Igra kišnih kapljica se nastavila. U jednom trenutku staklo je bilo zapljuskano cijelim slapom jurećeg automobila iz suprotnog pravca. Naglo zatvaranje očiju, efekat iznenadjenja.
Efekat panike na licu. I onda onaj smirujući pogled na taj potiljak.
- Gostionica ili?
Okrećeš glavu. Lijep si tako smiren. Samo ja poznajem žilu koja kuca na tom vratu. Smirenost je uvijek bila tvoj oklop a meni izazov. Unosim ti se u lice, mogu da osjetim tvoj dah. Zaustavila sam svoj. Nikada nisam igrala dugo. Minut je dovoljan da vratiš pogled na cestu. Brisači daju onaj tihi šum koji nadjačava otkucaje srca. Tvog ili mog, više nije važno.
I tako su se te usne već ljubile, i tako su se te ruke vec dirale i tako su se ta dva tijela već spajala.
Deja vu se odvija točo pred našim očima:
Travanj je. Miriśu rascvjetale kajsije. Mirišu višnje i divlje šljive u mojoj ulici.
Nebo je modro poput dječijih očiju.
Srpanje je.
Kolovoz je.
Na stolu u dvorištu pod nečijim nožem raspukla se lubenica. Sladak sok curi niz nečije nadlanice, nečije usne tik uz te kapi. Nebo za nijansu plavlje. Bole me oči od bljeska te boje.
Od bijele posteljine, zagušljive sobe, tihog zvuka stropnog ventilatora, mirisa prepečenog kruha i maslaca, nasjeckanih dinja i izvjetrenog gina.
Deja vu pred našim očima dok čekaš da se odluči za gostionicu.
Ne mogu u gostionicu. Ne večeras. Ne u taj zagušljivi prostor. Ne pred radoznale oči konobarice. Ne, dok svira neka glazba i dok svom snagom sprečavam prvo dugme da se ne otkine. Ne za loše vino i ne za mjesto gdje moram glumiti:
Kako uopće ne želim skliznuti u te ruke, dodirnuti te šake, ugristi te usne, dotaknuti taj potiljak.
Iako su se naše usne već ljubile, naše ruke već dodirivale, naša tijela već spajala.
Deja vu pred našim očima.
Efekat pod čijim dojmom još duboko u noć nije moguće zaspati.
Post je objavljen 02.03.2015. u 22:19 sati.