Jutro je bilo sunčano. Jedno od onih koje sam željela prespavati. Staklena ljepota. Gledam ju kroz staklo sa suvozačkog mjesta i maštam o jastuku na licu. Oduvjek sam tako spavala. Mislim da me hvata grip. Neću čaj, neću brufen. Samo topao tuš i krevet.
Spavam u polu snu slijedećih dva, tri sata. I taman kada se sve oko mene nekako umiri, poruka:
– Kod kuće si?
– Da. Zaspala sam, bolesna sam.
– To te nisam pitao. Koliko ti treba do centra?
Razmišljam brzo. Ne želim pretjerati sa minutima. Ne bi mu se svidjelo. Prelazim zadanu deonicu na brzaka u glavi.
– Pola sata – pišem brzo.
– Da si se tamo stvorila za pola sata. Jasno?
Jbt. Sad još moram otipkati i to "jasno" i izgubiti dvadeset dragocenih sekundi.
I napišem brzo, uverzirana .
I sad mi užasno nedostaje ta kava koju jutros nisam popila, ali gdje da gubim vrijeme još i za kavu?
Usput trčim do kafića i naručujen ness za ponijeti. Cupkam ispred pulta i nestrpljivo gledam na sat.
-Gdje gori? Pita me klinac dok mi pruža plastičnu šalicu. – Da si malo stariji rekla bih ti osmjehnem se. Tupane. mislim se.
I izjurim napolje.
Bukvalno letim preko ulice. Zadihala sam se i mislim da mi srce lupa u ušima. Saobraćaj me ne interesira. Nepopijenu ness bacam usput u smeće. Ne mogu i piti i trčati - zaključujem ipak. Radije bez kave - mislim. Dolazim do zgrade. Bacam ipak pogled na sat. Uhhh. Trčim preko stepenica. Otključavam. Sekunda ili dvije, pogrešan ključ. Jebem li ga – ne mogu brže. Psujem koz zube. Pronalazim pravi. Ulazim. Treba mi trenutak da dođem do daha. Umirim srce. Osluškujem.
Tu je. Više osjećam nego što stvarno znam.
Okrećem se.
Gledam trenutak u njega. I gubim dragocene minute. Pogled mu je otvoren. Na trenutak nježan. Kao da pita, što čekam?
- Što čekaš?
Gledam ga u čudu. Kao da nikada prije nisam bila s njim. Miris ljeta u trpezariji. Onog istog što sam ga osjetila jutros. Duboko u stomaku.
Leptirići.
Post je objavljen 25.07.2015. u 13:31 sati.