sto je danas sve bilo i kako je sve to izgledalo, neka svi odmah sada odmah procitaju kod Čičke, najbolje blogerice na svijetu! par rijeci s moje strane:
- Cicka rules!!!!!
- mene je prala trema pred dogovor kao da idem na ispit ili nekaj slicno, ono polu-uzbudjenje - polu-strah.
- rijetko mi se dogodilo da sam osobu upoznala i da sam odmah s njoj provela prakticki cijeli dan, osim ono malo kaj sam morala delati, to vec samo po sebi puno govori.
- ni ja nju nisam tako zamisljala, cura je preslatko stvorenjce!
- tako je lijepo imati novog prijatelja pred kojim nemas osjecaj da mu ne mozes sve rec...
- stara, ne mijenjaj se ni za cijeli svijet!
- i svi oni komplimenti koje si meni uputila!!!


sto jos napomenuti, osim da sam od danas sluzbeno apsolvent i da od ponedjeljka radim ?

nista, osim da budete dobro, bar kao ja danas popodne!!!

pusa

prema nekim teorijama ne postoji musko-zensko prijateljstvo ako ne postoji seksualna privlacnost bar s jedne strane. what a bunch of bullshit! osobno svjedocim da su mi svi moji odlicni frendovi fizicki odbojni. nisu ruzni, daleko od toga, komad za komadom, ali to bi bilo kao da te privlaci brat. fuj. sori decki, al fuj. tko zna, mozda su pritom mislili da li netko mirisi ili je pretrcao 5 kilometara i pojeo cevape s lukom... ali koja grozna teorija!
zamislite kako bi svijet izgledao da svaka osoba s kojom se druzite suprotnog spola ima afinitete prema vama, ili vi prema njoj. muskarcima bi bilo vrlo tesko (koliko bi jadni napaljenosti morali odtrpit! nije to fizicki zdravo!), a zene bi vjerojatno bile i osjetljivije nego sto jesu. a o ljubomori da ne pocnem! (pogledati post vorJa-a, lijepo razmislja o tom.)


na to se nadovezuje druga tema: koliko je ljubomore u vezama danas i koliko se takvih prijateljstava mora kriti pred partnerom radi ovih ili onih razloga? gdje je nestalo povjerenje? zasto djevojkama u vezama smetaju prijateljice njihovog decka i zasto svaki decko ne moze smisliti prijatelje svoje cure? nije da se svi misle samo na sex cijelo vrijeme i da se svi odnosi baziraju samo na tome. za neke ljude bi bilo mozda i bolje da je tako. ali mi normalni fukcioniramo malo na visim principima od toga.
priznajem da nisam ni ja tu svetica. ali kada sam u vezi s povjerenjem i postivanjem naspram partnera, ne da me ne smeta da on ima prijateljice ili djevojke pored sebe koje mu udvaraju, nego sam dapace i ponosna! mislim, s kojim ja komadom hodam kada se druge cure pale na njega! kako je to divan osjecaj! solo izlasci? dapace! samo javi da si stigao ziv kuci da ne brinem da li se nesto desilo. moras otputovati na mjesec dana? ok, suza ce biti, tuga ce trajati, ali kod mene ne funkcionira daleko od ociju daleko od srca. vratiti ces se, vjerojatno me jos voljeti, bit cemo ponovno sretni zajedno. a tko kaze da nisam dovoljno luda da ti se samo ne stvorim, gdjegod jesi, jedan vikend? a mozda ces tamo sresti nekog tko ce ti pasati vise od mene. i to je u redu. volim te, zelim da budes sretan, pa makar i bez mene u tom obliku.

gdje je nestalo takvo razmisljanje?

