mržnja, želja za osvetom - sve je to na velika vrata ušlo u njezinu obitelj. Napustili su Sarajevo i vratili se u Hrvatsku. Rana nije zacijelila i vjerojatno nikada ni neće i još uvijek previše boli.

Ali Mira je od malih nogu odgajana u katoličkoj vjeri. Kao studentica imala je najbolje duhovne učitelje - isusovce, čitala je Sveto Pismo i usklađivala svoj život prema Isusovim uputama. Znala je da mržnja vodi u propast i da mora oprostiti. Mnogi govore - lako je tebi govoriti o oprostu, kad ti nisi ništa strašno doživio. Ali Mira je doživjela najveću tragediju. Sina su joj ubili specijalci iz Niša, koji su bili ubačeni u kasarnu JNA . I zato njezin oprost ima posebnu težinu. Sličan je onom Isusovom na križu.

Tako mi ona između ostalog piše: "Nemoguće je biti pravi kršćanin i sljedbenik Isusa Krista a u srcu nositi mržnju i neopraštanje. S mužem o tome ne mogu razgovarati jer mu ne želim dirati ranu na duši. On kipi od mržnje na Srbe koji su mu ubili sina, koji nije mrava zgazio. U tome se ne razumijemo i o tome ne razgovaramo, što mi nanosi još veću bol. On nema u svom srcu mir. Zato se molim i čekam trenutak, kad će Božja milost probiti dosad neprobojni zid oko njegove duše, rastopiti led, obasjati tamu i unijeti mir u njegovu dušu."

Što je napisala srpskom političaru?

Pismo nisam ni vidjela ni pročitala, ali mi je ona o tome napisala slijedeće:

" Predstavila sam mu se i napisala tko sam ( potpisala sam svoje ime i prezime, ali bez adrese). Opisala sam mu svoju obiteljsku tragediju i mislim da je baš moja obiteljska tragedija učinila pismo uvjerljivim. Navela sam poglavlja i retke iz Evanđelja u kojima Isus zapovijeda ljubav prema neprijateljima. Poslala sam i Novi Zavjet. Ivan Pavao II. podijelio je jednom zgodom grupi redovnica i redovnika džepno izdanje Novog Zavjeta ne zato što je mislio da oni to u svojim knjižnicama nemaju, nego da ih opomene da svakodnevno razmatraju čitajući ga. Treba se čuvati rutine, formalizma i robovanja vanjskim običajima a zanemariti Isusov duh. Istina je da je sadržaj naše vjere velika Tajna, ali naš razum mora znati na osnovi čega mi vjerujemo u tu Tajnu. Zato onima koji vjeru doživljavaju samo kao tradiciju, a ne kao živu istinu, preporučujem knjigu "Temelji vjere" od Madingera. U njoj se filozofskim promišljanjem dolazi do toga, da je nemoguće da Boga nema, navode se citati velikih znanstvenika kao što je Max Planck, Einstein i drugi, te povijesni dokumenti. I tu knjižicu sam poslala dotičnoj osobi, ali sam prve dvije stranice slijepila, da ne bi pomislio da ga verbujem za katolizicam, nego da ga navedem da razmišlja o autentičnosti Isusove poruke, koja je jedini lijek za čovječanstvo. Napisala sam kako mi sigurno ne ćemo doživjeti institucionalno jedinstvo Crkava ( do kojeg će jednom sigurno doći), ali da možemo posijati sjeme ljubavi i praštanja. Sjemenu treba vremena i topline da iznikne biljka i sazrije plod. Grdno se varaju oni koji misle da se terorizam može iskorijeniti novim terorizmom - a to je svaki rat. ( Npr. Amerikanci u Iraku, ali to nisam navela u pismu. ) Nasiljem se samo produbljuje mržnja i provocira novi i novi terorizam.

Lanac zla se može prekinuti samo praštanjem i držeći se principa: Zlo vrati dobrim!

Kršćani su daleko od toga, dakle, daleko od Krista. Daleko od vlastitog spasa. U tom smislu sam pisala toplo i iskreno i na kraju kazala da ga pozdravljam kao rođenog brata! "

Kako je njezin pokojni sin bio posebna osoba angažirana i u Katoličkom pokretu, njegovoj uspomeni ću posvetiti slijedeći post - da se ne zaboravi !

Još jedan veliki Božji svećenik koji mi pomaže u životu!

