Na kavi s prijateljicom

Sigurno ste primjetili da nema mojih komentara po blogovima... razlog? Ne mogu ih poslati, satima se vrti, vrti onaj mali kotačić kojeg su izmislili (zajedno s idiotskom pojavom naslova bloga umjesto nadimka, tako da sad ne znamo ko je ko) i trenira moje živce... prvo sam bila "ljuta kao pas" (ne znam čemu ta uzrečica, kao da su psi ljuti, pogledajte samo Lori na miškovom blogu, ups, na blogu "osvrti"), a sad me spopao osjećaj nemoći... gledam kako drugi ostavljaju komentare i pitam se što se to kod mene događa. Zato i odlučih napisati ovaj post, nadam se da ću ga uspjeti objaviti.
I da vam povjerim jednu tajnu: današnji dan je za mene poseban, kao svakog listopada kad se sat pomiče unatrag. Uvijek se sjetim jednog daaavnog listopada kada sam bila jaaako zaljubljena i imali smo samo tu noć do rastanka (pokazalo se cijeloživotnog)... koliko nam je tada značio dobitak od jednog sata...
Danas me u toj mjeri ne mogu usrećiti mnogo veće stvari, valjda se s godinama otupljuje?! Već znam tko se neće sa mnom složiti.
Pitanja nekog posebnog nemam, pišite što hoćete, ako uspijete poslati komentar.

Prvo bih se htjela zahvaliti na čestitkama, rođendan sam provela iznad očekivanja...i još moram reći da su kasno sinoć stigle poruke od platonske ljubavi, pa i bivše ljubavi, da ne biste posumnjali u moju neodoljivost?!...Dakle, sve se vrtjelo oko raznoraznih ljubavi, a čini se da je isti slučaj i po blogovima. Samo, dok ja pričam o nekakvim platonskim odnosima, playera piše o zabranjenoj ljubavi na diskretan način, na arminovom i miškovom blogu imamo prilike čitati LJUBAV, rekla bih, iz prve ruke. (neka mi ne zamjere, nisam pronašla bolji izraz). Razlog je možda taj, kako kaže lucija9, što žene "o seksualnosti mogu pisati vrlo pažljivo i odmjereno", jer u protivnom "je uopće ne bi smatrali damom. A onda moguće je da se to prilijepi autorici."
Ali, pustimo sad to, okrenimo se JEDINOJ LJUBAVI. Nedavno me zaintrigirao citat iz knjige Susanne Tamaro "Pođi kamo te srce vodi" (kažu da je ovo knjiga iz koje će žene pamtiti rečenice njenih muških likova):

"U životu svakog muškarca postoji samo jedna žena s kojom može postići savršeno zajedništvo, a u životu svake žene samo jedan muškarac s kojim se može osjećati potpuno." No međusobni susret, sudbina je koju dožive samo rijetki, malobrojni. Svi ostali prisiljeni su živjeti u stanju nezadovoljstva, trajne sjete. "Koliko je ovakvih susreta?" govorio je u mraku sobe, "jedan na deset tisuća, jedan na milijun, jedan na deset milijuna?" Jedan na deset milijuna, da. Sve ostalo su nagodbe, površne i prolazne sklonosti, tjelesna ili karakterna bliskost, društvene navike."

Pitam se slažete li se s Ernestom?

Nakon posta "biti druga/i" gdje smo zaključili da smo svi prvi i jedini idemo opet na ljubavnu temu. Playera je rekla "lijepo molim tastaturu u ruke" pa nemam kud... Dakle:

Glas mu je nešto između srebra i meda, pomislila je polako spuštajući slušalicu da ne bi probudila dragog pokraj sebe. Iznenadila se kako može s nepoznatom osobom tako razgovarati, tako prisno, čak pomalo mazno. Zamišljala je njegovo lice. Duguljasto, oštrih crta, pomalo ispijenog izraza, prodoran pogled svjetlih očiju, veliki nos i lijepo oblikovane usne koje se nesvjesno razvlače u ciničan osmjeh. Kosa duža, prošarana sjedim vlasima, nemarnog oblika.
Sutradan joj je na recepciji hotela prišao zgodan muškarac. Imao je "ono nešto", ali nije bio onakav kakvim ga je zamišljala. Proveli su nekoliko sati u ugodnom razgovoru, odradila je "partijski zadatak" dobiven od mirotvorne udruge, da se nađe s poznatim piscem i pozove ga na tribinu o slobodi medija, organiziranu u, već tada, drugoj državi. Pred put ju je potražio još jednom, donjevši joj knjigu s posvetom, i kao da je u njegovim očima pročitala tračak ljubomore kad je shvatio da nije sama.
Od tada je prošlo četrnaest godina. Prepiska nije prestala, u početku su to bila pisma pisana pisaćom mašinom, kasnije na kompjuteru, pa onda mail-ovi... Nove knjige su stizale s posvetama, bila je prvi čitač i kritičar njegovih tekstova. U međuvremenu su se smjenjivali događaji, ljubavi, razvodi, mjesta prebivanja, osjećaji...Teško je pisati piscu, razmišljala je, ni na trenutak ne poželjevši da njihov odnos dobije drugu dimenziju.
Sreli su se još samo jednom. I smijali se svojoj platonskoj ljubavi.