nisam uvijek tako razmisljala. veza, povezana s pretproslim postom, cija bol jos traje, iako post nije najnoviji, bila je sve, samo ne to. kakve kave s prijateljima, kakva putovanja bez njega, sviranje na estradi? odmah je nastavak nase veze postao upitan. ili bi reakcija bila takva da bi on napravio deset puta goru stvar samo da me povrijedi. zauzvrat sam ja njemu pocela postavljati iste uvjete, pa je trakavica uzela maha, i vise nismo mogli funkcionirati bez svadja i prijetnji. takvo mucenje, da to nisam vise mogla trpiti, nego sam pobjegla glavom bez obzira.
veza nakon je bila upravo to. kratka, doduse, ne bih ju ni nazvala pravom vezom, ali vjerovala sam mu. ne u potpunosti, jer sam u njemu stalno trazila dio bivseg, ne nalazeci ga. dok nisam shvatila sto imam. ali onda je bilo malo kasno. nitko nije kriv, no hard feelings. ali kako sam nekome koga sam znala 3 mjeseca mogla vjerovati toliko da me nista nije smetalo, a nekom s kim sam bila dvije i pol godine nisam?
i jutros sam shvatila. poruka od prijatelja, koji je odjednom od samoce osjetio privlacnost ka dugogodisnjoj prijateljici. naravno, takve veze su najljepse, ali strah da ce se to dogoditi mom dragom jos dok je sa mnom u vezi je stalno bio tu.
znam da to ja necu napraviti, jer to odbijam. nijedno moje prijateljstvo ne smije biti ukaljano hormonima. ali kako znati da se to nece dogoditi, a da cete vi ostati sami i povrijedjeni? jedan izlaz je da svi sto prije zavrsimo sa svojim frendovima. a drugi?

no da...

budite dobro!

kao sto ste i vidjeli, jucerasnja proba zbora, moja prva proba, nije bas bila reprezentativna. dokaz je razvoj situacije.

pise tek tolko da napisem:

vorJa, hvala ti! sto bi ja bez tebe?


dan zavrsava ovako:

prilicno idilicno, ha?

i mali vic za kraj:

FOR SALE BY OWNER:

Complete set of Encyclopedia Britannica, 45 volumes. Excellent
condition. $1,000 or best offer. No longer needed, got married last
month. Wife knows everything.


budite dobro!

Bubi ponovno pod nogama, cigareta u ruci, note po cijeloj sobi, posla kao u prici...
odbila sam genijalnu gazu. Slovensku filhu. zasto?
zbog osjecaja pripadnosti jednoj osobi koja me ne zasluzuje. zbog straha od osamljenosti. uvreda. prijetnji.
i koliko god se klela da se necu vratiti na staro, bilo je dovoljno tako malo, i opet sam tuzna, sama, uplasena, teska sama sebi i svima oko sebe. puna nemogucih zahtjeva.
zelja i fantazija. proklete bile. mozda jednog dana prihvatim stvarnost. shvatim da se ljudi ne mijenjaju, da gadovi ostaju gadovi. da modrice, niti na tijelu, niti na srcu nece nestati jednim poljupcem niti glumom da su od neceg drugog.
nisu. od tebe su.
ti si mi nanio bol kada sam mislila da je nemoguce da se spustim nize od dna na kojeg sam pala. samo dalje rujem po njemu, kopajuci sama sebi jamu duboku kao moja ljubav, u koju ces ti baciti bombu da razneses jos ono malo mene sto je preostalo.

a zasto te ja jos uvijek zelim, tvoju pohvalu, tvoju ljubav, tvoju briznost, tvoju paznju?

tko ce mi ikad vise ljubiti tockice nakon tebe?

nitko nikad.

jer opet nemam ideje kakav naslov dati.

hvala vam na brizi, uspjela sam izdrzati!bilo je tesko, ali napol nadrogiran od svih painkillersa mozes sve!
koncert u subotu je bio iznenadjujuce dobar. po prvi put otkad sviram u ZKO-u imala sam dojam da smo fakat dobro odsvirali. istina, vecer iza koncerta je bila koma, ali to sad nije vazno...
zato je jucerasnji dan bio nadasve zabavan. pozvali su me da vodim zbor u zupi Sv.Obitelji, pa rekoh idem probati. nisu losi, dapace, ali se meni ne da ganjati ljude da mi dolaze na probe, a mislim da cu to morati. prva proba, pa je vodio moj braco, inace njihov staaaari voditelj (od prije 8 godina). najbolji je definitivno bio zupnik. u malom govoru na pocetku mise:
- htio bih pozdraviti sve nase stare voditelje koji su ovdje prisutni, M.B., T.K., bla bla... i nasu novu voditeljicu zbora, apsolventicu na Muzickoj Akademiji, Majtu. pokajmo se.

