03.08.2015., ponedjeljak
Terasa. Pas. Palačinke i Mjesec.
|
Eto, sad nekako mislim, kako nikada nećemo imati terasu ni psa, i nikad nećemo praviti one palačinke za nas. Palačinke se i tako mogu naručiti. Donesu ti do ulaza, odškrineš samo malo vrata, preuzmeš račun i toplu kutiju, platiš, zatvoriš. Zatvoriš srce i šutiš. Možda je vrijeme za palačinke. Stavim čašu na stolić i mobilni pored nje. Odbrojavam vrijeme. Promatram čašu. Promatram telefon. Onda vidim tvoju ruku. I svoju kosu. Fotografija svjedoci o zatvorenim očima. Onda ona ulica. Jednom sam ostala pola sata u kupatilu, pod tušem, plakala, a ti si skoro zvao hitnu jer se nisam javljala. A ja sam spirala i spirala šampon, ušuškana pod mlazom tople umirujuce vode. I plakao si. Uplašen. Da mi se desilo nešto. A ja sam se samo sakrila pod mlazom vode. Pokušavam da razmišljam na taj način. Da ti sada to radiš. Štitiš me od onoga što ne želim da vidim. I onda vidim one party ribice. Cijelu kesu. I jedan dio svoga ramena. I jednu polovinu tvoga lica. I jednu svoju polovinu. I jedan dio tvoje ruke. Obrve. I bijele zube kako grizu. I onda čujem na vjestima da se Mjesec skuplja poput stare jabuke. Hladi se. Trčim napolje. U dvorište. I vidim da je to laž. Vdim još mnogo toga. Sve ono što mi ne možeš reći. Jer ja još uvek hoću terasu. I palačinke. I psa. I pun Mjesec nad svojom sobom.  Oznake: arhiva |