Nije teško pogoditi da se radi o meni i mom prijatelju kojeg sam znala spominjati u nekim postovima. Čovjeku koji je povremenim izjavama "moraš pisati, ti si pisac" utjecao da uistinu nešto i napišem. Ako vas zanima, nisam mu poslala roman, bilo me je stid, već samo neke priče koje je ocjenio dobrim uz komentar da "ne silujem papir"...
Ali nije mi bio cilj opet razglabati o svom pisanju, toga će biti, obećajem, sve manje, već da vas upitam jeste li doživjeli platonsku ljubav? Možda netko prizna bar ovu vrstu ljubavi...šalim se naravno.

Sjećate se kako sam u prvim postovima rekla da sam poslala roman na VBZ-ov natječaj? E pa jučer sam pročitala na "knjiškom moljcu" kako nije ušao u uži izbor od osam rukopisa, pristiglih je bilo stotinu i osam. Kako sam to primila? Hladna kao špricer. Čak mi je na neki način laknulo, kao da se u ovom trenutku i ne bih mogla nositi s drugačijim ishodom.
Zašto vam to pišem? Jer su me neki od bliskih ljudi tješili, u stilu "pa nisi valjda očekivala da će ti prvi uradak proći"... i armin je savjetovao luciju9 "sve u svemu, ti samo trebaš ustrajati. pisanje je rad, težak rad, a talenat je kategorija koja je u stvari irelevantna ili manje relevantna nego što mnogi misle. to je moj sud. no ti imaš i talent. samo se trebaš umiriti i vjerovati."
E sad, ja sam onaj tip kojemu drugi roman može biti bolji samo ukoliko se objavi i prvi, teško da bih ovog mogla pohraniti u ladicu i krenuti razmišljati o drugom... hoću reći da sam uvijek funkcionirala po principu nagrade, a ne kazne. Reći ćete da sam tašta, da olako gubim volju, da nisam hrabra da istjeram ono što želim, ali ja znam da to nije istina, jednostavno imam drugačiji mehanizam djelovanja, s kockom čokolade na jeziku se ispunim dodatnom energijom.
Iskreno, nisam ni u jednom trenutku očekivala drugačiji ishod glede ovog natječaja, ali to me je ponukalo da vas pitam: da li ste vi osoba kod koje igra nagrada ili kazna?
A ono što me obično žalosti u našem društvu je da najčešće nema ni nagrade ni kazne.

U knjizi o Gogolju,Vladimir Nabokov na jednom mjestu kaže: "Prema jednoj od legendi koje je Gogolj u kasnijim godinama vješto sam ispredao o svojoj prošlosti, prvi korak koji je poduzeo odmah nakon dolaska u Petrograd bila je posjeta Puškinu, kojemu se neizmjerno divio, iako ga, naravno, nije lično poznavao. Veliki pjesnik još je spavao i nije ga mogao primiti. "Bože sveti", rekao je Gogolj obuzet strahopoštovanjem i suosjećanjem, "valjda je radio cijelu noć?" "Baš je radio", rekao je prezrivo lakej, "bolje je reći da se kartao". Petnaestak godina prije toga Puškin se naginjao preko ograde stubišta svoje škole ne bi li vidio kako dolazi slavni pjesnik Deržavin, čiju je punačku bijelu ruku želio poljubiti u znak dubokog poštovanja. Međutim, stari gospodin okrenuo se u tom času slugi koji mu je pomagao da skine ogrtač i promrsio: "Gdje je ovde toalet, momče?" Ove dvije priče imaju istu poruku, a da je postojao neki veliki pjesnik dok je Deržavin bio dječak, Deržavin bi sigurno ispripovjedao svoju verziju iste priče".
Obožavanje koje se taloži kod čitaoca prema omiljenom piscu je bezgranično.
zmajka se dobro zapitala „jesu li oni veliki sami po sebi, ili ih velikima činimo mi koji ih čitamo, volimo, veličamo”?
armin je zaključio “mi ih nismo slučajno primjetili, mi smo ih morali primjetiti, kao što su oni i morali biti.”
lucija9 je za stol s pet stolica u Raju posjela Tina Ujevića, Frojda, Supeka i sebe, ostavivši peti stolac za gosta.
Ja sam, pak, kao mlada studentica, imala sreću da sjedim s moja dva najdraža gosta: Danilom Kišom i Miroslavom Radmanom. I moram reći da su bili upravo onakvi kakvim sam ih zamišljala. Ono što nisam doživjela je da za trećim stolcem sjedi Crnjanski. Peti ostaje upražnjen za neku buduću fascinaciju.
Koga biste vi posjeli za stolac?