i cijela crkva je umrla od smijeha, jer je molitva pokajanja ispala kao spasi nas od nove voditeljice. ha, jako duhovito. pogotovo kad je moj braco zamijebio pjesme za svet i jaganjce, kada se casna pocela loviti za glavu, ma nema veze...
uglavnom, ekipa je ok, upoznala sam vecinu ljudi, malo su zatvoreno drustvo jer sam ja ipak autsajder, ali zvali su me na kavu, rekli da ce doc u utorak (kada je slijedeca proba)... vidjet cemo.

i snimanje za Krapinu... ne bih komentirala. neki ljudi znaju svirati, neki nemaju pojma, pa je to tuzno slusati... ali necu vas zamarati s tim.

budite dobro!

nemrem vjerovati kaj mi se dogadja... prvi put u zivotu sam se presvirala! imam u prosjeku 3-6 sati proba dnevno, a jos ako vjezbam par sati pored toga, nije dobro. uglavnom, ukocila mi se cijela lijeva strana tijela, od kuka do vrata. a probe i dalje dolaze, koncert je u subotu, snimanje u nedjelju, uopce ne znam kako cu izdrzati. braco kaze da mirujem (ipak je on doktor ortoped), ali sad to ne stignem, nemrem otkazati koncert 2 dana prije. boli za poludit. tako ovaj post pisem samo desnom rukom nakon neprospavane noci. jooooj!
kad sam profesoru jucer rekla da sam se presvirala i da imam upalu misica i tetiva, umro je od smijeha. valjda mu nije jasno kako mi se to dogodilo kad inace ne vjezbam bas 10 sati dnevno. a preko vikenda sam si tocno to priustila. glupo, ali morala sam. samo da sto prije prodje.

pocinjem raditi vjerojatno iduci mjesec, vec me ceka 10 klinaca, a predavat cu vjerojatno i solfeggio. to me veseli i vise od violine, jer obozavam sve te pjesmice, crtanje violinskog kljuca, notica i to... jedva cekam.

ne mogu vise pisati, tesko mi je i sjediti.
dok ne ozdravim, budite dobro!

znam, grozna sam, danima ne pisem novi post a vi u iscekivanju...
ali znate kako to ide, diploma, vjezbanje, vec novi projekt na vidiku, a pomalo i posao...
mojim Europskim Unijcima obavijest: Kokica je polozila prijemni za violu!!! svirala je Hoffmeistera u tempu 200 valjda, malo ju mrzim na zavidnoj tehnici, ali sto sad... Bravo!!!!

zadnjih nekoliko dana hospitiram u jednoj privatnoj skoli za violinu. doduse, to nije moja domena, ali ikakav posao je bolji od nikakvog. radi se o Suzuki tehnici, koja je vrlo razlicita od klasicnog muzickog obrazovanja. ali da ga idem objasnjavati, potrajalo bi. uglavnom, sto je vazno za spomenuti, ucenje se bazira na ljubavi, njeznosti, susretljivosti... i jedino sto mu zamjeram je to sto ne obrazuje profesionalne muzicare. meni nedostaje nekom zadati npr. cijeli koncert ili Bachovu partitu. a sto se ostalog tice... divno je sto sam nasla nesto sto je slicno mom misljenju (sto se tice ljubavi i pristupa). osobno, mislim da bi njegovu knjigu svaki roditelj trebao procitati, a pogotovo svaki profesor. svijet bi bio ljepse mjesto.

