Da ne kažete kako samo pišem o ljubavi… današnja tema nije nimalo laka, ali je životna, na nju me je inspiriralo to što sam i sama posljednjih dana bila u situaciji da čekam rezultat medicinskog nalaza, koji je, na moju sreću, ispao dobar…
Radi se o tome da često imam pacijente koji boluju od neizlječivih bolesti… jako mi to teško pada i o svim tim sudbinama razmišljam danima kasnije, pritom okrivljujući sebe i druge kad kukamo oko sasvim beznačajnih stvari.
Tako sam nedavno upravo govorila kako «moram puno toga napraviti, pa kad ću stići kući, pa još isfenirati kosu» (možeš misliti kojeg li problema?), kad mi je došla pacijentica koja boluje od izuzetno teške neurodegenerativne bolesti, kojoj ne samo da nema lijeka, već se radi o nasljednoj bolesti s velikim rizikom prenošenja na djecu i unuke.
U pitanju je bolest zrele dobi, gdje prvi simptomi počinju od 25. do 50. godine života.
S obzirom da se gen može dijagnosticirati, među genetičarima traje neprekidna etička rasprava da li treba nekome reći da će sigurno oboljeti, i da on cijeli život čeka prve simptome, koje je mogao vidjeti kod jednog od svojih roditelja.
U pravilu se poštuje želja samih osoba, imala sam slučaj dvije sestre, jedna se željela testirati (i nažalost dobila pozitivan nalaz), a druga nije.
Studente znam pitati da li bi oni voljeli znati nose li gen za ovu bolest?
Neko kaže da bi, jer bi život organizirao u tom smislu, neko ne bi želio znati.
Ja mislim da bih teško funkcionirala s tim saznanjem, radije bih sebi ostavila nadu da neću oboljeti…
A vi?
I općenito, da li mislite da kad su u pitanju takva stanja gdje nema pomoći, kao kod uznapredovalih karcinoma ili slično, da li je istina riješenje? Da li biste nekom svom radije prešutjeli nalaz?
Post je objavljen 16.05.2007. u 11:32 sati.