10.08.2015., ponedjeljak
Time don't exist, exist only watch
|
Sat pokazuje pogresnih 01.50, to je vrijeme od sinoc dok je tvoja topla ruka bila na onom gornjem kvadrantu moje butine, ono jedno mjesto gdje me strasno golica kada stavis ruku pa se mrdam a ti se pravis ozbiljan i pokusavas da me natjeras da ne zaspim dok gledamo film a ja zacarano gledam u sat i ako se skazaljke ne okrecu pokusavam da zamislim tu vjecnost mene golicaju ti tvoji prsti, Woody Allen se raspravlja sa prostitutkom, a soba se u ritmu ventilatora okrece u mojim grudima i ja udisem miris tvog parfema i pokusavam da zamislim kako ce od sutra tako mirisati moje majice i ja cu se toga sjecati dovoljno dugo dok se ne desi ponovo. Ipak je 04.00 iako sat pokazuje vrijeme od sinoc, sve kere su zalajale dok sam te jako jako stegnula, dok si me jako jako stegnuo, pokusavajuci upiti tvoj miris koji je sada i moj i od 04.00 tako ce mirisati i sve moje majice. Skidam plahte, prekrivace, jastucnice, skupljam rucnike, boce, ostatke od pizze, kutije od sladoleda, pepeljare. Vrijeme i tako ne postoji. |
03.08.2015., ponedjeljak
Terasa. Pas. Palačinke i Mjesec.
|
Eto, sad nekako mislim, kako nikada nećemo imati terasu ni psa, i nikad nećemo praviti one palačinke za nas. Palačinke se i tako mogu naručiti. Donesu ti do ulaza, odškrineš samo malo vrata, preuzmeš račun i toplu kutiju, platiš, zatvoriš. Zatvoriš srce i šutiš. Možda je vrijeme za palačinke. Stavim čašu na stolić i mobilni pored nje. Odbrojavam vrijeme. Promatram čašu. Promatram telefon. Onda vidim tvoju ruku. I svoju kosu. Fotografija svjedoci o zatvorenim očima. Onda ona ulica. Jednom sam ostala pola sata u kupatilu, pod tušem, plakala, a ti si skoro zvao hitnu jer se nisam javljala. A ja sam spirala i spirala šampon, ušuškana pod mlazom tople umirujuce vode. I plakao si. Uplašen. Da mi se desilo nešto. A ja sam se samo sakrila pod mlazom vode. Pokušavam da razmišljam na taj način. Da ti sada to radiš. Štitiš me od onoga što ne želim da vidim. I onda vidim one party ribice. Cijelu kesu. I jedan dio svoga ramena. I jednu polovinu tvoga lica. I jednu svoju polovinu. I jedan dio tvoje ruke. Obrve. I bijele zube kako grizu. I onda čujem na vjestima da se Mjesec skuplja poput stare jabuke. Hladi se. Trčim napolje. U dvorište. I vidim da je to laž. Vdim još mnogo toga. Sve ono što mi ne možeš reći. Jer ja još uvek hoću terasu. I palačinke. I psa. I pun Mjesec nad svojom sobom.  Oznake: arhiva |
