prema nekim teorijama ne postoji musko-zensko prijateljstvo ako ne postoji seksualna privlacnost bar s jedne strane. what a bunch of bullshit! osobno svjedocim da su mi svi moji odlicni frendovi fizicki odbojni. nisu ruzni, daleko od toga, komad za komadom, ali to bi bilo kao da te privlaci brat. fuj. sori decki, al fuj. tko zna, mozda su pritom mislili da li netko mirisi ili je pretrcao 5 kilometara i pojeo cevape s lukom... ali koja grozna teorija!
zamislite kako bi svijet izgledao da svaka osoba s kojom se druzite suprotnog spola ima afinitete prema vama, ili vi prema njoj. muskarcima bi bilo vrlo tesko (koliko bi jadni napaljenosti morali odtrpit! nije to fizicki zdravo!), a zene bi vjerojatno bile i osjetljivije nego sto jesu. a o ljubomori da ne pocnem! (pogledati post vorJa-a, lijepo razmislja o tom.)


na to se nadovezuje druga tema: koliko je ljubomore u vezama danas i koliko se takvih prijateljstava mora kriti pred partnerom radi ovih ili onih razloga? gdje je nestalo povjerenje? zasto djevojkama u vezama smetaju prijateljice njihovog decka i zasto svaki decko ne moze smisliti prijatelje svoje cure? nije da se svi misle samo na sex cijelo vrijeme i da se svi odnosi baziraju samo na tome. za neke ljude bi bilo mozda i bolje da je tako. ali mi normalni fukcioniramo malo na visim principima od toga.
priznajem da nisam ni ja tu svetica. ali kada sam u vezi s povjerenjem i postivanjem naspram partnera, ne da me ne smeta da on ima prijateljice ili djevojke pored sebe koje mu udvaraju, nego sam dapace i ponosna! mislim, s kojim ja komadom hodam kada se druge cure pale na njega! kako je to divan osjecaj! solo izlasci? dapace! samo javi da si stigao ziv kuci da ne brinem da li se nesto desilo. moras otputovati na mjesec dana? ok, suza ce biti, tuga ce trajati, ali kod mene ne funkcionira daleko od ociju daleko od srca. vratiti ces se, vjerojatno me jos voljeti, bit cemo ponovno sretni zajedno. a tko kaze da nisam dovoljno luda da ti se samo ne stvorim, gdjegod jesi, jedan vikend? a mozda ces tamo sresti nekog tko ce ti pasati vise od mene. i to je u redu. volim te, zelim da budes sretan, pa makar i bez mene u tom obliku.

gdje je nestalo takvo razmisljanje?

nisam uvijek tako razmisljala. veza, povezana s pretproslim postom, cija bol jos traje, iako post nije najnoviji, bila je sve, samo ne to. kakve kave s prijateljima, kakva putovanja bez njega, sviranje na estradi? odmah je nastavak nase veze postao upitan. ili bi reakcija bila takva da bi on napravio deset puta goru stvar samo da me povrijedi. zauzvrat sam ja njemu pocela postavljati iste uvjete, pa je trakavica uzela maha, i vise nismo mogli funkcionirati bez svadja i prijetnji. takvo mucenje, da to nisam vise mogla trpiti, nego sam pobjegla glavom bez obzira.
veza nakon je bila upravo to. kratka, doduse, ne bih ju ni nazvala pravom vezom, ali vjerovala sam mu. ne u potpunosti, jer sam u njemu stalno trazila dio bivseg, ne nalazeci ga. dok nisam shvatila sto imam. ali onda je bilo malo kasno. nitko nije kriv, no hard feelings. ali kako sam nekome koga sam znala 3 mjeseca mogla vjerovati toliko da me nista nije smetalo, a nekom s kim sam bila dvije i pol godine nisam?
i jutros sam shvatila. poruka od prijatelja, koji je odjednom od samoce osjetio privlacnost ka dugogodisnjoj prijateljici. naravno, takve veze su najljepse, ali strah da ce se to dogoditi mom dragom jos dok je sa mnom u vezi je stalno bio tu.
znam da to ja necu napraviti, jer to odbijam. nijedno moje prijateljstvo ne smije biti ukaljano hormonima. ali kako znati da se to nece dogoditi, a da cete vi ostati sami i povrijedjeni? jedan izlaz je da svi sto prije zavrsimo sa svojim frendovima. a drugi?

no da...

budite dobro!