Na kavi s prijateljicom

Nakon tri tjedna sutra se vraćam na posao i, s obzirom na zaostatke, pretpostavljam da ću imati manje vremena za blogiranje, a kako nisam vila kao Rusalka, nije mi uspjelo da unaprijed napišem neke zanimljive teme, pogotovo što već dulje vrijeme patim od nedostatka inspiracije. Miško kaže da vam stalno postavljam ankete, moguće jer upravo pišem ispitna pitanja, pa mi prelazi u naviku, zato danas nešto drugačije…

Posljednjih dana sve češće nailazim na ugašene ili utihnute blogove dragih prijatelja, ili pak na najavu njihovog odlaska.

Tako sam se sjetila: armina (sigurna sam da ste svi uživali u njegovim pričama, zato ću vam otkriti da se nadam kako će po povratku s višemjesečnog izbivanja možda blog i aktivirati s novim doživljenim pričama), playere (čija duhovitost je nezamijenjiva u blogosferi, iako nas koji put počasti svojim dolaskom i to baš uvijek pogodi trenutak), mime (naše Riječanke koja je pisala lijepe životne postove), almme (koja nas je svojom veselošću i osebujnim komentarima često znala nasmijati), nećutako (odnedavno je odustala, pa se nadam da će se predomisliti), femine (ah, femina, beskompromisna i nevjerojatnog duha), bombonine (čiji odlazak je bila ona «kap» koja je prelila čašu i potakla me na ovaj post)… Ima ih još (mandarinica, melodius...) i vi ćete me podsjetiti na one koje nisam spomenula.

Vjerujem da sam, unatoč kratkom blogerskom stažu od svega devet mjeseci, stekla već zavidan broj prijatelja. S nekima sam bliskija, razmijenim pokoji mail, popričam telefonom ili na kavici, druge redovito obilazim i veselim se njihovim komentarima…

Ne mogu reći da ponekad nisam poželjela zatvoriti blog, kad sam bila u životnim situacijama u kojima mi je postalo besmisleno ćaskati o manje važnim stvarima, ili kad sam mislila da mi oduzima previše vremena, ne pisanje postova, već čitanje i komentiranje drugih… tada bih malo prorijedila pisanje, pokušavajući usaglasiti svoj hobi s onim što se zove život i njegove obaveze…

Međutim, i pored toga što znam da su vjerojatno svi imali dobre razloge za odlazak, ipak i dalje mislim na njih i nedostaju mi. Voljela bih kad bi nam, bar ponekad, ostavili neki znak da su dobro, jer vjerujem da onaj tko je nekad bio bloger, bar malo proviri da vidi što je s ljudima koje je upoznao…

Prvo bih vam se željela zahvaliti na iscrpnim, ponekad burnim, komentarima prošlog posta, koji je obrađivao jednu ozbiljnu i tešku temu.
Moguće da nisam bila dovoljno jasna, pa bih još jednom željela naglasiti da je stav struke i pravilo da se uvijek poštuje želja pacijenta, tako da liječnik ili genetičar ne može uzeti sebi za pravo da kaže ili zataji nalaz.
Uz to bih vam željela dati i podatak da se, u svijetu i kod nas, na testiranje u ovom slučaju odluči svega 10% osoba.

Ali, nećemo više o tome, već ste po naslovu mogli naslutiti današnju temu.

Ne, neću pisati o Eurosongu i o tome da li se pretvorio u gay spektakl, ni o predstavnici Srbije, ionako smo se toga već naslušali u posljednje vrijeme…

Na temu me je inspirirao film, koji sam nedavno gledala, i u kome je djevojka saopćila majci, inače gay-friendly osobi, da je u vezi s najboljom prijateljicom…tada u obitelji dolazi do lomova, jer majka, u slučaju svog djeteta, doživljava to na drugačiji način…

Ja oduvijek za sebe mislim i često ističem kao svoju najveću vrlinu da nemam nikakve predrasude, da su mi svi ljudi jednaki, bez obzira na naciju, vjeru, boju kože, seksualnu opredjeljenost ili socijalno stanje…Uostalom, imam nekolicinu prijatelja, vjerujem kao i vi, koji su gay i nikad mi to nije smetalo.

Međutim, pitam se da li se naš stav mijenja kad je u pitanju neka nama najbliža osoba?

Što mislite o tome?

Da ne kažete kako samo pišem o ljubavi… današnja tema nije nimalo laka, ali je životna, na nju me je inspiriralo to što sam i sama posljednjih dana bila u situaciji da čekam rezultat medicinskog nalaza, koji je, na moju sreću, ispao dobar…

Radi se o tome da često imam pacijente koji boluju od neizlječivih bolesti… jako mi to teško pada i o svim tim sudbinama razmišljam danima kasnije, pritom okrivljujući sebe i druge kad kukamo oko sasvim beznačajnih stvari.