Još jedan lijepi vikend, a moj je "drugi list" ostao na razini informacija. Ali da vas ne gnjavim više s mojim obvezama i nedostatkom vremena ili volje. Dakle, danas je tema inspirirana nedavnom raspravom na kantridinom blogu, a radilo se o ljubavnoj prijevari. Namjerno nisam rekla bračnoj prijevari, u klasičnom trokutu muž-žena -ljubavnica/ljubavnik, jer možeš biti druga/i i u drugačijim odnosima. Također, pitanje je tko je "druga", ne mora to nužno biti ljubavnica, ona može u datom trenutku biti i "prva".
Na tu temu sam napisala jednu kratku pričicu, posvjećenu jednoj dragoj osobi koja je bila "druga" dugi niz godina.

Žal za mladost

Halo…
Šutnja s druge strane.
Halo, koga trebate?…
Tišina.
Čuje se samo lagano disanje.
I cvrkut kanarinca.
Netko rukom prekriva slušalicu.
Opet ONA…pomisli ŽENA, koja cijelo poslijepodne čeka, svako toliko podgrijevajući ručak.
ONA osluškuje, zaustavivši dah, hoće li možda čuti njegov glas. Cijelo poslijepodne čeka, dotjerana u novoj haljini. Čeka tako već deset godina. Deset godina zove i šuti.
Postale su bliske u svojoj boli. Šutnjom se jedna drugoj ispovijedaju.
A ON stoji za šankom, udvarajući mladoj konobarici.
Što li hoće ovaj starčić, sa sviježe ofarbanom kosom, uvučen u uske traperice?
Djevojka mu se podrugljivo smije u lice.

E sad, ja osobno nisam nikad bila "druga", ne zato što sam savršena u svakom pogledu, već što sam svjesno izbjegavala takve situacije, moguće poučena iskustvom svoje majke koja ju je doživjela, i srećom bila dovoljno hrabra da je prekine na vrijeme.
Interesira me da li ste vi imali slično iskustvo i kakav je to osjećaj?

"Gdje je novi post?" pita bloger gajo (s pravom), jer čak i tijekom vikenda, kad smo bili offline, nisam ništa pametno smislila, za razliku od ostalih. Problem je što rijetko pišem o svojim svakodnevnim aktivnostima, kad bolje razmislim i ne znam što bi nekom bilo zanimljivo moje višesatno sjedenje za kompjuterom i iščitavanje svega i svačega, uz tonu popušenih cigareta. Rijetko stignem pročitati novine da bih mogla nešto komentirati o raznim događajima. Kafka je bio u pravu kad je jednom rekao da pušači i čitaoci novina ne samo što se truju, već te usluge plaćaju svojim novcem. Jedina moja sreća je što ne pušim cigarete do filtera, a u novinama jedva stignem do podnaslova. Ali, odlučila sam "okrenuti drugi list". Ne, neću prestati pušiti, niti početi temeljito čitati novine. Posvetit ću se više sebi i svojim hobijima, možda to uključi i nove postove na blogu, ne znam...Već sam krenula, raspitala sam se o uvjetima rekreacije na bazenu u Opatiji i nadam se da to neće ostati samo na razini informacije. A u iščekivanju inspiracije za neku zanimljiviju temu, voljela bih da me posavjetujete kako se doista "okrene drugi list".