cuvala sam klinca, sjecate se, u kolovozu. i kad sam isla kolegi u Tisno otac me opomenuo „pazi da se tebi tako nesto ne desi kao toj djevojci“. malo smijesno iz drugih razloga, ali znamo i kolega i ja da se to ne bi dogodilo i da bi bilo nepotrebno unisteno prijateljstvo, jer povratka nema. prema mom misljenju nema fuck buddiesa, no dobro, prema meni nema niti seksa bez ljubavi, bar nekakve. a o kategorizaciji (od nizeg prema visem) jebacina-seva-seks-vodjenje ljubavi da ne pricam (zenski dio me sigurno razumije).
zasto toliko pobacaja? divim se kolegici koja sama odgaja dijete, a ima samo 21 godinu. zivi sama, nije joj lako, ali to dijete prima toliko ljubavi i paznje da ih je divno za gledati. zamislite za sto bi bila zakinuta da je otisla na pobacaj.
nacelno sam protiv pobacaja, iz razloga koji nisu tu vazni. ali to je izbor svake osobe. moj stav je da, ako si dovoljno zreo da radis dijete, onda budi dovoljno zreo za snosenje posljedica. pogotovo ako si toliko zreo da mislis da se mozes kontrolirati i da nema sanse da se ostane trudan. vraga nema. uvijek postoje iznimke, i prihvacam da ljudi ne moraju dijeliti moje misljenje. ali za mene je to ubojstvo. i ja to nikad ne bih napravila, pa da i znam da je dijete u mojoj utrobi bolesno, da ima genetski poremecaj ili bilo sto. dio je mene i voljela bih ga, bez obzira na cijeli svijet.

ili bih navrijeme upotrijebila iducu navodno srpsku reklamu...



zasto ovako ozbiljna tema? gledam svu tu djecu u skoli. nisu jednostavne licnosti, znaju biti i bezobrazni, nepazljivi, zaigrani... ali svaki je poseban, svaki se smijesi na svoj vlastiti prekrasan nacin, svakom oci sjaje. da netko od njih ne postoji, moj posao bi bio osiromasen za jednu divnu osobu i mnogo smijeha. mozda i za mnogo suza i mnogo muke, ali sve to prihvacam kao novo iskustvo.
ovo je sve napisano uz Waltona i pod velikim dojmom knjige koju sam procitala, ali mislim da su djeca divna, i da je svatko talentiran postati dobra osoba, kvalitetna licnost, prizeman intelektualac i sve ostalo cega tako cesto nedostaje.

bilo kako bilo...
budite dobro!

dakle, prvo ono sto je kolega vorJa naglasio da cu izbrbljati... svirah na Krapina-festu zadnja dva dana. u petak je bila prva vecer. kolegica i ja smo isle autom jer nam se nije dalo guzvati u busu sa ostatkom festivalskog revijskog orkestra. uz dobru muziku stigosmo zacas, i vec je bila tonska proba. obozavam one pickove koje postavis na instrument i onda cijela dvorana jeci kada stave razglas... reflektori, kamere, monitorski zvucnici (oni koji su okrenuti prema izvodjacima da bi se oni sami culi), pojacala... bilo je vruce.
hvala Bogu pa proba nije trajala dugo, pa smo stigli i odmoriti se, rucati i popiti kavu... a onda generalka. cijeli program proci od pocetka do kraja. e, to je vec bilo naporno. sjediti tamo 2 sata i svirati sve ono sto ces svirati opet za par sati... tesko je stalno biti u istoj poziciji drzeci violu visoko na ramenu i vuci to gudalo... da... al sto se voli, mora i dobro placa nije tesko!
koncert je bio stvarno dobar. naravno da je bilo gresaka i kikseva (uvijek ih ima), ali sto se naseg dijela posla odradili smo ga vrlo korektno. pjevali su izmedju ostalih i Gabi i Arsen, moram reci dosta dobro. ali definitivno me najvise zadivila Radojka Sverko, koja je bila i ostala diva u punom smislu rijeci. jednostavno, zena je jos uvijek prelijepa, dostojanstvena, prava dama. moj idol.
svaka cast gradu Krapini, napravili su nam odlican domjenak nakon nastupa. kiselo zelje, krumpir, krvavice... sve ono kajkavsko i prema nekim nutricionistima nezdravo, ali nama je bilo i vise nego odlicno.