Moram priznati da se nikad nisam previše utjecala svecima za zagovor ( Dragi sveci, ne ljutite se!), sve dok mi moja mama nije jednom posvjedočila, da je svoje životne probleme rješavala zajedno sa svetim Leopoldom Mandićem. To me je potaklo na razmišljanje. Kad sam se i ja našla u životnim brigama i problemima, obratila sam se našem bl. Alojziju Stepincu za pomoć i doživjela na svoje iznenađenje ( kajem se zbog svoje nevjere!) nekoliko puta njegovu upravo čudesnu pomoć! I onda sam pronašla njegovu duhovnu oporuku u kojoj je on obećao, da će i u nebu moliti za sve nas, dok bude svijeta.

Tu oporuku napisao je tri godine prije svoje smrti i pobrinuo se da bude na vrijeme poslana u Rim. Ovlastio je mons. Jurja Mađerca, rektora zavoda sv. Jeronima i oca Stjepana Sakača, isusovca, obojica bijahu tada u Rimu, da oporuku objelodane, čim on umre. "Nema tu ništa političkoga, rekao je krašićkom župniku, zato je zovem duhovnom oporukom."

Ove godina slavimo 110. godišnjicu blaženikovog rođenja i 10. godišnjicu njegovog proglašenja blaženim, a za par dana tj. 10.veljače navršava se 48 godina od njegove mučeničke smrti. Tim povodom odlučila sam objaviti njegovu duhovnu oporuku za one, koji ju još možda nisu pročitali.




DUHOVNA OPORUKA bl. ALOJZIJA STEPINCA

Mojim dragim vjernicima!

Božja Providnost u svojim nedokučivim planovima prije mnogo godina htjela mi je povjeriti dužnost pastira vaših duša. Uvjeren sam, da je u ono doba u našoj nadbiskupiji bilo mnogo svećenika, koji su bili učeniji, kreposniji i zaslužniji nego ja, budući da sam ja onda imao samo 3 i po godine svećeničkog života i rada i jer sam bio svima nepoznat. Da se sada poslije svega, što se dogodilo, upitam: Zašto je Gospodin upravo mene za ovu službu odabrao - morao bih se poslužiti riječima sv. Pavla, koje je upravio vjernicima u Korintu: " Što je ludo pred svijetom, izabra Bog, da posrami mudre. I što je slabo pred svijetom, izabra Bog, da posrami što je jako. I što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog. I ono što nije, da uništi, ono što jest, da se nitko ne hvali pred Bogom" (2 Kor, 23-27). Od dana , kada sam bio izabran za duhovnog nadpastira, prođoše mnoge godine, a sve burne i teške, i na koncu moj je tjelesni život uslijed toga stradao i zdravlje mi je narušeno. Osjećam da s vama neću dugo biti. Svjestan sam u dubini svoje duše, da nisam bio bez pogrešaka, a još sam čvršće u to uvjeren, kad imam pred očima riječ sv. Ivana: "Ako kažemo da smo bez grijeha, varamo sami sebe i nema istine u nama (1 Iv 1,8).
Ako sam bio kome učinio kakvo zlo, iskreno ga molim, da mi to oprosti, a svima, koji su meni zlo učinili, opraštam iz svega srca.Inače ne bih bio dostojan stupiti pred Krista Otkupitelja, koji je na križu molio za one, koji su ga razapeli: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine" (Lk 23,34).

Opraštajući se od vas, moji dragi vjernici, smatram potrebnim upraviti vam nekoliko riječi, koje da vam budu kao moja duhovna oporuka. Želim, naime, i poslije svoje smrti činiti sve što mogu, da otklonim od vas opasnosti, koje vam prijete i da povećam sreću, koliko je to moguće u ovoj suznoj dolini. Smatram to tim nužnije, što vi, dragi moji biskupljani, sačinjavate dobar dio hrvatskog naroda, u kojem mi je Božja Providnost dodijelila nadpastirsko djelovanje. Što vama namjenjujem, bit će korisno i za ostale.

