Sjećate se kako sam u prvim postovima rekla da sam poslala roman na VBZ-ov natječaj? E pa jučer sam pročitala na "knjiškom moljcu" kako nije ušao u uži izbor od osam rukopisa, pristiglih je bilo stotinu i osam. Kako sam to primila? Hladna kao špricer. Čak mi je na neki način laknulo, kao da se u ovom trenutku i ne bih mogla nositi s drugačijim ishodom.
Zašto vam to pišem? Jer su me neki od bliskih ljudi tješili, u stilu "pa nisi valjda očekivala da će ti prvi uradak proći"... i armin je savjetovao luciju9 "sve u svemu, ti samo trebaš ustrajati. pisanje je rad, težak rad, a talenat je kategorija koja je u stvari irelevantna ili manje relevantna nego što mnogi misle. to je moj sud. no ti imaš i talent. samo se trebaš umiriti i vjerovati."
E sad, ja sam onaj tip kojemu drugi roman može biti bolji samo ukoliko se objavi i prvi, teško da bih ovog mogla pohraniti u ladicu i krenuti razmišljati o drugom... hoću reći da sam uvijek funkcionirala po principu nagrade, a ne kazne. Reći ćete da sam tašta, da olako gubim volju, da nisam hrabra da istjeram ono što želim, ali ja znam da to nije istina, jednostavno imam drugačiji mehanizam djelovanja, s kockom čokolade na jeziku se ispunim dodatnom energijom.
Iskreno, nisam ni u jednom trenutku očekivala drugačiji ishod glede ovog natječaja, ali to me je ponukalo da vas pitam: da li ste vi osoba kod koje igra nagrada ili kazna?
A ono što me obično žalosti u našem društvu je da najčešće nema ni nagrade ni kazne.
Post je objavljen 17.10.2006. u 18:49 sati.