u Zg-u smo bile vec u 23h, a moji me zvase da idemo popit nekaj... i nekim cudom u Purgeraju se skupilo pola muzicke akademije, te jos neki prijatelji. pametno, nisam imala majicu dugih rukava, pa sam stalno skakala i plesala da se ugrijem (vorJa, probaj to, ne colu), pjevala Elvisa (koje osvjezenje nakon kajkavstine za jednu "rokericu"), ma bilo je super. detalji? ne padaju mi na pamet, ali vorJa je bio tolko pjan da mi nije prepoznao glas. sram ga budi.

drugi dan je bio nesto laksi, nije bilo tonske probe pa je sve zajedno pocinjalo tek u 15h, ali meni to tak nista nije znacilo kada sam noc prije spavala svega 3h. na redu su bile nove, natjecateljske pjesme. izvodjaci? Djani Stipanicev (jako zgodan uzivo), Vladimir Kosic-Zec, Ivica Pepelko (totalo smijesan i simpatican), Zdenka Kovacicek, Ivan Mikulic (jako drago celjade), ma bilo ih je mali milijun. iz moje perspektive najbolji su bili Lidija Bajuk i Zeko, ali ja sam pristrana jer su svirali medjimurske melose, a otud moja malenkost dolazi. ionako nijedno nije dobilo nagradu.
najveci problem mi je bio to sto me stalno svrbio nos, i to jako. pa onda brada. pa mi je kosa padala u oci. a cijelo vrijeme me televizija snimala. ne bas ugodno, ali izdrzala sam. lazem. stalno sam se svrbila i kladim se da se to vidjelo jer sam sjedila taman u sredini (ja sam bila ona prva lijevo od pjevaca kraj prolaza). tezak je zivot televiziskim ljudima. a tek kad se sminka pocne topiti... uzas.
domjenak, pjesma oprostaja i svaki opet na svoju stranu. Split, Austrija, Zagreb, Posavina, Podravina... svaki svojim putem, svojim poslom.
puno je izostavljeno, ali biti ce jos prilika za nadopunjavanje...

ugovor je potpisan, novci se cekaju, trazim novi posao. kako je krenulo, od iduceg tjedna biti cu teta uciteljica, ali necu u detalje da se ne ureknem.

budite dobro!

uz sve coprnice, draganje lasiju, i ostalih pjesmuljka...

da, svirat cu na Krapinskom festivalu. ako ce netko glediti, ja sam ona zgodna plava ke vodi viole (ne ona violinistica s naocalama). i moram priznat da se cist dobro zabavljam. big bend je hrpa frajera, vecinom starijih i bezvezna izgleda (covjek bi rekao kako pljujem sve tipove u blizini kako imam strasne kriterije... e ljudi da vidite moje muzjake...), ali super sviraju i odlicno se zajebavaju. svako tolko pocnu sami nekaj popevati ili improvizirati, umirala sam od smijeha. i uzasa, kada sam skuzila da je lik koji svira flautu (ne pitajte) poceo svirati tako fals, pa krivo, pa skuzio da je sve sekundu nize zapisano... ali bilo je veoma zabavno!

uglavnom, sviramo jedno 40 pjesmicica, neke nove neke stare (po 40 godina). ono sto me doista izbezumilo jest kada smo svirali stare pjesme, neki clanovi festivalskog orkestra nasli su greske u notama, i to ne male! nije mi jasno kako se ta neka pjesma svira 40 godina na festu, a cijelo vrijeme krivo... toliko o kvaliteti hrvatskih muzicara. zaboga, pa to se cuje!!!!!
zarade ce biti nekakve, pa mi nije tesko prosjediti 3-6 sati dnevno smijuci se i svirkajuci. vec sam jednom svirala na Zagrebfestu ili necem slicnom, i uvijek se ponovno iznenadim kako to smijesno zvuci nakon npr. Cajkovski Pateticne simfonije... ono, set bubnjeva, par klavijaturista, trube, flaute i hrpa gudaca! to me podsjetilo, i bas gitara. danas sam vidjela prvi put u zivotu bas gitaru bez pragova, s 5 zica. ostala sam bez rijeci! i jos lik super svira. a gitaristi, pogotovo u bendovima misle da su face kad sviraju bas, ili opcenito gitare, s pragovima i kao tu i tamo neki prijelaz... svaka cast tom frajeru, stvarno me zadivio!

s obzirom da imamo dosta proba, vjerojatno necu slijedecih par dana puno pisati, osim ako me opet primi nesanica... sto je u biti vrlo moguce. ali veliki izvjestaj o tome kako je bilo, sto smo jeli i pili, koliko su se Arsen i Gabi napili obavezno dolazi!

budite mi dobro!

cigareta, Bubi pod nogama (ne, bitka jos nije gotova, ali dosao me malo gnjaviti), i kopanje po komjutoru... nasla sam stare zapise (ponukao me vorJa da malo potrazim sto sam nekad pisala), pa evo jedan star skoro 5 godina (kak sam stara!!!).



osjetiti nekoga koga znaš, tko ti je blizak, osjetiti elektricitet njegova dodira, dah na vratu, isprepleteni prsti, zajedništvo... nedostaje mi. ne žalim za mnogim stvarima, većinu grešaka prihvaćam kao još jedno iskustvo, ali za tobom žalim. fališ mi.

zašto sve ljubavne priče u romanima, filmovima, serijama, ma čemu god imaju u sebi dvoje ljudi koji se sretnu, zaljube na prvi pogled, prebrode sve poteškoće i na kraju žive sretno do kraja života??? kako je to sve lažno! kako je nefer prema nama smrtnicima kad odjednom skopčamo da je to sve fantazija i da nema šansi da se to ostvari i u stvarnom životu. jer, mi smo imali sve uvjete: sreli smo se, zaljubili, voljeli i previše, ali nismo mogli sve prebroditi. nije bilo dovoljno povjerenja. drugima ćemo reći da smo se više mučili zajedno no što smo bili sretni, da nismo znali jedno drugo usrećiti. a, priznajem, nikad nisam bila toliko sretna kao s tobom, kad bih vidjela tebe kraj sebe kako me grliš i smiješ se nečemu što smo samo trenutak prije pričali. očito je to bilo toliko lažno, toliko dvolično... kako samo netko može tako lagati?…

kao mala zamišljala sam čovjeka koji će me tretirati kao princezu... sad shvaćam da sam samo tražila nekoga tko će me paziti, držati me za ruku kada će boljeti, plakati zajedno sa mnom, da će mu vrhunac dana biti moj smijeh...


wanna make u mine


i’m going far away
far away from this life
i knew i couldn’t stay
atleast not forever

and the rain’s falling…
walkin’ through the city i can’t see
all this beauty, this heaven
surroundin’ me

i’ve leared my lesson well
not gonna make the same mistakes again
an’ the cathedral rings it’s bell…
gotta get out of here, man

but still i’ll wanna make u mine
still i’ll wanna live in the truth
not in this lie
and your lips, sweeter than wine
even sweeter than vermouth
gonna wish them ‘til i die

i got myself on a train
going to who knows where
to forget my mistakes, my pain
and lookthrough the window
to the landscape i wanna stare

isn’t it beautiful…?

drinkin’ my coffee
smokin’ to much of that shit
swearin’ i’ll never think of u, not even a bit
u’re not worth it

the train is leaving this,
leaving me behind
now, who i love, who i kiss
i will never mind


malo depresivno, ali mislim da ce se neki od vas naci u tome, i vidjeti da nisu sami... i da uvijek ima netko tko vas voli, bar ja!

budite dobro!