"Među vas su nadrli i ušuljali se bezbožnici, ljudi koji premda u manjini, dok ovo pišem, dosižu jedva 2% svega pučanstva, ipak su sve učinili, da iz vaših duša iščupaju Ime Božje i da vas - kažu oni - učine sretnima i bez Boga. Ali, predragi vjernici, u času kad napuštam ovaj svijet, o svakom takvu pokušaju ja vama moram kazati, što je rekao prorok Izaija: "O moj narode, oni koji te nazivlju blaženim, varaju te i uništavaju put, kojim ćeš ti morati ići" (Iz 3,12). Zar niste možda čuli, što je kazao od Gospodina nadahnuti pjesnik prorok: "Ako Gospodin ne zida kuće, uzalud se trude, koji je grade. Ako Gospodin ne čuva grada, uzalud straža bdije nad gradom" (Ps 127/126/1).

Htjeti postići sreću bez Boga znači: zidati babilonsku kulu, koja je svojim graditeljima donijela pomutnju jezika i uzrokovala, da su se raspršili po svijetu. Tako će se dogoditi i u buduće. To je sigurno.

Svaki pokušaj, da se stvori kultura, civilizacija, blagostanje kojeg naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast. Stoga i ja, dragi sinovi, opraštajući se od vas, upravljam vam riječi sv. Pavla Filipljanima: "Ustrajte čvrsto u Gospodinu, predragi" (Fil 4,1). Samo je u Gospodinu zasnovana naša vremenita i vječna sreća. Daleko od Gospodina samo je propast i uništenje.

Zar nije istina, da je i rasipni sin, o kojem piše sv.Evanđelje, mislio naći sreću, ako napusti očinsku kuću? Otišao je od nje bogat, ali kasnije, u kakvu se jadu našao? Rado bi bio utišao glad svoju žirom, što svinje jedu, ali ga nitko nije davao.

Ljudi koji preziru Boga, žele vas, dakle, udaljiti od Njega i tako vas sniziti na veoma žalosno stanje. Njihovo je djelo i nastojanje prokleto od Boga, a to je lako razumjeti, jer Bog se ne da izrugivati (Gal 6,17), kako piše sv. Pavao. Na koncu mjesto sreće, koju obećavaju, neće vam moći pružiti ni ono, što je čovjeku najnužnije.

Vazda će biti tako, jer Božja je riječ istina. A i ne može se prevariti. Kaže prorok: "Gospodine, Ti si nada Izraelova. Svi, koji Te napuštaju, bit će posramljeni, a koji se udaljuju od Tebe, bit će zapisani u prah, jer su napustili izvor žive vode, a to jest Gospodina" (Jer 17,13). Veliki, dobri Bog nije zapustio čovjeka poslije pada u zemaljskom raju, premda je to čovjek zaslužio. Naprotiv, Bog je tako ljubio svijet, da je poslao svoga Sina, da ga spasi, kako kaže apostol :"Izbavi nas iz vlasti tame i premjesti u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina" (Kol 1,13). To je kraljevstvo Crkva Kristova, Katolička Crkva, koja je tako stara kao i sama kršćanska vjera.

Katolička Crkva nije ni za slovce izmijenila svoje nauke, nego uči i danas sve ono, što je primila od apostola. Ona, kako sami znate, ima svoje vrhovno sjedište u Rimu i imat će do svršetka svijeta. Ondje je imao sjedište prvi Kristov namjesnik u upravi Crkve, sv. Petar. Ondje stoluju i njegovi nasljednici, pape. Vi znate, što je Isus rekao Petru: "Ti si Petar i na toj Stijeni sazidat ću Crkvu svoju i vrata je paklena neće nadvladati " (Mt 16,18).

Ovo je, dakle, vrhovno pravilo: Gdje je Petar, tu je i Kristova Crkva!

Dragi moji vjernici, pod svaku cijenu, pa i uz cijenu istog života svoga, ako bude potrebno, ostajte vjerni Kristovoj Crkvi, koja ima svoga vrhovog pastira Petrova nasljednika! Vi znate, da su naši oci i pređi kroz tolika stoljeća prolili tolike potoke i rijeke krvi, da očuvaju sveto blago katoličke vjere i da ostanu vjerni Kristovoj Crkvi. Vi nećete biti dostojni imena otaca vaših, ako budete dopustili, da vas tko otrgne od Pećine, na kojoj je Krist sazdao svoju Crkvu.