Tako sam nedavno upravo govorila kako «moram puno toga napraviti, pa kad ću stići kući, pa još isfenirati kosu» (možeš misliti kojeg li problema?), kad mi je došla pacijentica koja boluje od izuzetno teške neurodegenerativne bolesti, kojoj ne samo da nema lijeka, već se radi o nasljednoj bolesti s velikim rizikom prenošenja na djecu i unuke.

U pitanju je bolest zrele dobi, gdje prvi simptomi počinju od 25. do 50. godine života.
S obzirom da se gen može dijagnosticirati, među genetičarima traje neprekidna etička rasprava da li treba nekome reći da će sigurno oboljeti, i da on cijeli život čeka prve simptome, koje je mogao vidjeti kod jednog od svojih roditelja.

U pravilu se poštuje želja samih osoba, imala sam slučaj dvije sestre, jedna se željela testirati (i nažalost dobila pozitivan nalaz), a druga nije.

Studente znam pitati da li bi oni voljeli znati nose li gen za ovu bolest?
Neko kaže da bi, jer bi život organizirao u tom smislu, neko ne bi želio znati.

Ja mislim da bih teško funkcionirala s tim saznanjem, radije bih sebi ostavila nadu da neću oboljeti…

A vi?

I općenito, da li mislite da kad su u pitanju takva stanja gdje nema pomoći, kao kod uznapredovalih karcinoma ili slično, da li je istina riješenje? Da li biste nekom svom radije prešutjeli nalaz?

Premda već znate da nisam posebno pjesnički nastrojena (a i o mojoj romantičnoj prirodi bi se dalo raspravljati), ipak me je Tixi, uz čije ime volim dodati «moja omiljena pjesnikinja», nadahnula na današnju temu.

Napisala je:

nije sve u riječima

telefonska žica
osjetljiva je na najmanje pomake šumove
skenira mentalne vibracije

izgovoraš
mislim na tebe

uzdah te izdaje

i podsjetila me na ONU pjesmu, sjećate li se?
Ja vrlo dobro, iako ne znam tko ju je pjevao…

U jednom razdoblju života neko sam vrijeme bila osuđena na takvu vrstu ljubavi i moram reći da, kad gledam iz današnje perspektive, bilo je draži u tome, premda mi je tada, naravno, teško padalo.

Nažalost, i pored najbolje volje sudionika, takvo stanje se nije moglo održati unedogled, ali događa mi se ponekad, naročito kad sam u nekakvom osjetljivom razdoblju, da se sa sjetom sjetim telefona pokraj uzglavlja …

Danas je tehnika uznapredovala, pa postoje virtualne ljubavi, kamere, chat-ovi i slično, tako da nisi osuđen samo na iščekivanje telefonskog zvona i slušanje najdražeg glasa u daljini.

Jeste li nekad bili u sličnoj situaciji i kako je završilo?

Može li se održati ljubav preko žice?

Tixi kaže kako kad nema inspiracije izvuče pjesmu iz «pjesničke zimnice»…

Kako sam ja ovih dana u stanovitoj zdrastvenoj minus fazi, izvukla sam iz svoje «savjetodavne zimnice» (sjećate se one rubrike «Draga Savjeta» ) onaj drugi dio koji sam ostala dužna, pa eto:

Nije lako davati savjet, a naročito ne jednoj od najboljih prijateljica…

Dakle, prije nekog vremena opet sam bila u prilici da budem savjetodavac, ali u drugačijoj ulozi. Moja prijateljica je, nakon dvadeset godina sretnog braka i dvoje prekrasne djece, čula na najgori mogući način (kćer je saznala od prijatelja) ono što se već dugo pričalo po gradu: da joj muž vodi dvostruki život, s kolegicom s posla je dobio i dijete.

Možete samo zamisliti kakav je to bio lom za nju, pogotovo što se ni po čemu ne bi tako nešto moglo naslutiti, oduvijek su za sve nas bili «savršeni par», a ona sve te godine i ne radi već njega prati po putovanjima, iako je iznimno pametna i obrazovana žena.

Moram reći da smo sve prijateljice bile više nego pogođene, doista bez trunke one ženske i ljudske zlobe «eto, i njima se dogodilo», jer nam se srušio dobar dio ideala o pravoj ljubavi.
Imale smo različita mišljenja što bismo uradile na njenom mjestu, ali nekakav zaključak je prevagnuo da nas ne bi smetao toliko preljub koliko laž.

Stvar se završila tako što je on sve porekao, a ona rekla da mu vjeruje i nije dalje provjeravala. Rekla sam joj da ako ne osjeća nemir u sebi, onda je to valjda u redu.

Što biste vi rekli da ste bili na mom mjestu i što biste uradili na njenom mjestu?

(Mene bi grizao crv sumnje i morala bih saznati da li me je opet slagao).