24.09.2015., četvrtak
Što sam tebi ja a što si meni ti?
|
Povratiti svoje postove jednom kad ih obrišeš, poprilično je jednostavno ako nisi emocionalno vezana za iste. Ja za svoje jesam i zato mi je otvaranje svakoga i editovanje zarad ponovnog objavljivanja odnelo poprilično energije, a još nisam ni završila. Nikad to nisu bile samo riječi. Postovi su za mene one odšetane šetnje, čekanje na stajalištima razna prevozna sredstva dok isčitavam npr. poruku netom pristiglu. Ili npr. postovi su za mene one sive cipele, ili ono kad sam po najhladnijoj zimi ispod perjane jakne imala samo prozirnu bluzu, a ti si svoje hladne prste uvukao ispod nje. Ili ono kad je tata upao u sobu a ti ostao u kupaoni poprilično dugo, čekajući da ode. Ili ono kad si me ispred Piccadillya tako čvrsto zagrlio i rekao da me te ruke nikad neće više pustiti. Ili ono kad svjetiljke na Paliću izgledaju kao zaleđena bajka. Postovi su za mene sva ta jutra, tople sobe, otvoreni prozori,sve kave ispijene na brzinu ili oni poljupci pri rastancima kojih je bio popriličan broj. Postovi su za mene pogled sa tvoje terase, tvoja buba i onaj haotični saobraćaj od kojih ja volim da pamtim samo tramvaje. Postovi su za mene sve ono što nisam uspjela da zapamtim u formi imena i događaja. Ostalo je sve memorisano kao neki osjećaj. Naravno, dokaz za rečeno postoji samo u riječima što sam ih ja zapisala. Slike, slike, slike. Beskrajan jedan niz. Ili ono kad sam bila zla i nisam znala što hoću. Postovi su za mene i ono što nikad nisam zapisala. Onaj teški siječanj koji nas je izgleda nepovratno razdvojio. Ne odmah i ne tada. Onaj o kom sam obećala da nikad neću pisati. Postovi su za mene i ono vrijeme koje si odlučio sa mnom šutjeti a ja sam pristala na to. I sad se grizem zbog toga jer je tako sebično šutjeti. Postovi su za mene prohujala vremena koja da nisam napisala ne bih bila sigurna da su se dogodila. A što sam tebi ja? |
08.09.2015., utorak
Zagrljaj
|
Mi smo se vec jednom voljeli. Vjencali u Juznoj Americi, ti u svijetlim trapericama, zbog kojih smo se jednom tako posvadjali, da je skoro sve palo u vodu. Ja u nekoj haljini, ne sjecam se boje jer je haljina kreirana u tvojoj glavi. Mi smo se vec jednom voljeli. Zivjeli u gradu sa dvije rijeke, onim mostom, u onom stanu sa cetiri sobe, sa losim gradskim prijevozom, ti si odlazio na posao dva sata prije zbog toga, svjeze obrijan, lijep i savrseno ozbiljan. Mislim da sam na posao odlazila i ja, samo mnogo kasnije, mozda svaki drugi dan, mozda sam nesto pisala od kuce i svako malo oko 17 h, trcala s jednog prozora na drugi, cekajuci da se vratis. Mi samo se vec jednom voljeli, uz bijelo vino koje si donio sa Zlatibora, uz sum vode iz kupaone, uz sve moguce nijanse mirisljavih svijeca koje sam voljela da biram i kupujem u danima dok te nije bilo. Mi smo se vec jednom voljeli, imali svoj vrt i omiljene filmove, svoje omiljene knjige i kina, svoj omiljeni kafic sa onim strasno skupim kavama. Mi smo se vec jednom voljeli, imali svoja omiljena putovanja, mi smo vec docekivali nove godine skupa, Budimpesta, Beograd, a mozda i Pariz. Vozili se istim autobusima i moja je glava vec bila usnula na tvome ramenu. Mi smo vec jednom kisnuli na ljetnjim kisama, ispod jednog crvenog kisobrana, mi smo imali lice izmedju oba dlana i onaj volim te zauvjek poljubac.  . |
10.08.2015., ponedjeljak
Time don't exist, exist only watch
|
Sat pokazuje pogresnih 01.50, to je vrijeme od sinoc dok je tvoja topla ruka bila na onom gornjem kvadrantu moje butine, ono jedno mjesto gdje me strasno golica kada stavis ruku pa se mrdam a ti se pravis ozbiljan i pokusavas da me natjeras da ne zaspim dok gledamo film a ja zacarano gledam u sat i ako se skazaljke ne okrecu pokusavam da zamislim tu vjecnost mene golicaju ti tvoji prsti, Woody Allen se raspravlja sa prostitutkom, a soba se u ritmu ventilatora okrece u mojim grudima i ja udisem miris tvog parfema i pokusavam da zamislim kako ce od sutra tako mirisati moje majice i ja cu se toga sjecati dovoljno dugo dok se ne desi ponovo. Ipak je 04.00 iako sat pokazuje vrijeme od sinoc, sve kere su zalajale dok sam te jako jako stegnula, dok si me jako jako stegnuo, pokusavajuci upiti tvoj miris koji je sada i moj i od 04.00 tako ce mirisati i sve moje majice. Skidam plahte, prekrivace, jastucnice, skupljam rucnike, boce, ostatke od pizze, kutije od sladoleda, pepeljare. Vrijeme i tako ne postoji. |
03.08.2015., ponedjeljak
Terasa. Pas. Palačinke i Mjesec.
|
Eto, sad nekako mislim, kako nikada nećemo imati terasu ni psa, i nikad nećemo praviti one palačinke za nas. Palačinke se i tako mogu naručiti. Donesu ti do ulaza, odškrineš samo malo vrata, preuzmeš račun i toplu kutiju, platiš, zatvoriš. Zatvoriš srce i šutiš. Možda je vrijeme za palačinke. Stavim čašu na stolić i mobilni pored nje. Odbrojavam vrijeme. Promatram čašu. Promatram telefon. Onda vidim tvoju ruku. I svoju kosu. Fotografija svjedoci o zatvorenim očima. Onda ona ulica. Jednom sam ostala pola sata u kupatilu, pod tušem, plakala, a ti si skoro zvao hitnu jer se nisam javljala. A ja sam spirala i spirala šampon, ušuškana pod mlazom tople umirujuce vode. I plakao si. Uplašen. Da mi se desilo nešto. A ja sam se samo sakrila pod mlazom vode. Pokušavam da razmišljam na taj način. Da ti sada to radiš. Štitiš me od onoga što ne želim da vidim. I onda vidim one party ribice. Cijelu kesu. I jedan dio svoga ramena. I jednu polovinu tvoga lica. I jednu svoju polovinu. I jedan dio tvoje ruke. Obrve. I bijele zube kako grizu. I onda čujem na vjestima da se Mjesec skuplja poput stare jabuke. Hladi se. Trčim napolje. U dvorište. I vidim da je to laž. Vdim još mnogo toga. Sve ono što mi ne možeš reći. Jer ja još uvek hoću terasu. I palačinke. I psa. I pun Mjesec nad svojom sobom.  Oznake: arhiva |
25.07.2015., subota
Ness za ponijeti
|
Jutro je bilo sunčano. Jedno od onih koje sam željela prespavati. Staklena ljepota. Gledam ju kroz staklo sa suvozačkog mjesta i maštam o jastuku na licu. Oduvjek sam tako spavala. Mislim da me hvata grip. Neću čaj, neću brufen. Samo topao tuš i krevet. Spavam u polu snu slijedećih dva, tri sata. I taman kada se sve oko mene nekako umiri, poruka: – Kod kuće si? – Da. Zaspala sam, bolesna sam. – To te nisam pitao. Koliko ti treba do centra? Razmišljam brzo. Ne želim pretjerati sa minutima. Ne bi mu se svidjelo. Prelazim zadanu deonicu na brzaka u glavi. – Pola sata – pišem brzo. – Da si se tamo stvorila za pola sata. Jasno? Jbt. Sad još moram otipkati i to "jasno" i izgubiti dvadeset dragocenih sekundi. I napišem brzo, uverzirana . I sad mi užasno nedostaje ta kava koju jutros nisam popila, ali gdje da gubim vrijeme još i za kavu? Usput trčim do kafića i naručujen ness za ponijeti. Cupkam ispred pulta i nestrpljivo gledam na sat. -Gdje gori? Pita me klinac dok mi pruža plastičnu šalicu. – Da si malo stariji rekla bih ti osmjehnem se. Tupane. mislim se. I izjurim napolje. Bukvalno letim preko ulice. Zadihala sam se i mislim da mi srce lupa u ušima. Saobraćaj me ne interesira. Nepopijenu ness bacam usput u smeće. Ne mogu i piti i trčati - zaključujem ipak. Radije bez kave - mislim. Dolazim do zgrade. Bacam ipak pogled na sat. Uhhh. Trčim preko stepenica. Otključavam. Sekunda ili dvije, pogrešan ključ. Jebem li ga – ne mogu brže. Psujem koz zube. Pronalazim pravi. Ulazim. Treba mi trenutak da dođem do daha. Umirim srce. Osluškujem. Tu je. Više osjećam nego što stvarno znam. Okrećem se. Gledam trenutak u njega. I gubim dragocene minute. Pogled mu je otvoren. Na trenutak nježan. Kao da pita, što čekam? - Što čekaš? Gledam ga u čudu. Kao da nikada prije nisam bila s njim. Miris ljeta u trpezariji. Onog istog što sam ga osjetila jutros. Duboko u stomaku. Leptirići. Oznake: preuzeto |
02.03.2015., ponedjeljak
Domino efekat
|
Igra kišnih kapljica se nastavila. U jednom trenutku staklo je bilo zapljuskano cijelim slapom jurećeg automobila iz suprotnog pravca. Naglo zatvaranje očiju, efekat iznenadjenja. Efekat panike na licu. I onda onaj smirujući pogled na taj potiljak. - Gostionica ili? Okrećeš glavu. Lijep si tako smiren. Samo ja poznajem žilu koja kuca na tom vratu. Smirenost je uvijek bila tvoj oklop a meni izazov. Unosim ti se u lice, mogu da osjetim tvoj dah. Zaustavila sam svoj. Nikada nisam igrala dugo. Minut je dovoljan da vratiš pogled na cestu. Brisači daju onaj tihi šum koji nadjačava otkucaje srca. Tvog ili mog, više nije važno. I tako su se te usne već ljubile, i tako su se te ruke vec dirale i tako su se ta dva tijela već spajala. Deja vu se odvija točo pred našim očima: Travanj je. Miriśu rascvjetale kajsije. Mirišu višnje i divlje šljive u mojoj ulici. Nebo je modro poput dječijih očiju. Srpanje je. Kolovoz je. Na stolu u dvorištu pod nečijim nožem raspukla se lubenica. Sladak sok curi niz nečije nadlanice, nečije usne tik uz te kapi. Nebo za nijansu plavlje. Bole me oči od bljeska te boje. Od bijele posteljine, zagušljive sobe, tihog zvuka stropnog ventilatora, mirisa prepečenog kruha i maslaca, nasjeckanih dinja i izvjetrenog gina. Deja vu pred našim očima dok čekaš da se odluči za gostionicu. Ne mogu u gostionicu. Ne večeras. Ne u taj zagušljivi prostor. Ne pred radoznale oči konobarice. Ne, dok svira neka glazba i dok svom snagom sprečavam prvo dugme da se ne otkine. Ne za loše vino i ne za mjesto gdje moram glumiti: Kako uopće ne želim skliznuti u te ruke, dodirnuti te šake, ugristi te usne, dotaknuti taj potiljak. Iako su se naše usne već ljubile, naše ruke već dodirivale, naša tijela već spajala. Deja vu pred našim očima. Efekat pod čijim dojmom još duboko u noć nije moguće zaspati. |
20.02.2015., petak
Zaboravljeni
|
Jednom sam ti rekla da si ukrao sve moje riječi. I ljubav. A ti meni da sam lažljiva. Plačljiva. I da me baš takvu voliš. Da ti je dovoljna samo jedna moja suza. Privlačna. A ja sam ti ih dala milijun. Brisao si ih prstima, usnama, jezikom. I šaputao mi na uho prokleta, prokleta bila. Držao mi ruke visoko iznad glave. Zatvarao oči. Zajedno s mojima. Trepavice su jedino drhtale. Dok je padala suza. Jedom sa mojih, jednom sa tvojih trepavica. Prokleta, prokleta bila. I mrzim ovaj grad. Ne podsjeća me na tebe. Nijedna ulica nije naša. Nijedan oblak. Nijedan krevet. Samo su sjećanja naša. (prokleta prokleta i ona bila) Sjećam se ulica kojima sam šetala; namirisana tvojim tijelom. Od danas do sutra. Od danas do četvrtka. Proklet, proklet bio. Zaboravljen. Zaboravljena.  |
08.02.2015., nedjelja
Duša u poljima žita
|
One večeri kad mu je displej osvjetlila njena poruka na kojoj je samo pisalo "Gostionica, dođi", nije ustvari znao što ga čeka. Bolio ga je stomak za njom i tu se nije dalo više ništa učiniti. Odlučio je napustiti sobu i njene sjene koje su ga tu svakako uvijek čekale. Nestalo je alkohola i svakako bi trebao izići malo vani. Ma kakva ga večeras dočekala, nasmijana, tužna, hladna, kučka ili kraljica, on će, znao je, udovoljiti svim njenim željama. One su uvijek bile tek neke male sitne željice: "Drži mi dlan na sredini leđa dok plešemo, naruči nam vino, gledaj me u oči dok mi držiš dlan na stomaku, hoću da ti gledam zjenice kako mjenjaju boju, poljubi me, spavaj sa mnom." Najteže mu je bilo kad je jednom tražila da gleda kako pleše s nekim tipom, koji ju je cijelu stegao, činilo mu se kao da su kandže neke gadne životinje stiskale njena krhka leđa, njene lopatice su mu se činile pred puknućem, migoljeći se ispod njene prozirne haljine. Krenuo je prema njima, želeći tipa razbiti o pod, a ona ga je samo pogledala. U njenim očima zelenim čak i u polutami zadimljene gostionice, pisalo je: - Stani! Gledaj! Gledaj kako mogu podnjeti svaki stisak, svaki dodir, svaku vrelu mušku usnu, svaku budalu, oznojanu, mirišljavu, svejedno! Gledaj kako mi se bokovi priljubljuju uz njega, gledaj usne kako mi se smiju, gledaj me i onda mi reci da me voliš" Volio sam je tada najviše. Prokleta žita su se talasala u njenom kosi, vjetrovi su puhali niz njene bokove, leđa i koljena. O duši nisam smio niti razmišljati. Svoju nisam osjećao više. S njenom je putovala po tim zagušljivim gostionicama, spavajući mrtvim snom do pred jutro, u sobi gdje sam se vraćao najćešće umoran i sam. Jednom smo bili skupa u toj mojoj sobi. Legla je posred kreveta kao da je u njemu spavala tisuću puta. Izgledala je tako prirodno u njemu kao da će zauvjek ostati tu. Nasmijala se i pružila ruke prema meni. Preklopio sam je svojim tijelom. A onda je otišla kao lopov pred zoru. Prokleta bila. Kad pomsilim na to, ne sjećam se ničega. Prokleta memorija. Svaki slijedeći put, nisam siguran da li je bio ili sam ga izmaštao. Pjesma u Gostionic se završila. Došao sam do nje, svladavajući se da glupana tresnem o pod. - Poljubi mi usne, hoćeš li?  |
27.01.2015., utorak
egzil svijesti
|
U doba polupraznog hoda ako budem čuo tvoje korake tvoje duge noge i tvoj stomak bježaće da ne pobjegne ali uvijek će da te oda U doba presipanja snova ako te sanjam još jednom i tvoju kosu i tvoja bedra pustiću kap ili dvije kad Sunce ustane iza krova U doba egzila svijesti ako te vidim opet tvoje oči i tvoje grudi učiniće me sretnim ali te neću nikada više sresti. 02.09.2010. Đ.A. |