Godine 1941. mi smo se spremali svečano proslaviti 1300-godišnjicu prvih veza hrvatskog katoličkog naroda sa sv. Stolicom. Svjetski rat je omeo tu svečanu jubilarnu proslavu, ali ni rat, ni mir, ni sreća, ni nesreća ne smiju nas uzdrmati u našoj odlučnosti, da ostanemo vjerni Kristovoj Crkvi sve do smrti. Moramo ponavljati: "Ako te zaboravimo, Jeruzaleme, neka usahne naša desnica" (Ps 136/137/5).

Da među vama bude tko, bilo svjetovnjak, bilo svećenik, koji bi se samo na časak pokolebao u ovoj točki, neka mu bude kuća daleko od vaše! Možda ćete reći, da odveć strogo sudim! Bio bih vaš najgori neprijatelj, ako bih vam zatajio istinu. Ako govorim ovako, činim to za vaše bolje dobro. Zar Isus nije ostavio opomenu: "Pazite, da vas nitko ne zavede" (Mt 24,4).

Zaista, biti rastavljen od Krista znači: biti kao mladica odsječena od čokota loze. Sudbina takvih pojedinaca bit će onakva, kako opisuje Isus za vrijeme posljednje večere: "Tko ne ostane u meni, izbacit će se napolje kao neplodna mladica i osušit će se. I skupit će je i baciti u oganj, da sagori" (Iv 15,6). Budite, dakle, vazda vjerni Katoličkoj Crkvi, vjerni do groba!

Težak bi život bio u obitelji, kad ne bi bilo Majke. Crkva je velika Božja obitelj. Bog je toj obitelji dao majku, tj. bl. Djevicu Mariju, Majku Božju i Majku svih nas. Dragi moji vjernici, naši su oci i pradjedovi posvuda po našoj domovini gradili crkve posvećene Presvetoj Djevici. Njezina je sveta prilika časno stajala kao ures na zastavama naših pređa, kad su oni polazili vojevati "za krst časni i slobodu zlatnu". Pred njezinim oltarima na koljena su padali pokornici i raskajani grješnici, moleći od Gospodina oproštenje grijeha po zagovoru one, koja je Utočište grješnika. U nju su polagali svoje pouzdanje naši pređi u svim teškim časovima svog osobnog i narodnog života. Nastavljajte svijetlu predaju vaših otaca!

Na to vas uostalom potiču vrhovni pastiri sv. Crkve. Ako iskrenom i trajnom ljubavlju budete štovali i ljubili Majku Božju i na vama će se obistiniti što prorokuje nadahnuti mudrac: "Tko časti svoju majku, sličan je onomu, tko sakuplja blago" (Crkv 3,5).

Samo bezbožni komunizam bio je kadar uvrstiti, dapače, u školske priručnike, svetogrdne hule protiv Majke Božje. Te sam svetogrdne hule ja godine 1946. za vrijeme poznatog tzv. procesa osudio i žigosao, a oni su se tim sudskim procesom nadali Katoličku Crkvu jednim potezom pera izbrisati iz naše hrvatske Domovine. Ne dao Bog, da itko između vas pođe za tragom onih zločestih ljudi, koji napadaju Majku Božju. Za takvog će jadnika vrijediti riječi mudraca: "Tko ogorčava život svoje Majke, proklet je od Gospodina" (Crkv 3,18).

Na koncu, predragi sinci, budući da je "Bog ljubav", kako veli apostol, ljubite se međusobno! Vazda bratski ljubite!

Budite samo jedno srce i jedna duša, ali ljubite i svoje neprijatelje, jer je to Božja zapovijed. Tada ćete biti djeca svog Oca nebeskoga, koji daje da njegovo sunce izlazi na zle i na dobre, i šalje svoju kišu pravednima i grješnima (Mt 6,45). Neka vas od ljubavi prema neprijateljima ne odvraća njihova zloća, jer je jedno čovjek, a drugo je njegova zloća. Kaže sveti Augustin: "Čovjek je Božje stvorenje, a zloća je ljudsko djelo. Ljubi ono, što je Bog stvorio, a ne ono što je čovjek uradio!" (Sv. Augustin, In Joannem, tr. 12,13,PL 35,1491).

Sjetite se kojom zgodom u svojim molitvama i mene, svoga pastira u teškim vremenima, da mi Gospodin bude milostiv! Nadam se, da će mi milosrdni Isus udijeliti milost, te ću moći vazda u nebu moliti i za sve vas dok bude svijeta i vaše nadbiskupije, da postignete cilj, za koji vas je Bog stvorio."


Krašić. 28. svibnja 1957. Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup