|
Oprosti, MiniMaxine, što ukradoh tvoj naslov ali tema nam je ista, a i povod.
Dakle, tog predivnog dana kad je temperatura bila oko 35C, i ja sam imala neopisivu čast da sretnem našu Zittu. Kako ju je MM okupirala do popodnevnih sati, moj termin je bio u 18 ispred Riječke banke…
Mjesto smo odabrale MM i ja, nakon petnaestominutnog dogovaranja preko Zittinog mobitela (vjerojatno smo joj potrošile cijeli bon), jer smotane kakve jesmo nismo se nikako mogle dosjetiti nekakvog kafića u centru grada (toliko o tome koliko izlazimo u centar, a stanujemo na dva suprotna kraja).
I tako sam ja, uvijek točna kao smrt, došla čak desetak minuta ranije, i u laganoj nesvjestici od vrućine spopala dvije žene ispred banke sa značajnim pitanjem:
«Jel' čekate nekoga?»
Prva me je zapanjeno pogledala i promucala «Kćer», a druga nije stigla ništa ni reći jer sam se već ispričavala.
Vidjevši da je vrag uzeo šalu, sjela sam u kafić blizu fontane da rashladim mozak i nazvala Zittu da je pitam kako ćemo se prepoznati i u čemu je obučena.
Ali, ona je rekla da je već iza mojih leđa i da je sigurna da sam ja ona u crno-bijeloj majici (a kako drugačije, kad već cijela blogosfera zna da nosim crno-bijelo)…
I onda je Zitta izjurila iz kola (da znate samo kako je zgodna i mršava, baš je tip), pale su pusice, pa mahanje jednoj lijepoj dugokosoj crnki u autu, koja nas je na moju žalost napustila, iako sam jako željela upoznati osobu s tako širokim osmjehom, bit će prilike, zar ne, MM?
Zitta i ja smo, nakon što sam izjavila da ću poludjeti od žuborenja vode u fontani i odapeti od vrućine, otišle u klimatiziran kafić, gdje sam opet gunđala da nećemo čuti ništa od bučne muzike…
Međutim, isti tren me je sve prestalo smetati, jer smo se upustile u poznato žensko brbljanje i vrijeme mi je proletjelo u tren oka. Prekratko, definitivno…
Vjerujem da su se mnogi davili od štucanja, ali što ćete, morali smo «malo» i o vama.
O ostalom šutim kao zalivena.
Zitta je treća blogerica koju sam upoznala, nakon Kore i Demetre, i moram reći da je nevjerojatan osjećaj kako ti je neko tako blizak i kako mu možeš reći stvari koje ni dugogodišnjim prijateljicama ne bi…
Da ne duljim: stvarno su to susreti treće vrste…
I da ne zaboravim: Maki je dobio na poklon Junior keksiće, ali ih je sve potamanio pa ga nisam uspjela slikati s njima, ovim putem se Zitti zahvaljuje.
Ja ne vjerujem da ću uskoro u Slavoniju, ali nestrpljivo očekujem nove susrete u Rijeci.
Jeste li vi doživjeli blogerske susrete i kakvi su vam dojmovi?
(Još jedno malo pitanjce za blogerice koje večeras budu gledale film «Nevjerna»: Richard Gere ili Olivier Martinez?)
|