Na kavi s prijateljicom

Mislite da se meni piše novi post?

Križa me bole, fizioterapeutica mi dala blokadu i rekla da je iluzorno primati terapiju uz sjedenje satima za kompjuterom…
Ja svejedno čitam i obilazim, i žalostim se kad vidim koliko njih odlazi…
Pa sam tako i ja riješila otići…

Ali prije toga:
Kako odavno nismo na kavici pričali o knjigama, htjela bih vam preporučiti neke naslove koje sam isčitala u posljednje vrijeme, pa kad krenete na godišnji…

Igor Mandić «Sebi pod kožu»
Romano Baretić «Pričaj mi o njoj»
Dubravka Ugrešić «Ministarstvo boli»
Josephine Hart «Požuda»
Italo Svevo «Mlada starost»
Carlos Ruiz Zafon «Sjena vjetra»

O prve tri knjige ste, pretpostavljam, već mnogo toga čuli, moj komentar je da je Mandić Mandić, lucidni škorpion kojeg neobično volim, što ne znači da bi se i vama dopao.
Baretić i Ugrešićka su dovoljno dobri, iako nisam bila ludo impresionirana.

Knjiga «Požuda» govori o uspješnom liječniku i političaru u zrelim godinama kojemu slučajan susret sa zaručnicom njegova sina, mijenja život iz korijena. Vrlo čitljivo, pitko…

Knjiga «Mlada starost» je o čovjeku koji u trideset i petoj godini još uvijek nije utažio strast i ljubav, a u njemu se pojavila gorčina onoga što nije okusio.
Hm, arhaično i na momente dosadnjikavo, ubit će me književni stručnjaci koji Sveva dižu u nebesa…

I na kraju «Sjenu vjetra» treba svakako pročitati, provjerite zašto…Kažu da je dobro staro pripovjedanje opet u modi…

Lijepi pozdrav prije negoli se umislim da sam književni kritičar …

Odoh…

...u horizontalu, čitati novu Šalkovićevu knjigu «Zec na mjesecu», dok ne popuste križa.

Dragi kumovi i prijatelji,

Doista ste se potrudili i zahvaljujem vam...ali, neka vas ne iznenadi da, bez obzira što ste lijepa i štosna imena predložili, malecki je još uvijek nekršten i izgleda da će tako biti još neko vrijeme, odaziva se za sada samo na Mali, Maleni, Maki ili mi se tako čini...
U svakom slučaju ću vas obavijestiti, ali nemojte se uplašiti da ćemo od sada uz kavu pričati samo o njemu.


alt="Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket">

Dakle, još danas...vezano uz ime mog prvog mačka ispričat ću vam jednu anegdotu.

Bilo je to negdje početkom rata kad sam, nakon cijeloživotnog posjedovanja svih mogućih životinja, i kao veliki dotadašnji zaljubljenik u pse, dobila prvi put mačkića na poklon od susjeda. Oni su u to vrijeme imali puno mačaka i poprilično duhovito im, prema karakteru, nadjenuli imena tadašnjih političara. Imali su cijelu vladu: Stipe (Mesić), njegova žena se zvala Stipina, a sjećam se da je jedan kržljavi i stariji nosio ime Sulimanac.

Mom mačorčiću su nadjenuli ime Franjo.
I tako je on rastao i bio lijepi mačak, jedino što su nas ponekad ljudi čudno gledali kad bismo se ljutili na njega i vikali: "Franjo, što si opet napravio, grrr...."

Tog ljeta mi je došla prijateljica iz Londona sa svojim neznamkojimporedu dečkom, Španjolcem, vozačem formule 3. Njemu se mačor odmah svidio, pita kako se zove, a mi kažemo da ima ime po našem predsjedniku.
Španjolac sav sretan želi pokazati kako zna ponešto o našoj zemlji, te ushićeno zazove mačora:
"Tito...."

Pouka je da ljubimcima treba pažljivo birati imena.

Ako imate kakvu crticu iz života vaših ljubimaca ispričajte nam...

Dobar dan,

Rado bih vam se prvo predstavio, ali problem je što još nemam ime.



Kao što vidite ja sam jedan mali mačkić, takoreći beba, koju je Majstorica našla prije tri dana, ostavljenu u grmlju, bez hrane i vode po velikoj sparini. Na sreću je teta Rusalka istu večer dala korisne savjete i ja sam se vrlo brzo oporavio.




Ako vam na slici izgledam malo ustrašen to je zbog toga jer me Majstorica slikala prvi dan dok još nisam znao što znači to škljocanje i zbog čega moram mirno stajati i gledati u nekakvu srebrnu kutiju.
Sinoć smo se trebali opet slikati, ali je ona izjurila kao tajfun iz kuće na sastanak s tetama Korom i Demetrom i došla kući jako kasno.
Baš mi je žao jer sam u međuvremenu postao veseo i nestašan, skakućem po kući, imam i svoje igračkice, a najviše volim kad joj se sakrijem, a ona me traži i neprestano ponavlja mac-mac.



