|
Udar groma koji mi je sredio kompjuter i gomila zaostalog posla su učinili da vas nisam posjećivala posljednjih dana, sada nadoknađujem, ali još uvijek teško lovim ritam, pa zahvaljujem na razumijevanju…
Današnji post je posvećen Zoni koja nas je, na moju veliku žalost, u međuvremenu napustila. Zato se armin vratio, oni koji ga nisu čitali neka doklikaju do njega, sigurna sam da će im se svidjeti…
Dakle, za Zonu:
Žene vole ljubavne priče u knjigama ili filmovima, bar tako mislim…
Muškarci preskaču takve knjige, a okreću i program na TV-u, bar tako mislim…
(Zato ako ikad budem izdala moj ljubavni roman, na naslovnici ću napisati «samo za žene»…)
Ali, ovaj post nije samo za žene, iako slutim da će ga one bolje razumjeti.
Sjećate se filma «Mostovi okruga Madison» s Meryl Streep i Clint Eastwoodom? A onog filma, opet s M. Streep (dobro joj idu te uloge) i De Nirom (ne mogu se sjetiti imena? Feeling in love?), gdje se upoznaju pred Božićne praznike i svako od njih ima svoju obitelj?
Dakle, kad sam ih gledala knedla mi je stajala u grlu, a da sam bila sama možda bih plakala kao kišna godina…
Što me rastužilo? Činjenica da se ponekad dogodi da se ljudi upoznaju u nekom životnom razdoblju, shvate da, nakon svega nekoliko trenutaka s nepoznatom osobom, imaju više toga zajedničkog nego s nekim s kim žive godinama, dožive osjećaj kao da su sreli svoju drugu polovicu, a istovremeno znaju da im je takva ljubav nemoguća, jer ne mogu srušiti sve ono do sada izgrađeno, bar ne bez snažnog osjećaja krivice i tuge da su mnogima nanijeli bol…
Ja nisam bila u prilici da doživim tu situaciju, ali neke od mojih prijateljica jesu.
I dalje žive s potisnutom tugom i uspomenama…
Što mislite o tome?
|