jos uvijek ne vjerujem.... dakle, ispocetka.

dan je bio grozan. taman mi se auto vratio sa servisa (to je onaj spomenuti dug, velik je), i netko mi ispred kuce unistio retrovizor! poludila sam, rasplakala se i pocela ozbiljno razmisljati da ga prodam... nemam vise novaca za takve izdatke. i zica me uporno Koka da idemo na taj tulum Vecernjeg lista. nije mi se islo, htjela sam ostati doma i plakati nad svojom tuznom sudbinom i boriti se sa svojim demonima, ali bila je uporna...

i tako. zriktala se ja (minica, cizme, uska majica), osla na kafe s koleginicom, koja je konstatirala da su neki njezini ulozili u Sarajevsku tvornicu duhana, pa da pocnem pusit Drinu... da, da... Koka je bila u komi. umorna, bezvoljna, al ipak smo isli u Hemingway. muskarci – zivi uzas! debeli, celavi i stari. a oni koji su licili na nesto su bili takvi sminkeri da me bilo sram sto nemam tako njegovanu kozu. bilo je lijepih djevojaka (sto sam naravno komentirala, pa me Bighead cudno gledao i konstatirao da nema nista loseg u tome sto naginjem istospolnoj ljubavi... no da), ali uglavnom nista posebno. malo smo zivkali kolege s Europskih Unija (pozdrav mojoj ljubavi iz Bljelovara!!!), trosile Bigheadu telefon i novcanik ispijajuci koktel za koktelom. kada, vele oni, nagradna igra. 1.nagrada umjetnicka slika, 2.nagrada vikend u Opatiji, 3.nagrada pretplata na vecernjak. upisasmo se svi iz zafrkancije. i evo izvlacenja. veli frajer moje ime, a svi umru od smijeha! kad sam preuzimala trecu nagradu, cula sam samo smijeh Kokice iza sebe. drugu nagradu je dobio neki lik (smrc smrc), i eto prve. i tko dobije? KOKA! i to za stvarno! pa nije moguce!
doma smo isle poprilicno pripite, sa slikom u rukama i umiruci od smijeha. jos i sad se smijem kada se sjetim koja je to situacija. istina, htjele smo drugu nagradu, jos malo moreka, ali ne treba se zaliti! slika malo podsjeca na Unije... taman ce joj dobro doci, uskoro se seli.

ajme Boze....

veceras me ceka nesto neocekivano i pomalo zaboravljeno... ali o tom potom. samo da ne bude prebolno... drz'te mi fige!

i budite dobro!!!!

neki dani jednostavno nisu tvoji... kak se veli, dok nekom ne smrkne drugom ne osvane. mora da se onaj kojem je osvanulo mojom smrknutoscu jebeno proveo!!!
konacno sam proucila cijeli album od nickelbacka, koji mi je koleginica sprzila u rijeci, uz komentar dabogda se svi kolektivno okliznuli o koru od banane. ne voli ih bas... moram priznati da su mi tekstovi odlicni! bas sam se odusevila. nisu onako blesavo pateticni, ali ima ih fora (who was I to make you wait...), pasu mi uz moje emocije.


tako sam ja upala u gadne dugove. neocekivani izdaci oko auta. borba oko Bubija ce biti gadna, a muci me diploma... nikak da krene par mjesta koje uporno drilam... vec mi idu na zivce.

zasto se ljudi muce u vezama koje nemaju smisla? zasto vole biti nesretni i misle da ce se netko promijeniti zbog njih? vole li uvrede, bol, suze? da, govorim o sebi. ne mogu vjerovat da sam to trpila. blesavo...

ali veceras je neki tulum u Hemingwayu! vecernji list, nekaj. nisam bas tip osobe za to, ali ak sam mogla ici na metal koncert u Mocvaru, zasto ne bih probala i fenci shmenci festu? ajd da i to dozivim... nadam se jedino da mi nece pred recimo Nevenom Ciganovicem od smijeha ispasti smrkljava maramica iz dzepa...

b good