Ali da se vratimo mom problemu: kako je već prošlo četiri dana a ja nemam ime (stalno me zovu drugačijim imenima i sam sav zbunjen), molio bih vas da budete moji kumovi. Majstorica je jako teška oko tog izbora, jer kad god joj neko predloži nešto, ona kaže da zna neku bezveznu osobu ili životinju s tim imenom i da ne dolazi u obzir.



Zato unesite malo mašte, vidite kako sam mali i sladak, ali uzmite i u obzir da ću jednog dana postati veliki i opasan mačak.

Nakon što sam danas odgledala po treći put «Mostove okruga Madison», ako je kroz suze uopće moguće nešto vidjeti, nemojte se čuditi što je na redu opet ljubavna tema …

Dakle, prije neki dan pijem kavu s prijateljicom (pravu a ne virtualnu) i pitam je li još zaljubljena.
Naime, svega petnaestak dana prije mi je ushićeno ispričala kako se zaljubila u jednu osobu, koju je upoznala sasvim slučajno, vozeći auto na servis.

Ona kroz smijeh odgovori da je burna veza trajala kratko, završila je naglo kao što je i počela, jer su istovremeno shvatili da je (za opće dobro i vlastito zdravlje) bolje ne nastavljati... Od tada se nisu čuli, ali je sretna, jer je nakon višegodišnjeg uvjerenja da joj se tako nešto neće nikad ponoviti, osjetila leptire u stomaku, ubrzan puls i laganu nesvjesticu kad bi joj zazvonio telefon.
Nije vjerovala da bi joj u tim godinama jedan susret mogao poremetiti ravnotežu i sam osjećaj ponovne zaljubljenosti joj je udahnuo novu snagu.

Doista je sijala, a osmijeh joj nije silazio s usana…

Kada ste zadnji put osjetili leptiriće u stomaku…?
Ja se pokušavam sjetiti, ne uspijeva mi, ali mi naviru stihovi:

Leptiri u mom stomaku
uvek me na tebe podsete
ja ih uspavam na foru
al' te osete.

Postalo mi je već neukusno da se neprestano žalim koliko imam posla i kako sam umorna. Zato ću reći da se, bez obzira na sve, ipak budim s osmjehom.
Za to je najviše zaslužna panova frula, koja je jednom prilikom stavila fotku lijepog anđelića na kojeg ujutro baci pogled.

S obzirom da sam od onih koji cijeli život ustaju dobre volje (jednom prilikom vidjeh u oglasima kako čovjek traži ženu koja je nasmijana kad se probudi, što znači da to nije mali problem), zabrinulo me je što u posljednje vrijeme nakon buđenja u ogledalu vidim namrštenu facu s dvije usađene bore između očiju.

Onda sam pokraj kreveta stavila porcelansku figuricu patke s plavom mašnicom (ime joj je Fani) i uspjelo je…čim se probudim pogled mi padne na nju, nasmijem se i kažem: «Dobro jutro, Fani, danas imamo puno posla, ali nema veze…».

Dakle, ako ste od onih koji su ujutro loše volje, ne mogu doći k sebi, razvlače se i mrze cijeli svijet, iskušajte recept.
Jeste li takvi?

Udar groma koji mi je sredio kompjuter i gomila zaostalog posla su učinili da vas nisam posjećivala posljednjih dana, sada nadoknađujem, ali još uvijek teško lovim ritam, pa zahvaljujem na razumijevanju…

Današnji post je posvećen Zoni koja nas je, na moju veliku žalost, u međuvremenu napustila. Zato se armin vratio, oni koji ga nisu čitali neka doklikaju do njega, sigurna sam da će im se svidjeti…

Dakle, za Zonu:

Žene vole ljubavne priče u knjigama ili filmovima, bar tako mislim…
Muškarci preskaču takve knjige, a okreću i program na TV-u, bar tako mislim…

(Zato ako ikad budem izdala moj ljubavni roman, na naslovnici ću napisati «samo za žene»…)

Ali, ovaj post nije samo za žene, iako slutim da će ga one bolje razumjeti.

Sjećate se filma «Mostovi okruga Madison» s Meryl Streep i Clint Eastwoodom? A onog filma, opet s M. Streep (dobro joj idu te uloge) i De Nirom (ne mogu se sjetiti imena? Feeling in love?), gdje se upoznaju pred Božićne praznike i svako od njih ima svoju obitelj?
Dakle, kad sam ih gledala knedla mi je stajala u grlu, a da sam bila sama možda bih plakala kao kišna godina…

Što me rastužilo? Činjenica da se ponekad dogodi da se ljudi upoznaju u nekom životnom razdoblju, shvate da, nakon svega nekoliko trenutaka s nepoznatom osobom, imaju više toga zajedničkog nego s nekim s kim žive godinama, dožive osjećaj kao da su sreli svoju drugu polovicu, a istovremeno znaju da im je takva ljubav nemoguća, jer ne mogu srušiti sve ono do sada izgrađeno, bar ne bez snažnog osjećaja krivice i tuge da su mnogima nanijeli bol…

Ja nisam bila u prilici da doživim tu situaciju, ali neke od mojih prijateljica jesu.
I dalje žive s potisnutom tugom i uspomenama…

Što mislite o tome?